Revr-853/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 853/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja P. B. iz S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici D. V. i S. L., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. V. i S. L., S., protiv tuženika H. – H. d.d. Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-155/2015-2 od 14. siječnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-325/15-22 od 28. listopada 2015., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2019.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R- 155/2015-2 od 14. siječnja 2016. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Dopuna revizije tužitelja od 27. rujna 2017. odbacuje se kao nepravovremena.

Obrazloženje

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-325/15-22 od 28. listopada 2015. sudio je:

"I. Utvrđuje se da nije zakonit i dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tužitelju P. B. iz S., Split, OIB: …, dao tuženik H. - H. d.d., Z., OIB: …, Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu broj HP-02/2-000029/14 od 14. ožujka 2014., te da prema tome radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja vrati na posao.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna (dvijetisućepetstokuna), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

Županijski sud u Bjelovaru presudom poslovni broj: Gž R-155/2015-2 od 14. siječnja 2016. uvažio je žalbu tuženika i preinačio presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-325/15-22 od 28. listopada 2015. tako da je pod točkom I. izreke kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da nije zakonit i dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tužitelju P. B. iz S., S., OIB: …, dao tuženik H. - H. d.d., Z., OIB: …, Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu broj HP-02/2-000029/14 od 14. ožujka 2014., te da prema tome radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja vrati na posao.

Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 800,00 kuna u roku od 8 dana, a točkom III. izreke odbio je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Tako su sudovi odlučili u sporu za utvrđenje nezakonitom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i zahtjevu za vraćanje tužitelja na rad. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana, a dopuna revizije je nepravovremena.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iako tužitelj u reviziji navodi da podnosi reviziju i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tužitelj nije naveo u čemu bi se bitna povreda odredaba parničnog postupka sastojala. Tužitelj u reviziji komparira oprečne zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda pri čemu daje svoje mišljenje o zaključcima sudova smatrajući stav drugostupanjskog suda promašenim i pogrešnim, ali ne navodeći u čemu je drugostupanjski sud povrijedio odredbe parničnog postupka.

Nadalje, tužitelj je u reviziji citirao izjave dviju svjedokinja koje su saslušane pred sudom za čije iskaze tužitelj tvrdi da su kontradiktorni. Međutim, to predstavlja tužiteljevu ocjenu provedenih dokaza, a drugostupanjski sud je dao svoje razloge zbog kojih je poklonio vjeru svjedokinji A. T. koja kao neposredno nadređena tužitelju ima saznanja o njegovom radu.

Zbog toga sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u ovom predmetu.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 14. ožujka 2014., da radni odnos tužitelja nije prestao kao i da se tužitelj vrati na rad kod tuženika.

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, je li prilikom otkazivanja poštivao sve kriterije propisane čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11 i 82/11, dalje: ZR) kao i je li postupak savjetovanja s radničkim vijećem proveden u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. ZR.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme radio kod tuženika na radnom mjestu operater II, Divizija mreža na području Splitsko-dalmatinske županije,

- da je tužitelju odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014. tuženik otkazao ugovor o radu,

- da je tužitelj 4. travnja 2014. protiv Odluke o otkazu podnio Zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik nije očitovao,

- da je tužitelj uvršten u Program zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013.,

- da je tuženik 3. siječnja 2014. navedeni Program zbrinjavanja viška radnika dostavio Hrvatskom Zavodu za zapošljavanje,

- da je tuženik Glavnom radničkom vijeću dostavio Program zbrinjavanja viška radnika na postupak savjetovanja, dok je na pojedinačne ugovore o radu radnika koji su uvršteni u taj Program postupak savjetovanja proveden između tuženika i Radničkih vijeća grupa područja,

- da se radničko vijeće protivilo Programu zbrinjavanja viška radnika,

- da iz Programa zbrinjavanja viška radnika proizlazi da je za radno mjesto Operater II, Divizija mreža, Splitsko-Dalmatinske županije predviđeno kao višak 60 izvršitelja (od ukupno 342 izvršitelja), a poslodavac je utvrdio da nema dovoljno poslova za sve izvršitelje uzimajući u obzir obujam poslova i raspoložive radnike,

