I Kž-450/2006-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 450/06-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. G. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 04. travnja 2006. broj K-17/06, u sjednici održanoj dana 28. lipnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. V. G., te se p o t v r đ u j e prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, kao prvostupanjski sud je presudom od 04. travnja 2006. broj K-17/06 opt. V. G. proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ i temeljem ovog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, u koju kaznu zatvora mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme od uhićenja, zadržavanja i ono provedeno u pritvoru od 18. studenog 2005. pa nadalje. Zatim je po čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) optuženika obavezao da oštećeniku R. D. nadoknadi iznos od 392.427,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, koja na ovaj iznos teče od 10. prosinca 2002. pa do isplate i to po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i oštećenici I. R. iznos od 1.483,52 kn, koja sa zakonskom zateznom

čl. 1. kamatom na ovaj iznos teče od 10. prosinca 2002. pa do isplate po stopi određenoj u Uredbe o visini stope zatezne kamate, dok je oštećenica I. R. s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva na ime vrijednosti novčanika upućena u parnicu. Najzad, po čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen obveze nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. tog Zakona u cijelosti.

I Kž 450/06-6

Protiv ove prvostupanjske presude optuženik je po svom branitelju A. Č., odvjetniku iz Z., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni, te odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se optuženika oslobodi od optužbe, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski sud je po čl. 372. ZKP dostavio primjerak žalbe državnom odvjetniku radi odgovora, no do sjednice vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, odgovor na žalbu nije zaprimljen.

Optuženik je u žalbi stavio zahtjev da se o sjednici vijeća drugostupanjskog suda izvijesti optuženik osobno i njegov branitelj radi nazočenja.

Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo je spise drugostupanjskom sudu uz podnesak od 23. svibnja 2006. broj KŽ-DO-895/06, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda da se potvrdi.

Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 2., te čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obavijestio Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i optuženikovog branitelja A. Č., koji je uredno izviješten, a po čl. 374. st. 2. ZKP predsjednik vijeća nije našao svrhovitim da se optuženiku, koji se nalazi u pritvoru, osigura nazočnost sjednici vijeća.

Drugostupanjski sud je po čl. 374. st. 4. ZKP odlučio održati sjednicu vijeća u odsutnosti branitelja optuženika, koji je uredno izviješten.

Sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočio je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić, koji je ustrajao u navodima i prijedlogu iz podneska od 23. svibnja 2006. godine.

Žalba opt. V. G. nije osnovana.

Drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu iz osnova iz kojih je žalbom pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Drugostupanjski sud nije našao da bi postojale povrede odredaba kaznenog postupka koje se ispituju po službenoj dužnosti, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju pobijane presude, jer su oni utemeljeni na činjenicama i dokazima koji su iznijeti na glavnoj raspravi, nakon savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, a tek na temelju takve ocjene izvođeni su zaključci je li koja od tih činjenica dokazana ili nije dokazana, što je bilo sukladno odredbi čl. 351. ZKP, te zato jer su u obrazloženju pisane

I Kž 450/06-6

presude sukladno čl. 359. st. 7. ZKP izložene nesporne činjenice i određeno, te potpuno izložene i sporne činjenice, te iz kojih razloga je nađeno da su one dokazane ili nedokazane, dana je ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, obrazloženo je iz kojih razloga nisu prihvaćeni dokazni prijedlozi obrane i zašto je odlučeno da se pisani nalazi vještaka pročitaju. Najzad, obrazloženo je kojim se razlozima prvostupanjski sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja. Drugostupanjski sud također prihvaća i obrazloženje pisane presude koje se odnosi na odluku o kazni i na odluku o imovinskopravnim zahtjevima, što je sve sukladno čl. 359. st. 8. ZKP. Zbog toga se žalitelja iznova upućuje na obrazloženje pobijane presude, a po čl. 391. st. 1. ZKP daje se sljedeća ocjena žalbenih navoda:

