Revr-1375/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1375/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz V., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, Z., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, S. S., zamjenici Općinskog državnog odvjetništva u Ludbregu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-478/09 od 5. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1481/08-6 od 25. veljače 2009., u sjednici održanoj 5. siječnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužene, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-478/09 od 5. svibnja 2009. i presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1481/08-6 od 25. veljače 2009., tako da se tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.187,50 kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-478/09 od 5. svibnja 2009. odbijena je žalba tužene i potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1481/08-6 od 25. veljače 2009., kojom je tužena obvezana naknaditi tužitelju iznos od 915,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 915,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) navodeći dva pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u odnosu na koje postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a u odnosu na koja pravna pitanja su nižestupanjski sudovi zauzeli pogrešna pravna stajališta, pa tužena predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Tužitelj u odgovoru na reviziju je predložio da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija je osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392. a) ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Prvo materijalnopravno pitanje odnosi se na pravo stranke koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora (čl. 186. a) ZPP-a) na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku u tom postupku, a u situaciji kada je protivna stranka nakon podnošenja prijedloga dobrovoljno ispunila obvezu i nije došlo do pokretanja parničnog postupka.

Drugo pravno pitanje odnosi se na pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku povodom prijedloga za mirno rješenje spora iz čl. 186. a) ZPP-a u slučaju kad je zahtjev dobrovoljno ispunjen, te nije došlo do pokretanja parničnog postupka ali se ne radi o zahtjevu iz sudske nadležnosti, odnosno u konkretnom slučaju da li potraživanje naplate poreza i obveznih doprinosa iz plaće (razlika neto i bruto plaće) se može potraživati u parničnom postupku ili se ne radi o sudskoj nadležnosti.

Ovaj sud prije svega smatra da su navedena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz razloga, jer ovaj revizijski sud o njima nije zauzeo pravno shvaćanje, a riječ je o pravnim pitanjima u kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

U odnosu na pravno pitanje uopće mogućnosti potraživanja troškova zastupanja povodom prijedloga za mirno rješenje spora (čl. 186. a) ZPP-a) u slučaju kad je protivna strana dobrovoljno ispunila zahtjev i nije došlo do pokretanja parničnog postupka, postoji odluka primjerice Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Ovr-111/08-2 od 17. prosinca 2008. koja je suprotna stajalištu drugostupanjskog suda u ovoj pravnoj stvari.

Temeljem čl. 151. st. 1. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili povodom postupka dok je odredbom čl. 186. a) st. 1. ZPP-a propisano obvezno podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske. Iz odredbe čl. 186. a) st. 6. ZPP-a vidljivo je da se radi o procesnoj pretpostavci za podnošenje tužbe, jer će sud ukoliko stranka ne postupi na taj način odbaciti tužbu.

Stoga prema pravnom shvaćanju ovog suda stranci koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora pripadaju troškovi zastupanja koji su povodom toga nastali, jer se čl. 151. st. 1. ZPP-a mora tumačiti u tom smislu bez obzira na činjenicu da li je parnični postupak uslijedio, pa je stranka uspjela u tom postupku ili je protivna stranka dobrovoljno ispunila zahtjev prije pokretanja parničnog postupka. U slučaju dobrovoljnog ispunjenja potraživanja stranka koja je podnijela zahtjev ima pravo na troškove sastava prijedloga po odvjetniku u skladu s čl. 151. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 28 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 9/94 – dalje: Tarifa).

U odnosu na drugo pravno pitanje koje se odnosi na pravo na naknadu troškova zastupanja prema važećoj odvjetničkoj tarifi za podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora u slučaju kad je druga strana dobrovoljno ispunila zahtjev ali se ne radi u sudskoj nadležnosti za ostvarivanje takvog zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju da li je potraživanje poreza, prireza i obveznih doprinosa na plaću iz sudske nadležnosti također postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Tako je suprotno pravno stajalište u odnosu na pobijanu drugostupanjsku presudu zauzeo Županijski sud u Rijeci u odluci Gž-567/06 od 5. rujna 2007.

