Rev-1842/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1842/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz Z., i S. B. iz Z., oboje zastupani po punomoćnicima S. i R. A., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., P. jedinica S., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25. siječnja 1994. godine br. XII Gž-10078/93-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 1. prosinca 1992. godine br. Pn-551/90, u sjednici održanoj dana 8. svibnja 1996. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženoj C. O. d.d. Z., PJ S., da na ime naknade štete isplati I tužitelju B. B., iznos od 20.816 HRD uz zakonsku zateznu kamatu po stopi iz čl. 277. st. 1. ZOO-a, tekuću od 1. 10. 89. g. pa do isplate, te II tužiteljici B. S. iznos od 2.400 HRD uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. 12. 92. g. do isplate po stopi iz čl. 277. st. 1. ZOO-a, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II tužena je dužna tužiteljima naknaditi trošak postupka u iznosu od 161.944 HRD u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

III Odbija se I tužitelj sa viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.586.864 HRD, te II tužiteljica sa viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 920.000 HRD."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužiteljice B. S. kao neosnovana, protiv presude Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-551/90. od 1. prosinca 1992. g. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice po osnovu duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti preko iznosa od 1.500.000.- HRD do 1.700.000.- HRD (za 200.000.- HRD), straha preko 600.000.- HRD do 700.000.- HRD (za 100.000.- HRD), tuđe pomoći i njege preko iznosa od 100.000.- HRD do 120.000.- HRD (za 20.000.- HRD).

Odbija se žalba tuženice protiv iste presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice do iznosa od 2.400.000.- HRD.

II. Preinačuje se djelomično navedena presuda u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice S. B. za pretrpljene duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti preko iznosa od 1.200.000.- HRD, fizičke boli preko iznosa od 640.000.-HRD, za strah preko iznosa od 480.000.- HRD, tuđu pomoć i njegu preko iznosa od 890.000.- HRD, te sudi:

Tuženica C. O., d.d. PJ S., dužna je II-tužiteljici B. S. iz Z., po osnovi pretrpljenih duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti platiti daljnji iznos od 300.000.- HRD za pretrpljene fizičke boli platiti daljnji iznos od 160.000.-HRD po osnovi pretrpljenog straha platiti daljnji iznos od 120.000.- HRD, za tuđu pomoć i njegu platiti daljnji iznos od 20.000.- HRD, sve sa kamatama po stopi određenoj čl. 277. st. 1. ZOO, tekućom od 1. 12. 1992. godine do isplate."

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik pobijajući presudu u cijelosti a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud nižestupanjske presude preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, ili da presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), na koju, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a na postojanje neke druge bitne povrede revident i ne ukazuje već se samo poziva na ovaj revizijski razlog.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pobijanom drugostupanjskom presudom pravomoćno je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice S. B. za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpila kao posljedicu ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 13. srpnja 1989. godine na cesti između Pakoštana i Draga, a u kojoj je došlo do sudara više vozila. Između inih u nezgodi je sudjelovalo i osobno vozilo u kojem se tužiteljica nalazila kao putnik i vozilo talijanske registracije.

Ocjenjujući pitanje odgovornosti za štetu, a polazeći od činjenice da se tužiteljica nalazila kao putnik u vozilu kojim je upravljao N. B., dakle da je kao oštećenik u predmetnoj prometnoj nezgodi imala položaj treće osobe u smislu odredbe čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima - ZOO ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91 i 3/94), drugostupanjski sud je pravilno zaključio da postoji cjelovita odgovornost imatelja vozila inozemne registracije, a time i tuženika kao osiguravatelja. Cjelovita odgovornost imatelja vozila talijanske registracije u odnosu na tužiteljicu temelji na rečenoj odredbi iz čl. 178. st. 4. ZOO prema kojoj za štetu izazvanu motornim vozilima u pokretu što je pretrpe osobe imatelji motornih vozila odgovaraju solidarno.

Prema odredbi čl. 414. st. 1. ZOO u slučaju postojanja solidarne obveze na strani dužnika vjerovnik može po svom izboru sve do ispunjenja obveze u cijelosti zahtijevati ispunjenje ili samo od jednog dužnika ili od svih, što u konkretnom slučaju znači da tužiteljici pripada pravo po svom izboru zahtijevati naknadu štete bilo od imatelja osobnog vozila u kojem se nalazila kao putnik, bilo protiv imatelja vozila inozemne registracije, odnosno od njihovih osiguravatelja, ili pak istodobno od svih.

Kako se odgovornost za štetu izazvanu motornim vozilima u pokretu koju pretrpe treće osobe prosuđuje isključivo po pravilima o objektivnoj odgovornosti, bez obzira na krivnju imatelja, te pravilima njihove solidarne, a ne podijeljene odgovornosti, tako da je pravno neodlučno postojanje krivnje samo jednog imatelja odnosno njihove obostrane krivnje, treba zaključiti da revizijski navodi da je trebalo utvrditi tko je osiguravatelj vozila u kojem se tužiteljica nalazila kao putnik jer da u slučaju "ako je drugi osiguravatelj onda za tu štetu odgovara drugi osiguravatelj" ne predstavljaju pravno odlučne prigovore.

Prema tome, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocjenjujući pitanje odgovornosti za štetu koju je pretrpila tužiteljica utvrdio postojanje cjelovite odgovornosti tuženika koji svojim pravno neodlučnim revizijskim navodima nije doveo u sumnju pravilnost takvog utvrđenja.

Iako revident ne prigovara visini dosuđene naknade nematerijalne štete, ovaj revizijski sud je pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava ispitao pobijanu presudu i u dijelu kojim je odlučeno o visini naknade nematerijalne štete, te je utvrdio da je i glede tog pitanja materijalno pravo pravilno primijenjeno jer je visina pravične novčane naknade dosuđene tužiteljici s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 1.500.000 HRD (1.500,00 kn), s osnova pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 800.000 HRD (800,00 kn), te s osnova pretrpljenog straha u iznosu od 600.000 HRD (600,00 kn) utvrđena u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbama čl. 200. ZOO.

Kako dakle revizijski razlozi nisu ostvareni, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 8. svibnja 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.