Glede bitne povrede odredaba kaznenog postupka

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, najprije ponavljajući ovu zakonsku odredbu, potom tvrdeći da je izreka prvostupanjske presude činjenično i pravno nerazumljiva, u činjeničnom dijelu još i nezakonita, zato jer da razlozi obrazloženja pisane presude na jasan način pravno ne prate, ne obrazlažu niti pojašnjavaju njenu izreku.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, a također ne nalazi da nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, ili pak da bi iznijeti razlozi bili potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji niti znatna proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, dakle, ne nalazi se da bi u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka bila ostvarena u bilo kojem od vidova propisanih u čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Žalba niti ne sadrži određene navode u čemu bi izreka presude bila nerazumljiva u svom činjeničnom opisu, u pravnom opisu ili pravnoj oznaci, u čemu bi ona bila činjenično nezakonita i za koju odlučnu činjenicu iz objektivnog učina djela ili subjektivnog odnosa počinitelja prema djelu ne postoje razumljivi razlozi u obrazloženju pisane presude. To onemogućuje drugostupanjski sud da slijedom odredbe čl. 391. st. 1. ZKP određenije ocijeni žalbene navode vezane uz ovdje razmatranu žalbenu osnovu, osim da općenito ocijeni da su u pisanoj presudi, sukladno odredbi iz čl. 359. st. 7. ZKP izloženi svi potrebni i jasni razlozi.

Po ocjeni drugostupanjskog suda nisu osnovani niti oni žalbeni navodi u kojima se ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici da je optuženik pri počinjenju kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. KZ uporabio pravi i ispravni pištolj, dakle kakvo oružje i time ovo kazneno djelo počinio uz kvalifikatornu okolnost zbog koje je ono pravno označeno po čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ, odnosno da pobijana presuda ne sadrži jasne razloge na temelju kojih je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djela, te najzad, da u toj presudi nema jasnih razloga za utvrđenje odlučne činjenice kolika je vrijednost oduzetih tuđih pokretnih stvari, što da predstavlja i odlučnu činjenicu za donošenje odluke o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika R. D. Po ocjeni drugostupanjskog suda i u ovdje razmatranom dijelu razlozi pobijane presude su u dovoljnoj mjeri jasni i potpuni, a konačna ocjena ovdje iznijetih žalbenih navoda po drugostupanjskom sudu slijedi uz ocjenu žalbenih navoda vezanih uz osnov pobijanja prvostupanjske presude zbog pogrešno

I Kž 450/06-6

i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zbog odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

Zaključno, drugostupanjski sud nalazi da je pobijana presuda temeljena samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi, sukladno čl. 351. st. 1. ZKP, da je prvostupanjski sud dokazivanjem obuhvatio sve činjenice za koje je opravdano smatrao da su važne za pravilno presuđenje, sukladno čl. 321. st. 1. ZKP, da je strankama i oštećeniku dopušteno predlaganje da se izvide nove činjenice i pribave dokazi, sukladno čl. 322. st. 1. ZKP, te da su prijedlozi obrane da se pribave novi dokazi pravilno odbijeni, sukladno čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP, te najzad, da su izvedeni dokazi savjesno ocijenjeni i to svaki pojedinačno, ali i u svezi s ostalim dokazima i da je prvostupanjski sud na temelju takve ocjene izvodio zaključke je li neka činjenica dokazana, sukladno čl. 351. st. 2. ZKP, što je sve jasno i sveobuhvatno obrazloženo u pisanoj presudi prvostupanjskog suda koju žalitelj pobija, smatrajući završno u žalbi da se prvostupanjski sud morao naći u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica, koju da je trebao razriješiti primjenom odredbe čl. 3. st. 2. ZKP.

Glede povrede kaznenog zakona

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, navodeći da prvostupanjski sud nije utvrdio, a niti utvrđivao postojanje odlučne činjenice da je djelo počinjeno uz uporabu oružja, koja činjenica predstavlja kvalifikatornu okolnost da bi se kazneno djelo moglo pravno označiti po čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ, jer da nije utvrđeno o kakvom se zapravo pištolju radi, a iz takvog utvrđenja da je jedino moguće i ispravno zaključivati da se radi o uporabi oružja. Dakle, žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona na posredan način, tvrdnjom da je ova povreda ostvarena primjenom odredaba kaznenog zakonodavstva na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ocjenjuje da se u slučaju ovakve žalbe ne radi o samostalnom žalbenoj osnovi iz čl. 366. toč. 2. u vezi čl. 368. ZKP, već da i ovi žalbeni navodi spadaju uz žalbenu osnovi pobijanja prvostupanjske presude zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 366. toč. 3. u vezi čl. 369. ZKP, zbog čega će njihova ocjena po drugostupanjskom sudu uslijediti nastavno, uz ocjenu onih žalbenih navoda kojima se prvostupanjska presuda pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje

ći da je optuženik

pravilno primijenio odredbu čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ, valjano ocjenjuju ostvario sva potrebna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela zbog kojega je proglašen krivim, da su pravilno primijenjene i ostale odredbe kaznenog zakona i to one o kazni i kažnjavanju iz čl. 49. st. 1., čl. 50. u vezi čl. 6., čl. 53. st. 1. i 7., te iz čl. 56. KZ, sve pri izricanju kazne, kao i odredba čl. 63. KZ o uračunavanju vremena provedenog u pritvoru i svakog oduzimanja slobode u svezi s kaznenim djelom u izrečenu kaznu zatvora.

