I Kž-777/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 777/11-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Perice Rosandića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika V. M. zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 i 51/01 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 05. svibnja 2011. broj K-42/05, u sjednici održanoj 10. lipnja 2014.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru od 05. svibnja 2011. broj K-42/05 optuženik V. M. je, na temelju članka 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06 - dalje u tekstu: ZKP/97), oslobođen od optužbe za dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. KZ/97, činjenično i pravno pobliže opisanima u izreci pobijane presude.

Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom članka 373. stavak 1. ZKP/97, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Zamjenik Glavnog

I Kž 777/11-4

državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dražen Jelenić u pisanom očitovanju broj KŽ-DO- 1455/11 od 12. prosinca 2011. predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati.

Sjednica vijeća je održana u odsutnosti državnog odvjetnika, koji je o istoj uredno obaviješten, sukladno odredbi članka 373. stavak 2. ZKP/97.

Žalba je osnovana.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje za sada pogrešno utvrđeno. U odnosu na kazneno djelo iz točke I. izreke pobijane presude žalitelj s pravom dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da optuženik, kao jedini član uprave i direktor trgovačkog društva „U.“ d.d. I., inkriminiranim postupanjem nije iskoristio svoj položaj i prekoračio granice svoje ovlasti, jer da su iznosi troška po osnovu korištenja „A. E.“ kartica, koje su koristili optuženik i tehnički direktor I. J., bili unutar iznosa koji su imali pravo potrošiti za reprezentaciju tvrtke, zanemarujući pri tome da se kreditna kartica mogla koristiti isključivo u službene svrhe, a upravo iz tog razloga korisnik kartice je bio dužan, kao što proizlazi i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka D. D., za svaki učinjeni trošak kupovine, na originalnom računu naznačiti na koga se trošak odnosi, ovjeriti ga svojim potpisom i dostaviti računovodstvu na knjiženje, a što nije učinjeno.

Sve naprijed iznijeto, uz, u vještačkom nalazu, navedenu strukturu prodavatelja roba i davatelja usluga, koje su plaćene kreditnom karticom optuženika, kao i mjesto gdje su troškovi učinjeni (u pretežitom dijelu u Z. gdje je optuženik prebivao, iako je sjedište tvrtke bilo u I.), a što je prvostupanjski sud propustio cijeniti, ukazuju na to da je optuženik karticu koristio i za podmirenje svakodnevnih životnih troškova izvan službenih potreba tvrtke, na što s pravom ukazuje žalitelj, pa je, stoga, barem za sada, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da optuženik nije počinio kazneno djelo iz točke I. izreke presude.

Obrazlažući odluku u odnosu na kazneno djelo iz točke II. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud se poziva na nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. D., navodeći da iz istog proizlazi da je u bilanci stanja trgovačkog društva „U.“ d.d. na dan 31. prosinca 2002. bio rezerviran iznos od 5.475.570,32 kune još od 2001. godine, iako nije bilo posebno naznačeno u koju svrhu, no ukoliko bi se radilo o pričuvi za otkup vlastitih dionica, tada ne bi došlo do umanjenja temeljnog kapitala društva u slučaju prodaje dionica.

Prvostupanjski sud uzima nespornim da je trgovačko društvo „U.“ d.d. tijekom 2001. i početkom 2002. godine bilo financijski stabilno, da je Nadzorni odbor društva odlukom od 28. lipnja 2002. prihvatio ponudu za otkup 3750 redovnih dionica optuženika i ovlastio ga da poduzima sve pravne radnje za realizaciju prodaje istih, da je na temelju te odluke zaključen ugovor o prijenosu dionica od 10. prosinca 2002., ali da do realizacije prodaje nije došlo te u konačnici zaključuje da optuženik nije počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da inkriminiranim postupanjem nije iskoristio svoj položaj i prekoračio granice svojih ovlasti.

Iz naprijed iznijetoga vidljivo je da prvostupanjski sud svoju odluku temelji na iskazu sudskog vještaka s glavne rasprave 15. lipnja 2010, kao i dopunama osnovnog nalaza i mišljenja, međutim, pri tome propušta cijeniti, na što s pravom ukazuje i žalitelj, da je na istoj

I Kž 777/11-4

glavnoj raspravi vještak iskazao da je evidentiran poslovni odnos između trgovačkih društava „U.“ d.d. i „D.“ d.d. te da se u knjigovodstvenoj dokumentaciji trgovačkog društva „U.“ d.d. taj poslovni odnos veže uz prodaju dionica.

Također, prvostupanjski sud ispušta iz vida činjenicu da je sudski vještak u osnovnom nalazu i mišljenju iz 2005. godine izveo nešto drugačije zaključke, odnosno da je optuženik, na temelju ugovora o prijenosu dionica od 10. prosinca 2002., naplatio putem trgovačkog društva „D.“ d.d. cesijom, ustupom potraživanja i kompenzacijom iznos od 614.890,85 kuna, a da je to trgovačko društvo ostalo dužno trgovačkom društvu „U.“ d.d. iznos od 800.296,76 kuna pa da je trgovačko društvo „U.“ d.d., prema ugovoru o prijenosu dionica, oštećeno za iznos od 1.415.187,61 kunu, jer da za otkup dionica nisu formirane pričuve za otkup vlastitih dionica čime je umanjen temeljni kapital društva, a da je solventnost tvrtke bila loša, što dovodi u pitanje ranije spomenuti zaključak prvostupanjskog suda.

Stoga je činjenično stanje i u odnosu na kazneno djelo iz točke II. izreke pobijane presude, za sada, pogrešno utvrđeno, pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, na temelju odredbe članka 388. stavak 1. ZKP/97.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno izvesti i ocijeniti ranije izvedene dokaze, podrobnije ispitati sudskog vještaka D. D. s posebnim naglaskom na, u ovoj odluci ukazane, kontradikcije u nalazu i mišljenju i dopunama istoga, a po potrebi provesti i novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a nakon toga donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku, koju će valjano obrazložiti na način da će iznijeti razloge o odlučnim činjenicama za svaku točku presude, iznijeti nesporne činjenice te jasno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, pri čemu posebnu pažnju treba posvetiti ocjeni vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka te odlučio ne ispitati pojedinog svjedoka ili vještaka, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika.

Slijedom iznijetoga, riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. lipnja 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Perica Rosandić, v.r.

Ana Garačić, v.r.