- da iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu i iz Programa zbrinjavanja viška zaposlenika tuženik kao opravdan razlog za otkaz navodi da je smanjen broj usluga i ostvaren gubitak u poslovanju,

- da je tuženik odredio kriterije za izbor radnika za čijim će radom prestati potreba, a to su zakonski kriterij (trajanje radnog odnosa, starost, invalidnost i obveze uzdržavanja) te dodatni kriterij (učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada te status branitelja Domovinskog rata),

- da radnik u odnosu na socijalne kriterije može dobiti maksimalno 30 bodova, a u odnosu na dodatne kriterije maksimalno 70 bodova,

- da je u Tablici priloženoj uz Program utvrđivanja viška radnika navedeno koliko je koji radnik na radnom mjestu "operater II" dobio bodova po socijalnom kriteriju po svakoj pojedinoj kategoriji, a koliko bodova po dodatnim kriterijima (učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada),

- da su radnika u pogledu učinkovitosti, stručnosti i kvalitete obavljenog rada ocjenjivale njemu nadređena A. T. te A. K..

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je odluka o otkazu nedopuštena te je prihvatio tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu postupio u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. i 4. ZR. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, navodi predsjednika Radničkog vijeća Ž. M. iz O. od 14. veljače 2014. da tuženik nije postupio sukladno čl. 149. st. 4. ZR odnose se na primjenu nedostavljanja potpunih podataka nužnih za donošenje odluke prilikom utvrđivanja viška radnika i donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika, a ne na postupak savjetovanja prilikom donošenja pobijane Odluke o otkazu.

Nadalje, navodi da postupak savjetovanja prilikom utvrđivanja viška radnika i donošenja programa zbrinjavanja viška radnika treba razlikovati od postupka savjetovanja prije donošenja pojedinačne odluke o otkazu pa stav radničkog vijeća o nezakonitosti Programa zbrinjavanja viška radnika, ne utječe na zaključak da je tuženik prije donošenja Odluke o otkazu ispunio svoju obvezu savjetovanja s radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 149. st. 1. i 4. ZR-a.

Prvostupanjski sud je zaključio i da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz zbog toga jer Pravilnikom o ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tuženik nije raspodijelio po grupama područja, divizijama, sektorima i odjelima, niti je utvrdio potreban broj izvršitelja za predmetno radno mjesto (kako ukupan broj, tako i možebitni broj po grupama područja, divizijama, sektorima ili odjelima), a opis poslova za radno mjesto „operater II“ nije razgraničio po pojedinim organizacijskim jedinicama (grupama područja, divizijama, sektorima, odjelima), odnosno uskladio sa stvarnim stanjem na terenu, već je samo utvrdio općeniti opis poslova. Također tuženik nije dokazao da je zbog smanjenja količine pruženih usluga u poštanskim uredima na području Splitsko-dalmatinske županije i pada dobiti upravo u Sektoru upravljanja mrežom poštanskih ureda grupe područja 3 došlo do prestanka potrebe za radom 60 operatera II.

U odnosu na kriterije za utvrđivanje viška radnika, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik svoju tvrdnju iz Odluke o otkazu da je uzeo u obzir kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR nije potkrijepio niti jednim adekvatnim dokazom, a ocjenjivanje učinkovitosti i stručnosti (kao dodatnih kriterija), provedeno je na temelju njihove subjektivne i paušalne procjene A. T. i A. K. pri čemu se predmetna procjena nije temeljila na ocjenama radnika iz prethodnih godina, bez mjerljivih pokazatelja i pisanog traga, što ne predstavlja pravilnu i dopuštenu primjenu dodatnog kriterija.

Zbog toga prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 107. st. 3. ZR pa je utvrdio otkaz ugovora o radu nedopuštenim, a primjenom odredbe čl. 116. st. 1. ZR naložio je vraćanje tužitelja na rad.

Drugostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Taj sud je prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da je postupak savjetovanja s radničkim vijećem proveden u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. ZR, ali je zaključio da je kod tuženika nastala potreba za smanjenjem broja izvršitelja na radnom mjestu "operater II" te da je tuženik imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i uštede u poslovanju izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika na određenim radnim mjestima. Nadalje, drugostupanjski sud je zaključio da je tuženik postupio po odredbi čl. 107. st. 3. ZR odnosno da je vodio računa o socijalnim kriterijima kao i o dodatnim kriterijima pri čemu je prihvatio iskaz svjedokinje A. T. koja je ocjenjivala dodatne kriterije budući da po ocjeni drugostupanjskog suda, ta svjedokinja kao neposredno nadređena osoba ima dovoljno kompetencija i saznanja o radnicima kojima je neposredno nadređena da bi mogla ocijeniti svakog radnika u pogledu njegove učinkovitosti, stručnosti i kvalitete. Drugostupanjski sud smatra da je tuženik jasno i transparentno naveo kriterije koje uzima u obzir kod ocjenjivanja kojem će radniku dati prednost pri čemu je odredio maksimalan broj bodova od 30 za zakonske kriterije i maksimalno 70 bodova za dodatne kriterije.

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što nisu svi operateri II Splitsko-dalmatinske županije uvršteni u Program zbrinjavanja viška radnika te da tuženik nije tužitelja usporedio sa svim radnicima na radnom mjestu Operater II u Splitsko- dalmatinskoj županiji. Nadalje, tužitelj smatra da je u dijelu dodatnih kriterija ocjenjivan subjektivno i paušalno te da je tuženik na pojedine radnike primijenio i dodatni socijalni kriterij prema kojem je odustao od otkaza za neke radnike koji su prema ocjeni trebali biti višak. Osim toga, tužitelj smatra da radničkom vijeću nisu dostavljeni svi podaci za ocjenu dodatnih kriterija za sve radnike niti su primijenjeni socijalni kriteriji pa je tuženik počinio povredu odredbe čl. 149. ZR. Nadalje, tužitelj navodi i da su netočne činjenice o gubicima u poslovanju koje je ostvario tuženik zbog čega nisu točni razlozi potrebe smanjenja broja radnika i otkaza ugovora o radu tužitelju.

Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju da prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

Drugostupanjski sud je iz Programa utvrđivanja viška radnika u kojem su navedena imena radnika utvrdio da na radnom mjestu Operater II, Divizije mreža Splitsko-dalmatinske županije radi 342 izvršitelja te da je višak njih 60. Nadalje, sud je također utvrdio da je Programom predviđeno uzeti u obzir socijalne kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR (trajanje radnog odnosa, starost, invalidnost i obveze uzdržavanja koje terete radnika) pri čemu je poslodavac odredio da se po tom kriteriju može dobiti minimalno 6,5 bodova, a najviše 30 bodova (kao i koliko bodova dobivaju pojedine kategorije radnika po godinama života, trajanju radnog odnosa, uzdržavanju i invalidnosti) te dodatni kriteriji (učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada te branitelji Domovinskog rata) pri čemu je poslodavac odredio da se po tom kriteriju može dobiti minimalno 2, a najviše 70 bodova. Također je propisano da za učinkovitost ispodprosječan radnik dobiva 1 bod, prosječan 15, a iznadprosječan radnik 30 bodova, a tako je propisano i za ocjenu stručnosti i kvalitete, dok status branitelja Domovinskog rata nosi 4 boda.

Iz navedenog proizlazi da je poslodavac detaljno razradio način bodovanja i kriterije koje će primijeniti pri utvrđivanju viška radnika. Iz tablice radnika koja prileži Programu utvrđivanja viška radnika proizlazi da je na sve radnike na radnom mjestu Operater II, Divizija mreža Splitsko-dalmatinske županije primijenio navedene kriterije tako što je uz ime i prezime te radno mjesto za svakog radnika naveden broj bodova koji mu se dodjeljuje po svakom pojedinom kriteriju.

Pravo je poslodavca odrediti način na koji će provesti ocjenjivanje dodatnih kriterija - učinkovitosti, stručnosti i kvalitete obavljenog rada te je kod utvrđivanja viška radnika u ovom slučaju poslodavac odlučio ocjenjivanje prepustiti nadređenim osobama radnika A. T. te A. K.. Revizijski navod tužitelja da su iskazi svjedokinja A. T. i A. K. nejasni i kontradiktorni predstavlja tužiteljevu ocjenu iskaza svjedoka i usmjereno je na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja što u reviziji nije dopušteno činiti prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP.