I Kž 450/06-6

Glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pobijajući ocjenu dokaza i zaključke koje je iz provedenih dokaza izveo prvostupanjski sud, prigovarajući da izvedeni dokazi nisu dali uporišta za utvrđeno činjenično stanje, iz čega slijedi da optuženik prvostupanjsku presudu pobija samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP, a ne još i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. st. 1. i 3. ZKP, jer u žalbi ne ukazuje na to da prvostupanjski sud kakvu odlučnu činjenicu uopće nije utvrđivao, niti za takvu činjenicu ne ukazuje na dokaze koji da postoje, a oni nisu izvedeni.

Glede odlučne činjenice počinitelja predmetnog kaznenog djela žalitelj prigovara ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedokinje I. R., oštećenice, čijem iskazu je prvostupanjski sud poklonio vjeru. Žalitelj smatra da je njen iskaz dat pred istražnim sucem u proturječju s opisom počinitelja djela kakav je ona dala u kaznenoj prijavi, a njen iskaz na glavnoj raspravi da je u proturječju s njenim istražnim iskazom i zapisnikom o prepoznavanju, pa da je zbog toga nevjerodostojan, osobito zbog toga što ona optuženika nije prepoznala tijekom operativne obrade, kada joj je pri predočenju fotoalbuma – biltena očito bila predočena i fotografija optuženika i to u vrijeme neposredno iza predmetnog događaja, a nasuprot tome, da ga je sa sigurnošću prepoznala prilikom prepoznavanja i to nakon proteka gotovo tri godine od tog događaja.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud prihvaća ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedokinje I. R. koju je dao i obrazložio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Žalitelj u svojim navodima polazi od tvrdnje da je ovoj svjedokinji tijekom operativne obrade u policiji, između ostalih, predočena i fotografija optuženika, za koju tvrdnju žalitelj nema nikakvih uporišta u spisima, posebice ne u izvedenim dokazima. I. R. podnijela je kaznenu prijavu 10. prosinca 2002. i tada je počinitelja opisala kao muškarca starosti oko 50 godina, visine oko 185 cm, srednje tjelesne građe, sijede neuredne kose i sijedih dužih brkova, očiju svijetlije boje, sve još uz opis njegove odjeće i ponašanja pri počinjenju djela (list 17-19). Jednaki opis počinitelja djela ona je prethodno iznijela i prilikom prepoznavanja osoba, o čemu je sačinjen zapisnik od 19. studenog 2005. po čl. 185. st. 1. ZKP u okviru hitnih istražnih radnji i to na prijedlog nadležnog državnog odvjetnika, koju istražnu radnju su poduzele redarstvene vlasti, koje je zgode sa sigurnošću prepoznala optuženika između četiri predočene osobe (list 24-25, uz pripadajući fotoelaborat). Svjedokinja je pred istražnim sucem okolnosno opisala razloge zbog kojih je dobro zapamtila izgled počinitelja, opisujući da je prethodno stajao ispred izloga zlatarnice u kojoj je prala pod, uočila njegovo ponašanje gledajući prema njoj i unutrašnjost zlatarne, krećući se s rukama iza leđa, i u bitnome također i pred istražnim sucem dajući isti opis počinitelja djela, koji da je bio visok 180 cm, u poznijim godinama, te da je djelovao kao klošar. Pri tome je objasnila da je neposredno poslije predmetnog događaja na policiji njoj bilo ukazivano da je počinitelj mlađe dobi, no da je ona ipak ostala kod svog opisa, jer da se radilo o osobi starije dobi, kako je najprije tu osobu opisala, da je o dobi procjenjivala pomoću toga što je njen otac tada bio star 67 godina, zatim da je počinitelj bio izrazito mršav i da je uočila da ima tanke noge. Tu je ponovila da je prilikom prepoznavanja sa sigurnošću prepoznala osobu optuženika kao počinitelja kaznenog djela (list 66-67). I u svom iskazu na glavnoj raspravi ova svjedokinja ustrajala je u tvrdnji da je sa sigurnošću optuženika prepoznala kao počinitelja djela, objašnjavajući da je tijekom operativne obrade prema njenom opisu bio sačinjavan foto-robot, s kojim se nije suglasila upravo zbog toga što je

