Revt-198/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 198/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o. iz S., koga zastupa D. K., odvjetnik u S., protiv tuženika B. i dr., j.t.d. iz Z., kojeg zastupa I. Š., odvjetnik u Z., radi 1,000.000,00 kn, rješavajući reviziju tuženika-protutužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 8. siječnja 2002. godine, br. Pž 3599/01-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu od 23. siječnja 2001. godine, br. P 1166/00, u sjednici održanoj dana 25. veljače 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika-protutužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda obvezan je tuženik S. d.o.o. platiti tužitelju B. j.t.d. iznos od 109.417,41 kn zajedno s kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen.

Također je odbijen zahtjev tuženika-protu za isplatu 1,000.000,00 kn s kamatama.

Tuženik je tužitelju dužan naknaditi parnični trošak.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda tuženik-protutužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud njegovu reviziju prihvati. Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Prvostupanjski sud je odbacio reviziju kao nedopuštenu glede odluke o zahtjevu tužitelja B. j.t.d. radi 109.417,41 kn koje rješenje je postalo pravomoćno, jer je protutužitelj, a tamo tuženik S. d.o.o. povukao svoju žalbu protiv tog rješenja.

Revizija protiv odluke o zahtjevu protutužitelja S. d.o.o. protiv tuženika B. j.t.d. nije osnovana.

Predmet ovoga spora je zahtjev S. d.o.o. za naknadu štete koja je ovome nastala zbog povrede ugovorne obveze od strane B. j.t.d.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke temeljem međusobnog ugovora bile u odnosu izvođača, koji je bio tuženik i podizvođača koji je bio tužitelja to u odnosu na investitora H. banku u S., da se tužitelj ugovorom s tuženikom obvezao isporučiti i pustiti u rad sustav vatrodojave, sigurnosne i video nadzorne opreme u podružnici investitora u S., da je tužitelj u izvršenju ugovorne obveze isporučio i pustio u rad u protuprovalnom sustavu centralu marke IPAS-8, koja se nakon stanovitog vremena pokazala nedovoljno efikasnom, jer nije podržavala protokol zaštitarske firme S., da je tužitelj tu centralu zamijenio centralom marke POWER DSC, da je investitor isplatio tuženiku sve radove pa i one koje je izveo tužitelj, dok tuženik ovome nije platio te radove zbog čega je tužitelj ishodio prije spomenutu pravomoćnu presudu, da iz izvedbenog projekta protuprovalnog sustava, koji je priložen, ne proizlazi da je tužitelj bio upoznat s time da montirana centrala mora u cijelosti podržavati protokol zaštitarske firme S., a što je konkretizirano na sastanku 14. travnja 1999. godine, koji su održali predstavnici stranaka.

Također je utvrđeno da tužitelju prethodno od bilo koga nije postavljen zahtjev za montiranje određene centrale, već da je njemu bilo prepušteno da on odredi primjereni sustav zaštite.

Tuženik-protutužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je protutuženik svojim nekvalitetnim radom i neispunjenjem svoje obveze iz ugovora, odnosno kašnjenjem u njezinu ispunjenju, njemu nanio štetu, i to izmaklu dobit u utuženom iznosu, jer je on upravo zbog toga eliminiran iz daljnjih poslova u opremanju ostalih poslovnica investitora.

Na temelju prije navedenih činjenica ovaj sud ocjenjuje pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova, da tuženik nije odgovoran za potrebu ugradnje druge centrale umjesto prvotno ugrađene.

Prema tome, pravilan je i daljnji zaključak tih sudova da nije došlo do povrede ugovorne obveze od strane protutuženika, pa stoga nije ni dokazan pravni osnov protutužiteljeva zahtjeva.

Jednako tako pravilno nižestupanjski sudovi ocjenjuju da tuženik-protutužitelj nije dokazao ni postojanje štete.

Tuženik naime ni u protutužbi nije tu štetu definirao, pa je tako sam naveo da će šteta biti posebno obrađena i specificirana i na taj način definiran tužbeni zahtjev, što međutim u toku cijelog dosadašnjeg postupka nije učinio to učinio, pa to ne čini ni u reviziji. Posebno to nije učinio glede osnovanosti zahtjeva o visini štete.

S tim u vezi nije osnovan prigovor u reviziji da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka time što prvostupanjski sud nije izveo dokaze koje je on predložio, jer je taj sud za to dao razloge, koje je kao valjane prihvatio i drugostupanjski sud.

Iz tih razloga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 262. st. 2. i 155. Zakona o obveznim odnosima), pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 25. veljače 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.