Revizijski navod tužitelja da nisu svi operateri II Splitsko-dalmatinske županije uvršteni u Program zbrinjavanja viška radnika te da tuženik nije tužitelja usporedio sa svim radnicima na radnom mjestu Operater II u Splitsko-dalmatinskoj županiji (a što niti ne proizlazi iz Programa utvrđivanja viška radnika) kao i tvrdnja tužitelja da je tuženik na pojedine radnike primijenio i dodatni socijalni kriterij prema kojem je odustao od otkaza za neke radnike koji su prema ocjeni trebali biti višak je činjenične prirode, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnositi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdnje tužitelja iznesene u reviziji da tuženik nije dokazao potrebu za smanjenjem broja radnika odnosno da nisu istinite činjenice da je tuženik u 2013. poslovao s gubitkom usmjerene su na pogrešno utvrđeno činjenično stanje što nije dopušteno osporavati u revizijskom stadiju postupka sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP.

Nadalje, iako je tužitelj tijekom postupka tražio da se tuženik očituje je li nakon donošenja Programa zbrinjavanja tuženik na radnom mjestu zadržao 4 radnice koje su proglašene viškom, ali im nije otkazan ugovor o radu, tužitelj nije, kako to navodi i drugostupanjski sud, tvrdio da bi tužitelj u odnosu na te četiri radnice imao bolje uvjete po kriteriju iz čl. 107. st. 3. ZR.

Odredbom čl. 149. st. 1. ZR propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika.

Iako je tužitelj tijekom postupka isticao da je postupak savjetovanja s radničkim vijećem bio nezakonit, tužitelj nije tijekom postupka tvrdio, kao što sada navodi u reviziji, da je razlog zbog kojeg smatra nezakonitim postupak savjetovanja taj što radničkom vijeću nisu bili dostavljeni svi podaci za ocjenu za dodatne kriterije za sve radnike pa u ovom stadiju postupka ne može isticati nove činjenice. Naime, prema odredbi čl. 387. ZPP stranke u reviziji iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona mogu iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti, a činjenice koje tužitelj iznosi u reviziji nisu činjenice koje je predvidio čl. 387. ZPP.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, kojima je ovaj sud u revizijskom stadiju postupka vezan, proizlazi da je provedeno savjetovanje s radničkim vijećem prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu te da je tuženik postupio u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. ZR. Pri tome drugostupanjski sud zaključuje, s čime se slaže i ovaj sud, da okolnost što tuženik nije prihvatio mišljenje radničkog vijeća u pogledu otkazivanja ugovora o radu, ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu.

Iz svega navedenog ne proizlazi da je tužitelj dokazao da je savjetovanje s radničkim vijećem provedeno suprotno odredbi čl. 149. st. 1. ZR.

Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR pa je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, a posljedično tome i odbio zahtjev tužitelja za vraćanje na rad prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR.

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji.

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude.

U ovom slučaju drugostupanjska presuda je dostavljena punomoćniku tužitelja 24. veljače 2016. (povratnica na poleđini lista 579 spisa) te je rok iz čl. 382. st. 4. ZPP za podnošenje revizije, za tužitelja počeo teći slijedeći dan nakon što je njegov punomoćnik zaprimio drugostupanjsku presudu tj. 25. veljače 2016.

Posljednji dan roka za izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude bio je 25. ožujka 2016., koji je bio radni dan (petak). Dopunu revizije potrebno je podnijeti u istom roku kao i reviziju odnosno u roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude.

S obzirom da je tužitelj dopunu revizije podnio putem e-maila upućenom ovom sudu 27. rujna 2017., dakle izvan propisanog roka od trideset dana od primitka drugostupanjske presude, slijedi da je njegova dopuna revizije nepravovremena.

Pri tome valja reći da je rok za podnošenje revizije pa tako i dopune revizije zakonski, prekluzivni, procesnopravni rok.

Valjalo je stoga, na temelju čl. 392.b st. 1. ZPP, dopunu reviziju tužitelja odbaciti kao nepravovremenu.

Zagreb, 5. veljače 2019.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.