Ovaj revizijski sud smatra da stranka koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora sukladno čl. 186. a) ZPP-a ima pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku samo u slučaju da se radi o zahtjevu koji se može ostvarivati u sudskom parničnom postupku i gdje je postupanje u smislu odredbe čl. 186. a) ZPP-a bila procesna pretpostavka za podnošenje tužbe.

Naime, već je navedeno da je odredbom čl. 186. st. 6. ZPP-a takav zahtjev procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, te u slučaju da se ne radi o zahtjevu koji se može ostvarivati pred sudom tada podnošenje istog nije bilo potrebno i stranci ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku.

U konkretnoj pravnoj stvari se radi o potraživanju naknade za sastav prijedloga za mirno rješenje spora po odvjetniku, a u odnosu na zahtjev za mirno rješenje spora od 11. svibnja 2007. radi naplate poreza, prireza i obveznih doprinosa na odgovarajuće račune predviđene u tu namjenu također je nesporno da je tužitelj prije toga sklopio sudsku nagodbu s tuženikom kod Općinskog suda u Varaždinu, a radi isplate neto razlike plaće za sporno razdoblje.

Prema pravnom stajalištu ovog suda u slučaju kada tužitelj potražuje naknadno razliku između bruto i neto plaće i to na način da u zahtjevu za mirno rješenje spora traži uplatu iznosa poreza, prireza i obveznih doprinosa na račune nadležnih tijela ne radi se o potraživanju i sporu koji bi u smislu čl. 1. i čl. 16. ZPP-a bio u sudskoj nadležnosti.

Naime, sukladno čl. 86. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja („Narodne novine“, broj: 147/02, 175/03 i 177/04 – dalje: Zakona o doprinosima naplata u slučaju neplaćanja doprinosa u propisanim rokovima postupak povrata iznosa doprinosa plaćenih bez pravne osnove, jamstva, nadzor zakonitosti obračunavanja i plaćanja, žalbeni postupak, otpis nenaplaćenih doprinosa i odgoda plaćanja provodi se na način propisan Općim poreznim zakonom („Narodne novine“, broj: 127/00, 86/01 i 150/02 – dalje: OPZ). Prema čl. 83. st. 1. Zakona o doprinosima rješenje o mjesečnom iznosu osnovice i doprinosa donosi Porezna uprava na temelju podataka o stjecanju svojstva osiguranika što ga utvrđuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). OPZ u čl. 1. regulira da se tim zakonom uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i javnim davanjima, a u čl. 2. st. 1. OPZ određuje se da su javna davanja između ostalih porezi i doprinosi.

Dakle, Porezna uprava je nadležna u upravnom postupku za naplatu doprinosa iz plaće i poreza na dohodak uključujući doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, porez i prirez.

Pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi kao i tužitelj da je nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 114/03 – dalje: ZIDZR) kada je u čl. 22. izmijenjena odredba čl. 83. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR) kojom je određeno da je plaća u smislu ZR plaća u bruto iznosu potraživanje doprinosa i poreza u sudskoj nadležnosti. Navedenom izmjenom, kao i kasnije čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 85/05) koji je dopunio ZPP čl. 433. a) propisana je mogućnost da radnik potražuje u sudskom postupku bruto plaću ali ne i da nakon što je radnik ostvario potraživanje neto plaće kao što je slučaj u ovom postupku da traži uplatu poreza i doprinosa od poslodavca na račune nadležnih tijela. Takva potraživanja su po pravnom shvaćanju ovog suda, a obzirom na odredbe Zakona o doprinosima i OPZ u nadležnosti upravnih tijela koji su nadležni za njihovo utvrđivanje, naplatu, te na taj način i zaštitu prava radnika.

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju priznali trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 151. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi Tbr. 28. Tarife, jer zahtjev za mirno rješenje spora u ovoj pravnoj stvari nije bio potreban obzirom da tako postavljeni zahtjev ne bi niti mogao ostvarivati u parnici.

Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju tužene i preinačiti nižestupanjske presude na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a, te je tuženoj priznat zatraženi i opravdani trošak odgovora na tužbu, zastupanje na ročištu, te trošak žalbe i revizije u ukupnom iznosu od 1.187,50 kn, a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i u skladu s Tarifom.

U Zagrebu, 5. siječnja 2010.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.