I Kž-21/1995-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 21/1995-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Neve Šibl, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R. R. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama opt. R. R., B. R. i državnog odvjetnika, podnijetim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 30. rujna 1994. godine br. K-49/93, u sjednici održanoj 29. lipnja 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Oskara Poju,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e:

I. U odnosu na opt. R. R.

a) U povodu žalbe opt. R. R., a po službenoj dužnosti, ukida se presuda suda prvog stupnja u odnosu na dva krivična djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH za koja je optuženik oglašen krivim u toč. 1. izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

b) Uslijed odluke pod a) preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, pa se optuženiku za krivično djelo iz čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH u svezi čl. 125. st. 1. KZRH, za koje je oglašen krivim u toč. 2. izreke, temeljem čl. 126. st. 1. KZRH usvaja kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a usvajaju se kao utvrđene i kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci koja mu je zbog krivičnog djela iz čl. 125. st. 1. KZRH po čl. 50. OKZRH opozvana iz pravomoćne presude Općinskog suda u Koprivnici br. K-l 10/93 od 25. svibnja 1993. godine, te na temelju čl. 44. st. 1. OKZRH i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci prema presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž- 356/93 od 26. svibnja 1993. kojom je preinačena u odluci o kazni presuda Okružnog suda u Bjelovaru br. K-143/92 zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 2. KZRH i krivičnog djela iz čl. 126. st. 1. KZRH, pa se opt. R. R., za sva ta djela na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju mu se po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. studenog 1992. godine kao i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 10. prosinca 1993. godine, pa nadalje.

I Kž 21/1995-5

c) Uslijed odluke pod a) žalba opt. R. R. u odnosu na krivična djela iz toč. 1. izreke je bespredmetna, dok se u ostalom dijelu odbija kao neosnovana, te se u ostalom, pobijanom a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

II. U odnosu na opt. B. R.

a) Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženici za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 22. OKZRH za koje je tom presudom oglašena krivom u toč. 1. izreke, na temelju čl. 127. st. 2. KZRH i uz primjenu čl. 38. toč. 2. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine, dok se za krivična djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 125. st. 1. KZRH, za koja je oglašena krivom u toč. 2. i 3. izreke, na temelju čl. 126. st. 1. KZRH i uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH uzimaju kao utvrđene kazne zatvora iz prvostupanjske presude u trajanju od po četiri mjeseca, pa se optuženica B. R. za sva ta djela, na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

b) Žalba opt. B. R. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru opt. R. R. oglasio je krivim zbog dva krivična djela protiv života i tijela ubojstvom u pokušaju u prekoračenju granica nužne obrane, opisanih u toč. 1. izreke, te zbog krivičnog djela teške krađe provaljivanjem opisanog u toč. 2. izreke, za koja mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po jednu godinu, za svako djelo, a po čl. 50. OKZRH opozvao je uvjetnu osudu, koja je optuženiku zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 125. st. 1. KZRH bila izrečena presudom Općinskog suda u Koprivnici od 25. svibnja 1993. godine br. K-110/93. te je tu kaznu, uz naprijed spomenute, i uz jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci na koju je osuđen presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu br. Kž-356/93 od 26. svibnja 1993. godine zbog krivičnih djela iz čl. 127. st. 2. KZRH i krivičnog djela iz čl. 126. st. 1. KZRH, također uzeo kao utvrđenu, pa ga za sva ta djela, uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH, tj. uz primjenu propisa za djela u stjecaju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci, u koju kaznu mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 10. studenog 1992. godine kao i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 10. prosinca 1993. godine, pa nadalje.

Ujedno je na temelju čl. 65. OKZRH optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru protjerivanja stranaca iz Republike Hrvatske za vrijeme od deset godina.

Istom presudom, opt. B. R. oglašena je krivom da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1., 2. i 3. izreke te presude počinila krivična djela iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 22. OKZRH (toč. 1.) i krivična djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 125. st. 1. KZRH (toč. 2. i 3.) pa je, nakon što joj je za svako djelo uz primjenu propisa o ublažavanju kazne utvrđena pojedinačna kazna, osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

I Kž 21/1995-5

Konačno, optuženici su obvezni da solidarno nadoknade troškove krivičnog postupka u iznosima pobliže označenih u izreci a svakom je odmjeren i paušal, također u iznosu pobliže označenom u izreci.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženici R. R. i B. R. (ova po branitelju i osobno), a žalbu je podnio i državni odvjetnik.

