II Kž-389/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž-389/1999-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članica vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. S. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbi branitelja opt. B. C., podnijetoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 4. lipnja 1999. godine br. Kv-210/99 (K-35/99), o produljenju pritvora nakon podnijete optužnice, u sjednici održanoj 18. lipnja 1999. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba branitelja opt. B.C. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Rijeci, na temelju čl. 107. st. 1. ZKP/97, produljen je pritvor protiv opt. M.S. i B.C. po čl. 102. st. 1. ZKP/97, nakon podignute optužnice državnog odvjetnika protiv njih zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. i dr. KZ.

Protiv tog rješenja pravodobno je podnio žalbu branitelj opt. B.C., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i pritvor protiv opt. C. ukine.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj da nema osnova produljavati pritvor protiv opt. C. po čl. 102. st. 1. ZKP/97, jer nije počinio najteži i najpogibeljniji oblik kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, a postoje i okolnosti koje ukazuju da je riječ o slučaju za koji zakon propisuje mogućnost njegovog blažeg kažnjavanja.

Suprotno tome, iz spisa suda prvog stupnja proizlazi da se, uz ostale, protiv opt. B.C. provodi kazneni postupak, na temelju optužnice državnog odvjetnika, zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, za koje je zakonom propisana alternativno i kaznena sankcija dugotrajnog zatvora, u kojem slučaju je obvezna primjena mjere pritvora protiv njega po čl. 102. st. 1. ZKP/97, a iz spisa (za sada) ne proizlaze okolnosti (primjerice djelo je ostalo u pokušaju i dr.), temeljem kojih zakon (unaprijed) propisuje mogućnost izricanja mu blaže kazne.

Slijedom toga, u ovome slučaju, protiv opt. C. je obvezna primjena mjere pritvora, sukladno čl. 102. st. 1. ZKP/97, pa je pobijanim rješenjem pravilno produljen

pritvor protiv njega temeljem te pritvorske osnove.

Odredbu čl. 102. st. 1. ZKP/97 treba razumjeti tako da za kazneno djelo za koje zakon propisuje alternativno kaznenu sankciju dugotrajnog zatvora, samim time, u smislu čl. 53. st. 2. KZ-a, ima se smatrati najtežim i najpogibeljnijim oblikom tog kaznenog djela (neovisno o količini kriminalne djelatnosti konkretnog djela), pa je neosnovan prigovor žalbe da djelo opt. C., iz optužnice, ne može se smatrati najtežim i najpogibeljnijim oblikom kaznenog djela zlouporaba opojne droge.

Okolnost koja se ističe u žalbi da je opt. C. priznao djelo, nije okolnost temeljem koje zakon unaprijed propisuje mogućnost njegovog blažeg kažnjavanja, te se ne može utvrđivati i cijeniti u ovoj fazi postupka preispitivanja odluke o pritvoru, već ju može eventualno utvrditi i cijeniti, u smislu čl. 57. st. 1. KZ, samo raspravno vijeće suda prvog stupnja prigodom odluke o kazni (razumije se samo za slučaj ako će opt. C. biti proglašen krivim i kažnjen).

Slijedom izloženog, pobijano je rješenje pravilno i zakonito, radi čega je i trebalo o žalbi, temeljem čl. 398. st. 3. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 18. lipnja 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r.

mr. Branko Zmajević v.r.