Revt-76/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 76/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. H. m.b.H. iz A., koju zastupa D. K.-Ž. i Z. H., odvjetnici u Z., protiv tuženika Lutrija Hrvatske iz Z., koju zastupa I. Z., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika A. s p.o. iz K., koju zastupa Z. G., odvjetnik u B., radi povrede autorskog prava i naknade štete, rješavajući reviziju umješača na strani tuženika, protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 1. travnja 1997. godine, br. Pž 3350/95-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 2. ožujka 1995. godine, br. P 2538/94, u sjednici održanoj dana 27. svibnja 2003. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija umješača na strani tuženika, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 1. travnja 1997. godine, br. Pž 3350/95-2 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 2. ožujka 1995. godine, br. P 2538/94, u dijelu pod toč. 2 izreke presude kojom je tuženik dužan platiti tužitelju naknadu štete u iznosu od 63.000,00 DEM (šezdesettritisuće njemačkih maraka) u protuvrijednosti u kunama na dan isplate u roku od 8 dana, kao i pod toč. 6. izreke presude u odluci o trošku, pa se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tuženik Hrvatska lutrija povrijedio autorsko pravo tužitelja na način da je koristio kopije tužiteljeva hardwarea i softwarea za igre Impera Poker 5x5 i Impera Magic Card, te neovlašteno koristio tužiteljev znak, da mu je stoga dužan naknaditi štetu u iznosu od 63.000 DEM u protuvrijednost domaće valute, te se zabranjuje tuženiku daljnja povreda ovih i sličnih tužiteljevih prava, te se određuje uništenje štampanih pločica koje se nalaze u automatima kojima su vrijeđana tužiteljeva prava, te da će se ta presuda objaviti u dnevnom tisku Republike Hrvatske na trošak tuženika, i konačno da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda umješač na strani tuženika A. s p.o. je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak postupka revizije.

Tužitelj je odgovorio na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Protivno tvrdnji u reviziji nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP glede odluke kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio autorsko pravo tužitelja, da mu se zbog toga zabranjuje daljnja povreda toga prava, određuje uništenje štampanih pločica, te odluke da će se presuda prvostupanjskog suda objaviti u dnevnom tisku, jer glede tih odluka presude sudova nižega stupnja imaju razloge o odlučnim činjenicama.

Zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija nije dopuštena (čl. 385. st. 3. ZPP).

Po odredbi čl. 386. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Revident neosnovano prigovara da se u razlozima presude prvostupanjskog suda ne spominje da bi tužitelj bio autor softwarea i hardwarea za igru "Impera Magic Card", već samo za onu "Poker 5x5".

Tužbeni zahtjev se međutim odnosi na oba spomenuta softwarea i hardwarea, pa se oni i spominju u izrecima presude prvostupanjskog suda, a o kojima je taj sud raspravio, te proveo dokaz vještačenjem, tako da nema sumnje da su predmet spora bila zaštita tužiteljevih prava za obje navedene igre.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je u prostorijama automat kluba tuženika radio na pet automata software igre "Magic Card", a na četiri software "Poker 5x5", koji oba predstavljaju egzaktnu kopiju originalnog softwarea tužitelja, koji se identificiraju pod imenom tužitelja, te njegovim oznakama i telefonskim brojem.

Na temelju tih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da se radi o autorskom djelu tužitelja, odnosno da je on nositelj autorskih imovinskih prava na spomenutom računarskom programu.

S tim u vezi ti sudovi su s pravom odbili kao neosnovan prigovor, koji revident iznosi u reviziji da tužitelj kao pravna osoba ne može biti nositelj autorskog imovinskog prava. Naime, ti sudovi su osnovano primijenili odredbu čl. 3. st. 2. toč. 12. Zakona o autorskom pravu ("Narodne novine", broj 53/91 i 58/93), pod kojima se autorskim djelom smatraju i računarski programi, te odredbu čl. 21., 24., 25. u svezi sa čl. 82. st. 2. Zakona o autorskom pravu, po kojem nositelj autorskog imovinskog prava može biti i pravna osoba.