Optuženik R. R. se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači na način da se za krivična djela za koja je oglašen krivim u toč. 1. izreke oslobodi od optužbe, odnosno, da se preinači u pravnoj oznaci djela i oglasi krivim za jedno krivično djelo pokušaja ubojstva na mah u prekoračenju granica nužne obrane, a u odnosu na krivično djelo iz toč. 2. izreke, preinači tako da se izrekne blaža kazna, bez opoziva uvjetne osude, te da se sigurnosna mjera ukine ili izrekne u najkraćem trajanju, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženica B. R., u žalbi podnijetoj po odvjetniku, se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka te predlaže, da se za krivično djelo za koje je oglašena krivom u toč. 1. izreke pobijana presuda preinači i za to djelo ona oslobodi od optužbe, a za djela opisana u toč. 2. i 3. izreke, da se preinači u odluci o kazni i izrekne joj uvjetna osuda. U osobno podnijetoj žalbi optuženica se zalaže za što blaže kažnjavanje.

Državni odvjetnik se žali protiv dijela presude u odnosu na opt. B. R. zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda preinači na način da se optuženici u odnosu na krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 22. OKZRH izrekne kazna u skladu sa zakonom, a zatim joj i izrekne primjereno stroža jedinstvena kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis, stavio je na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeni prijedlog, da se žalbe optuženih odbiju kao neosnovane, a nasuprot toga, da se uvaži žalba državnog odvjetnika i prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na opt. B. R. preinači.

Žalba opt. R. R. u odnosu na krivična djela za koja je oglašen krivim u toč. 1. izreke, uslijed ukidanja presude u tom dijelu po službenoj dužnosti je postala bespredmetna te nije uzeta u razmatranje, dok u ostalom dijelu ta žalba nije osnovana.

Nije osnovana ni žalba opt. B. R., dok je žalba državnog odvjetnika protiv dijela prvostupanjske presude u odnosu na ovu optuženicu, osnovana.

Na žalbu opt. R. R.

Iako ovaj žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, on ničim ne obrazlaže u čemu bi se ta povreda ostvarila, međutim, ovaj je sud, kao sud drugog stupnja pobijanu presudu ispitao povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, pa je našao, da je u prvostupanjskoj presudi počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP i to u odnosu na krivična djela za koja je

I Kž 21/1995-5

ovaj optuženik oglašen krivim u toč. 1. izreke pobijane presude, budući daje izreka u tom dijelu proturječna, kako sama sebi tako i razlozima presude.

Naime, bitne činjenične i pravne zaključke glede ovih krivičnih djela sud je iznio na str. 12 i 13 presude.

Tako sud nakon ocjene obrane optuženika i provedenih dokaza, nalazi utvrđenim, da je optuženik postupao u nužnoj obrani, odnosno u prekoračenju granica nužne obrane, dakle da je ubode nožem zadavao oštećenicima, i to najprije Ž. B. a zatim i J. Đ., kako bi odbio njihov napad od sebe, a ne zato da ih usmrti.

U izreci pak presude, i to u opisu djela, takovo postupanje optuženika koji odbija od sebe protupravni napad druge osobe (u konkretnom slučaju dvojice oštećenika) nije opisano, tako da nije vidljivo da optuženik jednom po jednom napadaču zadaje tjelesne ozljede potrebne da bi odbio pojedinačni napad svakog od njih, već naprotiv, opis djela u ničemu nije usklađen sa onim činjeničnim utvrđenjima do kojih je sud došao u tijeku postupka i koje je iznio u svojim razlozima, odnosno, ne utvrđuje daje optuženik zamahujući više puta nožem u pravcu oštećenih, time odbijao istovremeni protupravni napad, već utvrđuje, da je optuženik počinio dva krivična djela pokušaja ubojstva s eventualnim umišljajem, onako kako je to činjenično i pravno sadržavala optužnica koja je i u tom dijelu preuzeta, dakle, da je optuženik djela počinio izvan okvira nužne obrane.

Radi toga, a jer sud prvog stupnja učine optuženika pravno označava kao dva pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane, što navodi i u razlozima, a opis djela ne sadrži činjenice iz kojih bi proizlazila bitna obilježja tih krivična djela, počinjena je postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, koja, jer je bitna, uvijek povlači ukidanje presude po službenoj dužnosti.

Stoga je trebalo, povodom žalbe optuženika i bez ulaženja u njezine navode glede tih djela, pobijanu presudu ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, kako bi tu proturječnost u novoj presudi otklonio.