I Kž 450/06-6

nacrtana osoba bila mlađe dobi, a počinitelj da je bio stariji, izgledao je jadno i nikakvo, neuredno, viši od nje, da je imao nekako čudni nos, brkove koji su sijedi, ofucani i prljavi, a ispod kape da je vidjela neurednu sijedu kosu, malo valovitu, da je bio mršav, s tankim nogama, te nogama dužim od tijela. Nakon događaja na policiji da joj nije pokazana fotografija te osobe, ali niti koje slične osobe. Na glavnoj raspravi, doduše, iskazala je da joj je na prepoznavanju bilo predočeno pet osoba, a nakon što joj je predočen foto-elaborat s prepoznavanja, dopustila je mogućnost da je vršila prepoznavanje između četiri osobe, što je objasnila da je nakon sigurnog prepoznavanja osobe, u foto-elaboratu označene rednim brojem 2, njoj sve drugo palo u zaborav. Između ostalog tu je iskazala da osobe na prepoznavanju nisu nosile kapu šiltericu, a za osobu koju je prepoznala kao počinitelja djela, misli da je tada nosila naočale. Iskazala je također da je osobu počinitelja policiji opisivala kao osobu koja ima svijetlije oči, da se o tome preciznije ne može izraziti, ali da ta osoba nije imala crne oči. Najzad, ova svjedokinja na glavnoj raspravi iskazala je da je u trenutku kada je počinitelja promatrala iz zlatarne neposredno prije počinjenja djela, sama sebi rekla da ga mora zapamtiti jer će joj nešto napraviti, da joj je njegova fizionomija specifična, a posebno držanje njegova tijela, te najzad, da je na policiji, neposredno nakon počinjenja djela, na pitanje da li bi mogla prepoznati tu osobu, rekla da bi, ali ako je ne vidi (tj. ne prepozna) da će tako i reći, jer da neće za nekoga tvrditi da je kriminalac, ako to nije (list 142-144).

Iz izloženih dijelova iskaza svjedokinje I. R. pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ona govori istinu, da nije prethodno bila instruirana da za počinjenje kaznenog djela tereti optuženika, da ima potrebnu sposobnost zapažanja, pamćenja i prenošenja i da nije pristrana. Razlike u njenim opisima osobe počinitelja predmetnog kaznenog djela ne predstavljaju proturječja u njenim iskazima, već dopune i razjašnjenja, s odstupanjima koja se mogu prihvatiti zbog okolnosti u kojima su iskazi davani, te zbog proteka vremena, što ne umanjuje vjerodostojnost ovog dokaza. Žalbenim navodima ocjena vjerodostojnosti iznijetog dokaza nije dovedena u ozbiljniju sumnju.

Glede odlučne činjenice da li je predmetno kazneno djelo razbojništva počinjeno uz uporabu oružja (a slijedom toga pravno označeno po čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ), žalitelj prigovara da prvostupanjski sud nije na nedvojbeni način utvrdio o kakvom se pištolju radi (pravom i ispravnom ili pak pravom, ali neispravnom, plastičnom, plinskom ili nečem drugom).

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud nalazi da ovakvim žalbenim navodom u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP u ozbiljniju sumnju nije dovedeno utvrđenje ove odlučne činjenice, niti glede pravilnosti, a niti glede stupnja pouzdanosti njenog utvrđenja, a niti do takve sumnje ne dovode ni zapisnici o izvedenim dokazima. Naime, već u kaznenoj prijavi oštećenica I. R. opisala je da je počinitelj djela iz pojasa hlača izvadio pištolj crne boje i držao ga u lijevoj ruci, a u svom svjedočkom iskazu pred istražnim sucem iskazala je da je počinitelj od nekuda izvukao pištolj, misli da ga je izvukao iz hlača s prednje strane, a radilo se o pištolju, po njenoj procjeni starinskom. Na glavnoj raspravi ponovila je da je počinitelj ušao u zlatarsku radnju, izvukao pištolj koji je uperio u nju, a na pitanja odgovarala je da je počinitelj sa sobom imao pištolj i to jedan stari pištolj, ona da se inače ne razumije u oružje, ali njen muž da ima dozvolu i ima sličan pištolj ovome, a taj sličan (mužev) izgleda noviji, dok je onaj s kojim je počinjeno djelo po njenoj procjeni star, no da ne zna koje je marke. I iz ovih dijelova iskaza svjedokinje I. R. razvidno je da je ona dosljedna u svom prikazivanju događaja, da su razlike u njenim iskazima tijekom postupka zapravo samo dopune i razjašnjenja, a ne

I Kž 450/06-6

odstupanja od ranijeg prikaza događaja, te da je svojim iskazima pred sudom dosljedna navodima koje je iznijela pred redarstvenim vlastima prilikom podnošenja kaznene prijave. Tijekom kaznenog postupka glede ove odlučne činjenice nije izveden niti jedan protudokaz, niti ga je obrana predlagala sa svrhom osporavanja vjerodostojnosti iskaza navedene svjedokinje, a to ne čini niti u žalbi. Zbog toga su žalbeni navodi kojima se osporava utvrđenje odlučne činjenice da je predmetno kazneno djelo počinjeno uz uporabu oružja bez uporišta u izvedenim dokazima.

