Supreme Court dismisses appeal for unpaid military wages due to lack of written employment contract and invalid military unit status.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellants' appeal against a lower court ruling that denied their claims for unpaid military wages. The appellants argued that military ID cards proved their employment, but the court found no written employment contracts and confirmed the alleged military unit never existed. Consequently, the court held that the absence of a written contract does not create an employment relationship when no such relationship exists, and the ID cards lacked evidentiary value without supporting documentation.
Legislator headnote
AI generatedZakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske; Pravilnik o vojnoj iskaznici; Zakon o radu; Zakon o parničnom postupku: Military identification cards alone do not establish an employment relationship if no written contract exists and the alleged military unit was never part of the armed forces.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 767/06-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. K. iz Č., II-tužitelja I. M. iz S., III-tužitelja Ž. K. iz J., IV-tužiteljice A. N. iz N., V-tužitelja Z. A. iz Č., VI-tužitelja B. Ć. iz Z., VII-tužitelja A. B. iz P., VIII-tužitelja S. J. iz P. i IX-tužitelja S. V. iz S., koje sve zastupa F. O., odvjetnik u I., protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstva obrane koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo iz I., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 434/06. od 25. svibnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom br. P- 921/03. od 14. lipnja 2004., u sjednici održanoj dana 4. siječnja 2007.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi svih tužitelja koji glase:
"Tužena je dužna u roku od 8 dana isplatiti svakom tužitelju po odbitku 36 netto plaća za period od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2002. godine, u iznosu od po 2.970,00 kn mjesečno odnosno u ukupnom iznosu od 106.920,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos 2.970,00 kn počev od svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, a sve to počev od 5. veljače 2000. godine do isplate, te mu u tom roku naknaditi parnični trošak s pripadajućom zakonskom kamatom."
Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude preinače ili ukinu.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
U pogledu revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revidenti, osim navoda u uvodu revizije kojom se pozivaju da je to razlog zbog kojeg izjavljuju reviziju, ne navode ništa određeno, pa taj revizijski razlog nije niti uzet u razmatranje.
U ovom predmetu je riječ o zahtjevu za isplatu plaće jer tužitelji smatraju da su u spornom vremenskom razdoblju bili u radnom odnosu sa tuženicom kao djelatne vojne osobe kao pripadnici 66. Pukovnije Hrvatske vojske.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su tužiteljima izdate vojne iskaznice u kojima je navedena oznaka jedinice 1095/20 kao i navod da su oni djelatnici Ministarstva obrane Republike Hrvatske,
- da 66. Pukovnija za koju tužitelji tvrde da su bili njeni pripadnici nije nikada bila u sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske,
- da su tužiteljima isplaćivane plaće preko H. b. d.d. P. P. po nalogu M. d.o.o. G.,
- da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske nikada nije isplaćivalo plaće tužiteljima kao pripadnicima 66. Pukovnije za izgradnju ceste Hrvatske vojske,
- da je ugovor o izvođenju radova na izgradnji ceste u Republici Hrvatskoj sklopljen između RH A. d.o.o. kao naručitelja i M. B. i H., G., kao izvođača dana 15. siječnja 1997. godine,
- da se prema tom ugovoru naručitelj obvezao organizirati logističku potporu izvršitelju na području Republike Hrvatske nužnu za pravovremeno i kvalitetno izvršenje posla, a izvršitelj se obvezao da će za izvršenje projektom predviđenih radova angažirati potreban broj građevinskih strojeva i druge tehnike, kao i dostatni broj kvalificiranih djelatnika,
- da se agencija A. d.o.o. Z. obvezala isplatiti M. d.o.o. G., B. i H., po nagodbi od 19. kolovoza 2003. godine, iznos od 37.820.000,00 kn radi podmirenja obveza prema poslovnoj banci M. d.o.o. G. prema dobavljačima i zaposlenicima – pripadnicima 66. Pukovnije, a za izvedene radove,
- da tužitelji nisu imali ugovor o djelatnoj vojnoj službi sa tuženicom, a nije postojao niti akt tuženice o primanju u djelatnu vojnu službu.
Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da tužitelji nisu bili u radnom odnosu sa tuženicom Republikom Hrvatskom kao djelatne vojne osobe, a da vojne iskaznice koje posjeduju ne predstavljaju dokaz da bi tužitelji bili u radnom odnosu sa tuženicom kao djelatne vojne osobe u oružanim snagama Republike Hrvatske.
Revizijski navodi svode se na tri prigovora:
- da je pogrešno stajalište nižestupanjskih sudova "da vojnoj iskaznici kao javnoj ispravi ne pridaju nikakav značaj". Revidenti smatraju da vojna iskaznica ima značaj akta prijema tužitelja kao djelatne vojne osobe u smislu "čl. 12. Zakona o oružanim snagama";
- da je odredbama Zakona o radu propisano "ako poslodavac ne sklopi s radnikom ugovoru o radu u pismenom obliku ili mu ne izda potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme";
- pozivom na neke dokaze ocijenjene po sudovima u postupku, izvode činjenične zaključke suprotne utvrđenim činjenicama u postupku po nižestupanjskim sudovima.
U odnosu na prvi prigovor treba reći slijedeće:
Prema odredbi čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 i 33/95) koji se primjenjuje u ovom slučaju, državljani Republike Hrvatske stupaju u oružane snage kao djelatne vojne osobe – aktom o prijemu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi.
Prema odredbi čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine", broj 57/91), koji se primjenjuju u ovom slučaju, vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci.
Dakle, u smislu citiranih propisa, koji su bili na snazi u vrijeme izdavanja predmetnih vojnih iskaznica, vojna iskaznica ne predstavlja akt o prijemu u djelatnu vojnu službu – kako to pogrešno smatraju revidenti. S druge strane, odredbama čl. 230. ZPP određena je dokazna snaga javnih isprava u parničnom postupku. Prema odredbi čl. 230. st. 3. ZPP dopušteno je dokazivati i suprotno od onoga što proizlazi iz sadržaja takve javne isprave. U konkretnom slučaju je utvrđeno da 66. Pukovnija, u kojoj tužitelji tvrde da su bili djelatne vojne osobe, nije nikada bila u sastavu Hrvatske vojske niti postoji akt o prijemu u djelatnu vojnu službu ili ugovor o djelatnoj vojnoj službi za tužitelje, pa vojne iskaznice na koje se pozivaju tužitelji nemaju značaj koji im pridaju revidenti – same po sebi ne potvrđuju postojanje radnog odnosa tužitelja s tuženicom kao djelatne vojne osobe.
Zbog toga nije osnovan prvi revizijski prigovor.
U odnosu na drugi prigovor treba reći da je odredbama čl. 11. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95 i dr.) propisano da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Ako ugovor o radu nije sklopljen u pismenom obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka rada uručiti pismenu potvrdu o sklopljenom ugovoru, a ako poslodavac u tom roku ne sklopi sa radnikom ugovor o radu u pismenom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je sa radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Međutim, te odredbe se primjenjuju u situaciji kad ugovor o radu postoji, samo nije sklopljen u propisanom pismenom obliku, a u ovom slučaju utvrđeno je da takav ugovor o radu između stranaka ne postoji – pa se neosnovano revidenti pozivaju na tu zakonsku odredbu.
Konačno, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Treći prigovor revidenata sadrži upravo činjenične prigovore, pa u smislu naprijed navedene zakonske odredbe navodi u tom pravcu nisu niti uzeti u razmatranje.
Zbog svega navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 4. siječnja 2007.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.