U odnosu na žalbene navode glede krivičnog djela teške krađe izvršene provaljivanjem, za koje je optuženik oglašen krivim u toč. 2. izreke (u kojem djelu je suizvršitelj i optuženica B. R. i u odnosu na ovu optuženicu opisano u toč. 3.) treba reći, da žalitelj neosnovano drži da se tu, zbog male vrijednosti otuđenih predmeta, ne bi radilo o krivičnom djelu teške krađe već o krivičnom djelu krađe, budući da je sud prvog stupnja upravo imajući u vidu okolnosna priznanja oboje optuženika utvrdio, da je djelo izvršeno provaljivanjem i s ciljem da uzmu sve stvari koje u kući oštećenice nađu, pa eventualno mala vrijednosti otuđenih predmeta u konkretnom slučaju, ne dovodi u pitanje pravnu kvalifikaciju djela.

Nije osnovana ni žalba optuženika da se nisu stekli zakonske uvjeti za opozivanje uvjetne osude koja je ovom optuženiku (kao i opt. B. R.) bila izrečena presudom Općinskog suda u Koprivnici br. K-110/93 od 25. svibnja 1993. godine zbog kriv. djela iz čl. 125. st. 1. KZRH na način da mu je za to djelo bila utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci čije je izvršenje odgođeno za vrijeme od dvije godine, budući da će sud, prema čl. 50. st. 1. OKZRH opozvati uvjetnu osudu utvrdi li nakon njezina izricanja da je osuđenik počinio

I Kž 21/1995-5

krivično djelo prije nego što je uvjetno osuđen, dakle utvrdi li, daje krivično djelo počinjeno prije izricanja uvjetne osude ali se za njega nije znalo, što je upravo ovdje slučaj (uvjetna osuda izrečena je 25. svibnja 1993. godine a krivično djelo je počinjeno 21/22. kolovoza 1992. godine) i ako ocijeni da ne bi bilo temelja za izricanje uvjetne osude da se znalo za ovo djelo, pa je ispunjenje i tog uvjeta, prema nalaženju ovog suda, od strane suda prvog stupnja u konkretnom slučaju također dobro prosuđeno.

Čak štoviše, i neovisno o iznijetom, u to je vrijeme protiv optuženika po Okružnom sudu u Bjelovaru već bila donijeta nepravomoćna presuda (br. K-143/92 od 8. ožujka 1993. godine) kojom je on bio oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 2. KZRH (sada čl. 127. st. 2. KZRH) počinjenog 8. studenog 1992. godine i krivičnog djela iz čl. 131. st. 1. toč. 1. KZRH (sada čl. 126. st. 1. KZRH) počinjenog noću 21/22. kolovoza 1992. godine, dakle iste noći kao i djelo za koje je sada osuđen, samo što se za sva ta djela nije znalo, tako da su se vodili odvojeni postupci, a da se znalo, očito je da za izricanje uvjetne osude ne bi bilo temelja.

Zato je sud prvog stupnja zakonito postupio kada je optuženiku jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci koja mu je izrečena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu (br. I Kž-356/93 od 26. svibnja 1993. godine) zbog kriv. djela iz čl. 127. st. 2. i kriv. djela iz čl. 126. st. 1. KZRH i kojom je preinačena u odluci o kazni prije spomenuta presuda Okružnog suda u Bjelovaru br. K-143/92 od 8. ožujka 1993. godine, kojom je optuženik zbog tih krivičnih djela bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u ovom postupku, temeljem čl. 44. st. 1. KZRH uzeo kao utvrđenu i temeljem čl. 43. OKZRH za sva ta djela izrekao jedinstvenu kaznu.

Protivno stajalištu žalitelja, sve ove okolnosti, koje se odnose na dosadašnju, zapravo kontinuiranu kriminalnu djelatnost optuženika, dostatno ukazuju na nepoželjnost daljnjeg boravka optuženika kao stranca u Republici Hrvatskoj, pa mu je sigurnosna mjera iz čl. 65. OKZRH izrečena u skladu sa zakonom, kao što se i ono vrijeme njezinog trajanja, određenog po sudu prvog stupnja, ukazuje potrebitim.

Ujedno, a imajući u vidu naprijed iznijete okolnosti, ovaj sud nije našao osnova, da uvažavanjem žalbe optuženika korigira odluku o kazni u odnosu na krivično djelo teške krađe za koje je optuženik oglašen krivim u toč. 2. izreke pobijane presude, i za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, što predstavlja zakonski minimum kazne propisane za to djelo, jer nema ni osobito olakotnih okolnosti koje bi opravdavale primjenu ublažavanja kazne i u kojem slučaju bi jedino bilo opravdano kaznu ublažiti i utvrditi je ispod zakonskog minimuma, pa je usvojio utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, iz prvostupanjske presude, te je uslijed odluke pod a) ove presude i rješenja, na način iznijet kao pod b) ove odluke, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o jedinstvenoj kazni, te optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u uvjerenju da se u svemu radi o primjerenoj, kako utvrđenoj kazni za to djelo, tako i o primjerenoj jedinstvenoj kazni zatvora, obzirom na ukupnu količinu kriminalne djelatnosti, koja je u ovom krivičnom predmetu objedinjena i došla do izražaja.