Žalitelj također prigovara da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i glede vrijednosti oduzetih pokretnih stvari i to količine zlatnog nakita vlasništvo oštećenika R. D., jer da iz obrazloženja presude nije jasno, osim iz iskaza oštećenika, na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost tih stvari.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ocjenjuje da je i ova odlučna činjenica pouzdano utvrđena i to na temelju iskaza svjedoka R. D., oštećenika, kao i na iskazu svjedokinje I. R.. Naime, R. D. je pred istražnim sucem iskazao da je u vrijeme počinjenja djela bio odsutan, da se vratio nakon što je očevid već bio dovršen, da je sačinio inventuru i utvrdio vrijednost otuđenih stvari s 392.427,00 kn, u kojem iznosu je i postavio imovinskopravni zahtjev (list 60), a na glavnoj raspravi ponovio je svoj istražni iskaz i dodao da je količina otuđenog zlata iznosila 2 kg i 940 gr. Svjedokinja I. R. je pred istražnim sucem iskazala da je navedene zgode iz zlatarske radnje počinitelj kaznenog djela odnio oko 3 kg zlata, te njen novčanik sa svim dokumentima i njenih 200 €, a također i dvije kutije cigareta (list 66-67), a na glavnoj raspravi ovaj iskaz nije promijenila, opisujući da je počinitelja djela zamolila da ne uzima nakit koji je bio na popravku, htijući ga spasiti, jer je to nakit mušterija kojeg bi se moralo naknaditi, no da je počinitelj uzeo sve zlato, čak i ono na popravku, uzimajući i njen novčanik u kojem su bili dokumenti i nešto novca, više se ne sjeća koliko, a također i njene cigarete. Tijekom kaznenog postupka nisu izvedeni protudokazi iskazima navedeno dvoje svjedoka, niti je takve dokaze predlagala obrana, a niti to čini u žalbi. Zbog iznijetih razloga ovakvim žalbenim navodima, a niti sadržajem isprava, odnosno zapisnika o izvedenim dokazima, po čl. 369. st. 1. i 2. ZKP činjenično stanje nije dovedeno u ozbiljniju sumnju.

Glede odluke o kazni i odluke o imovinskopravnim zahtjevima

Žalitelj pobija odluku o kazni i odluku o imovinskopravnim zahtjevima, navodeći da su ove odluke nepravilne, jer nisu utemeljene na nedvojbeno utvrđenim činjenicama, a niti na odredbama zakona.

Iznijeti žalbeni navodi predstavljaju samo dopunu onih žalbenih navoda koji su vezani uz žalbenu osnovu pobijanja prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o kojima je drugostupanjski sud već prethodno iznio ocjenu.

Drugostupanjski sud, suprotno žalitelju, ocjenjuje da će se svrha kažnjavanja, kako je ona propisana u čl. 50. u vezi čl. 6. KZ, ostvariti izrečenom kaznom zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, u koju je pravilno po čl. 63. st. 1. KZ optuženiku uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i ono provedeno u pritvoru od 18. studenog 2005. pa nadalje, a ovo zbog onih istih okolnosti, olakotnih i otegotnih, koje je potpuno i pravilno utvrdio i

I Kž 450/06-6

ocijenio prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 56. KZ, poštujući uz to i odredbe čl. 49., 50. i 53. KZ, što žalitelj nije uspješno osporio.

Pravilno je, nakon pouzdanog utvrđenja vrijednosti otuđenih stvari, prvostupanjski sud prihvatio imovinskopravne zahtjeve oštećenika, te po čl. 132. st. 2. ZKP optuženika obavezao da nadoknadi oštećeniku R. D. iznos od 392.427,00 kn, a oštećenici I. R. iznos od 1.483,52 kn (kao kunsku protuvrijednost za otuđenih 200 €), sve s propisanom zakonskom kamatom od dana otuđenja 10. prosinca 2002. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu glede vrijednosti novčanika oštećenicu I. R. pravilno uputio na parnicu.

Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 28. lipnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Melita Božičević Grbić,v.r.

Erika Kocijančić, v.r.