Činjenicu da je upravo tužitelj nositelj navedenog prava nisu ni tuženik ni revident uspješno osporili u dosadašnjem postupku.

Jednako tako je drugostupanjski sud s pravom odbio prigovor da tužitelj nema zaštićeni žig na području Republike Hrvatske. Ovo stoga što je u dosadašnjem postupku utvrđeno da je on registrirao žig u jednoj od zemalja koja je kao i naša zemlja članica međunarodne unije za zaštitu industrijskog vlasništva, i stoga uživa ista prava kao i domaći državljanin, pa zato i zaštitu prava, a to sve temeljem Pariške konvencije (Narodne novine, broj 12/93).

Tuženik je morao znati da bez odobrenja autora ne može iskorištavati njegovo autorsko djelo bez novčane naknade za to iskorištavanje, pa kad je to učinio, dužan je autoru naknaditi kako nematerijalnu, tako i materijalnu štetu.

Iz tih razloga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo glede odluke o odgovornosti tuženika za štetu, pa je utoliko revizija neosnovana.

Stoga je reviziju kao takvu trebalo odbiti temeljem odredbe čl. 393. ZPP glede odluke kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio autorsko pravo tužitelja, da mu se zabranjuje daljnja povreda, uništenje štampanih pločica kojima su povrijeđena tužiteljeva prava, te da se presuda objavi u dnevnom tisku.

Osnovana je međutim revizija glede odluke o visini dosuđene naknade štete.

Kao što je prije spomenuto, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tuženik povrijedio autorsko pravo tužitelja na način da je koristio kopije njegova softwarea i hardwarea u automatima za igre na sreću i neovlašteno koristio njegov znak, zbog čega su ti sudovi obvezali tuženika da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 63.000 DEM zajedno s kamatama u protuvrijednosti domaće valute, koliko je ovaj svojim tužbenim zahtjevom i tražio. Tužitelj je specificirao svoj zahtjev (list 28) tako da je s naslova povrede moralnog autorskog prava tražio po 5.000 DEM za svaki automat, tj. ukupno za njih devet 45.000 DEM s naslova povrede materijalnog autorskog prava iznos od 1.000 DEM po automatu, tj. 9.000 DEM, te s naslova povrede prava na žig 1.000 DEM po automatu, odnosno daljnjih 9.000 DEM ili ukupno 63.000 DEM.

Prvostupanjski sud je prihvaćajući u cijelosti takav zahtjev kao osnovan u razlozima svoje presude naveo da je visinu štete utvrdio primjenom povrede čl. 233. ZPP. Drugostupanjski sud pak, ocjenjujući i u tom dijelu žalbu umješača na strani tuženika da je s tog naslova dosuđen neprimjeren iznos, odnosno samog tuženika koji prigovara primjeni odredbe čl. 223. ZPP iznoseći sasvim konkretni prigovor, tj. navodeći cijenu jedne štampane ploče koju tužitelj na tržištu te ploče prodaje, taj u razlozima svoje presude ocjenjuje naknadu štete, što ju je utvrdio prvostupanjski sud, primjerenom u odnosu na tužiteljeva povrijeđena dobra, uz primjenu odredbe čl. 223. ZPP.

Prema toj zakonskoj odredbi ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni.

Kod primjene te odredbe sud treba uzeti u obzir određene pokazatelje, koji su poznati i na temelju njih, a po svojoj slobodnoj ocjeni, utvrditi visinu štete, te u tom smislu obrazložiti takvu svoju odluku kako bi bilo moguće ispitati pravilnost i zakonitost te odluke u slučaju da je protiv nje uložen pravni lijek, kao što je u ovom sporu.

Pobijanoj odluci o visini dosuđene naknade štete nedostaje upravo ti razlozi tj. razlozi o odlučnim činjenicama, čime je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, čemu stoga revident osnovano prigovara.

Zato je utoliko revizija osnovana, pa ju je stoga trebalo prihvatiti i ukinuti u tom dijelu pobijanu presudu (čl. 394. st. 1. ZPP) i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku taj sud će, nakon što ukloni spomenuti nedostatak o visini naknade kako materijalne tako i nematerijalne štete donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 27. svibnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.