Rev-670/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 670/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., Z., Filijala Z., protiv tuženika J. o. d.d. Z., Podružnica Z., kojeg zastupa punomoćnica odvjetnica T. S. S. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1860/09-2 od 4. listopada 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-6320/06 od 16. ožujka 2009., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1860/09-2 od 4. listopada 2011. i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-6320/06 od 16. ožujka 2009.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti iznos od 5.700,00 kuna sa zateznom kamom tekućom od 6. studenoga 2003. do isplate te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 600,00 kuna (točka I. izreke), a odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.200,00 kuna kao neosnovan (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 6320/06 od 16. ožujka 2009. u pobijanom dijelu iz točke I. izreke i sudi:

Odbija se tužitelj sa zahtjevom protiv tuženika za isplatu iznosa od 5.700,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2003. godine do isplate i zahtjevom za naknadu parničnog troška.

II. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.830,00 kn sa kamatama tekućim od 16. ožujka 2009. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi trošak sastava žalbe u iznosu od 1.393,75 kn u roku od 15 dana.“

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinačiti revizijom pobijanu drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) stranka ima pravo izjaviti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem; 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to propisano odredbom čl. 382. st. 3. ZPP.

Tužitelj u podnesenoj izvanrednoj reviziji postavlja materijalnopravno pitanje nastupa li zastara tražbine u roku iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ili u roku iz čl. 380. st. 6. ZOO u vezi s čl. 376. st. 1. ZOO u slučaju kad osiguratelj, koji je isplatio naknadu štete putniku u vozilu na temelju čl. 178. st. 4. ZOO, zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa (regres) od osiguratelja čiji je osiguranik odgovoran za nastanak štetnog događaja.

Pritom se tužitelj poziva na pravno shvaćanje Županijskog suda u Zagrebu zauzeto na sjednici Građanskog odjela toga suda održanoj 7. prosinca 2010. i pravna shvaćanja Županijskog suda u Zagrebu izražena u odlukama broj Gžn-332/10-2 od 13. rujna 2011., broj Gžn-754/11-2 od 12. srpnja 2011.

Predmet spora u ovom postupku jest regresni zahtjev tužitelja, koji je kao osiguratelj 5. studenoga 2003., isplatio štetu putnici u vozilu, D. K., stradaloj u štetnom događaju od 25. travnja 2001. u Z. u ... ulici, da mu tuženik koji je solidarno odgovoran za štetu putnici, a čiji osiguranik je odgovoran za nastanak štetnog događaja i nastalu štetu, isplati iznos od 5.700,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da je riječ o regresnom potraživanju društva za osiguranje protiv drugog društva za osiguranje za štetu koju je tužitelj isplatio oštećenoj putnici, kao solidaran dužnik (sa tuženikom) na temelju zakonske odredbe čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), kojom je propisano da za štetu koju pretrpe treće osobe imaoci motorni vozila odgovaraju solidarno. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio da se o nastupanju zastare odlučuje primjenom odredbe čl. 371. ZOO kojom je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan jer je zaključio da prema odredbi čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja osiguratelja prema osobi odgovornoj za štetni događaj počinje teći kada počinje i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava u tom roku te da se stoga o nastupanju zastare odlučuje primjenom odredbe čl. 376. st. 1. ZOO (zastarni rok 3 godine).

Prema odredbi čl. 178. st. 4. ZOO za štetu koju pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj, kao osiguratelj, sukladno citiranoj odredbi čl. 178. st. 4. ZOO 5. studenoga 2003. isplatio naknadu štete trećoj osobi - putnici D. K., ozlijeđenoj u predmetnom štetnom događaju.

Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj nije isplatio štetu svom osiguraniku jer oštećena D. K. nije bila osigurana kod tužitelja, već je štetu isplatio trećoj osobi kao solidarni dužnik u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj štetu isplatio na temelju zakona, a ne na temelju ugovora sklopljenog s oštećenom pa tužitelj ima pravo regresa od tuženika sukladno odredbi čl. 208. ZOO.

Ovdje treba posebno istaknuti da isplatom naknade štete trećoj osobi (putnici u vozilu) od strane jednog osiguratelja vozila (kao solidarnog dužnika u smislu čl. 178. st. 4. ZOO) nije došlo do zakonske subrogacije u smislu čl. 939. ZOO, kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud, niti između tužitelja i tuženika, kao osiguratelja vozila koja su sudjelovala u štetnom događaju i ujedno solidarnih dužnika, nije nastao odnos iz ugovora o osiguranju. Zbog navedenog u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 380. st. 6. ZOO na temelju koje se zastara potraživanja računa u slučaju kada je osiguratelj isplatio štetu svom osiguraniku te traži isplatu potraživanja koje je isplatio svom osiguraniku od osiguratelja čiji je osiguranik odgovoran za nastanak štetnog događaja.

Budući da za naknadu štete koju osiguratelj isplati trećoj osobi oštećenoj u štetnom događaju nije propisan neki drugi rok zastare, zastarijevanje potraživanja tužitelja prema osiguratelju osobe koja je odgovorna za štetni događaj zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, koji je propisanom odredbom čl. 371. ZOO, pri čemu zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je naknada štete isplaćena trećoj osobi.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. siječnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.