Legislator Case Law & Legislation
Gzz-353/2001-2 AI generated

Supreme Court dismisses prosecutor's appeal as the court correctly decided the salary increase issue as a preliminary question without prior administrative ruling.

Case Number Gzz-353/2001-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the Prosecutor's request for protection of legality against a lower court's judgment ordering payment of a salary increase. The prosecutor argued the trial court erred by failing to suspend proceedings pending a prior administrative decision on the salary increase. The court ruled that under the Civil Procedure Act, the trial judge was authorized to decide on the existence of the right to the salary increase as a preliminary question when no administrative body had yet ruled on it.

Legislator headnote

AI generated

Articles 12, 213, 354, 408 of the Civil Procedure Act; The trial court is authorized to decide on the existence of a right to a salary increase as a preliminary question when no administrative body has yet ruled on it, and failure to suspend proceedings does not constitute a material violation of civil procedure law.

Keywords

AI generated
preliminary question salary increase protection of legality civil procedure law administrative act special police statutory interpretation

Cited Legislation

AI generated
Article 12, paragraphs 1 and 2 of the Civil Procedure Act
Article 213, paragraph 1, item 1 of the Civil Procedure Act
Article 354, paragraph 1 of the Civil Procedure Act
Article 408, paragraphs 1 and 2 of the Civil Procedure Act
Article 19 of the Law on Areas of Special State Security

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-353/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Marijana Ramuščaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Z. iz M., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz D., protiv tuženika R. H., zastupanog po nadležnom Državnom odvjetništvu, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 3. kolovoza 2001. godine broj G-DO-943/01 podignutog protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 19. travnja 2001. godine broj P-205/01, u sjednici održanoj dana 28. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku naloženo je tuženoj da tužitelju isplati na ime razlike plaće za razdoblje od 10. ožujka 1998. godine do 10. kolovoza 1998. godine iznose pobliže naznačene u izreci presude, (ukupno 7.289,44 kuna), sa zakonskom zateznom kamatom i parničnim troškom u iznosu od 1.400,00 kuna, sve u roku od 8 dana.

Protiv navedene presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) ostvarene zbog pogrešne primjene odredbe o prekidu postupka iz čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava – odredaba Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti, kao i Zakona o područjima posebne državne skrbi. Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Tužitelj nije odgovorio na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu 25%, odnosno 50% uvećane plaće radi toga što je zaposlen na području posebne državne skrbi (djelatnik Specijalne policije MUP-a u C., Općina K., a kasnije u P., Općina Ž. d.). Svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" br. 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00 – u daljnjem tekstu: ZPPDS) koja glasi: "Plaće državnih službenika i namještenika tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnome proračunu ili u odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske 1/za 50% na područjima prve skupine iz čl. 4. ovog Zakona, 2/za 25% na područjima druge skupine, iz čl. 5. ovog Zakona" .

Prvostupanjski sud nalazi da su se na strani tužitelja ostvarile zakonske pretpostavke za isplatu uvećane plaće za 25%, odnosno 50%, u skladu s odredbom čl. 19. ZPPDS.

Državni odvjetnik smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da za sada ne postoji valjani pravni osnov za utuženo potraživanje tužitelja, jer je nadležna služba trebala u upravnom postupku donijeti rješenje koje bi imalo značaj upravnog akta, a do tada je ovaj parnični postupak trebalo prekinuti.

Ovaj Vrhovni sud smatra da pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno i nema oslonca u odgovarajućim odredbama ZPP.

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Polazeći od navoda iznesenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tuženika, pravilnom primjenom odredbe čl. 12. ZPP, sud je ovlašten, kad rješenje o uvećanoj plaći nije doneseno, o pitanju da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću sam odlučiti kao o prethodnom pitanju, s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Nema dakle zapreke, da o pitanju koje se svodi na ocjenu da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (čl. 19. ZPPDS) sud sam odluči kao o prethodnom pitanju kad nadležno tijelo o tome nije odlučilo, kao što je ovdje slučaj. Odredba čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP ne obvezuje sud da prekine postupak, već mu omogućuje da to učini, ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Sud je međutim, kako je već prethodno rečeno, ovlašten o takvom pitanju sam odlučiti, te stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju se podnositelj zahtjeva poziva.

Prema tome, po ocjeni ovog Vrhovnog suda nisu ostvareni razlozi navedeni u zahtjevu za zaštitu zakonitosti u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, kao niti u pogledu bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa kako se sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan ograničiti na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu odredbe čl. 408. st. 2. ZPP, u vezi s čl. 393. ZPP, valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 28. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.