Na žalbu opt. B. R. (osim zbog odluke o kazni)

Optuženica žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog

I Kž 21/1995-5

činjeničnog stanja samo u odnosu na krivično djelo pomaganja u razbojništvu u sastavu grupe iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 22. OKZRH, tvrdeći, da ona u pomaganju tog djela nije učestvovala, jer nije ni znala da optuženik R. R. i ostali pripremaju izvršenje tog djela. U stvari, oni su međusobno razgovarali albanskim jezikom, koji je njoj nepoznat, pa tako nije ni mogla znati o čemu razgovaraju, odnosno o čemu se dogovaraju.

Međutim, takva obrana optuženica, koja predstavlja njezinu izmijenjenu obranu, a koju je na glavnoj raspravi pokušao podržati i optuženik R. R., sud prvog stupnja imao je u vidu te je valjano analizirao i s pravom odbacio kao neistinitu i neuvjerljivu, te isključivo upravljenu na to da sa sebe otkloni krivičnu odgovornost.

Naime, kada se ima u vidu ona obrana optuženice koju je ona dala u istrazi, i koja zapravo predstavlja okolosno priznanje djela, kao i drugi podaci iz predmeta K-143/92. Okružnog suda u Bjelovaru, u kojem je opt. R. R. i drugi, oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 2. KZRH na štetu N. i L. Č., onda se obrazloženje ove optuženice - da je takovo njezino priznanje iz istrage rezultat policijskog pritiska - doista ukazuje neuvjerljivim.

Radi toga, činjenično stanje u odnosu na ovo djelo potpuno je i pravilno utvrđeno, pa kako pružanje pomoći počiniteljima djela na način na koji je sud prvog stupnja utvrdio i opisao u toč. 1. izreke pobijane presude u odnosu na optuženicu, predstavlja doprinos optuženice ostvarenju krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 2. KZRH, jer je to imalo konkretan učinak na samo izvršenje djela od strane opt. R. R. i dr., to je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je optuženicu našao odgovornom za krivično djelo pomaganja u razbojništvu u sastavu grupe, pa žalba optuženice nije mogla biti uvažena.

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženice zbog odluke o kazni

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je Županijski sud u Bjelovaru povrijedio krivični zakon, kada je opt. B. R. za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Naime, za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH zaprijećena je kazna zatvora od najmanje tri godine, pa u tom slučaju nije se mogla kazna ublažiti temeljem čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH kako je to postupio sud prvog stupnja, već je trebalo primijeniti čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH i tada se kazna ne može ublažiti ispod jedne godine zatvora.

Radi toga je ovaj sud, uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika, ali i uvažavanjem upravo onih osobito olakotnih okolnosti koje je na strani optuženice našao sud prvog stupnja, istoj za predmetno djelo primjenom propisa o ublažavanju kazne utvrdio najnižu kaznu koja se za to djelo uz primjenu navedenih propisa uopće može izreći, te usvajajući pojedinačno utvrđene kazne za krivična djela teške krađe iz prvostupanjske presude, optuženici izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, vodeći računa i o tomu, daje upravo zahvaljujući saznanjima koja je o prilikama u kući N. i L. Č. imala optuženica, jer je izvjesno vrijeme kod njih stanovala, i o čemu je upoznala optuženika R. R., u kratkom vremenskom razdoblju, od svega dva mjeseca, došlo do izvršenja dva teška krivična djela na štetu ovih oštećenih, time da je u izvršenju jednog takvog djela optuženica izravno i učestvovala.

I Kž 21/1995-5

Uslijed gornjih razloga, a jer je uvažena žalba državnog odvjetnika zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni, žalba optuženice zbog odluke o kazni nije mogla biti uvažena.

Budući da ovaj sud nije našao ni osnova da optuženicu na temelju čl. 90. st. 4. ZKP oslobodi dužnosti da nadoknadi svoj dio troškova krivičnog postupka, to žalba optuženice ni u tom dijelu nije mogla biti uvažena, čime međutim nije otpala mogućnost naknadne primjene tog propisa od strane suda prvog stupnja.

Iz svih naprijed izloženih razloga, sa žalbama opt. R. R. i B. R. te državnog odvjetnika postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke (čl. 375. st. 1. i 3. ZKP, 374. ZKP i 377. st. 1. ZKP).

U Zagrebu, 29. lipnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić, v. r.