I Kž-315/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-315/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić, Ante Potrebice, Ilije Čuljata i Miljenke Vraničar, kao članova vijeća i Jasne Beštak, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I. M., zbog kriv. djela iz čl. 235. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 15. prosinca 1995. godine br. K-556/95, u sjednici održanoj 31. srpnja 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba vojnog tužitelja i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

U uvodu citiranom presudom opt. I.M. je oslobođen optužbe na temelju čl. 340. toč 3. ZKP da bi počinio kriv. djelo oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZRH, činjenično opisano u njenoj izreci.

Protiv te presude podnio je žalbu vojni tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba uvaži.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući žalbenu osnovu, uz prethodno ponavljanje razloga prvostupanjske presude sadržanih u njenom obrazloženju, vojni tužitelj prigovara ocjeni optuženikove obrane i iskaza saslušanih svjedoka K.M. i M.M. i tvrdi da je optuženikova obrana iskonstruirana, a iskazi svjedoka, napose K.M., pristrani, te zaključuje da su se u ponašanju optuženika stekla sva bitna obilježja inkriminiranog djela, jer je on bio pripadnik odnosnih formacija, a njihovim pristupanjem da je bio svjestan da sudjeluje u onemogućavanju i sprečavanju funkcioniranje legalnih organa vlasti Republike Hrvatske.

Kraj činjenice da ne postoje drugi dokazi, niti žalitelj upućuje na neke druge dokaze, jer s takvima očito vojni tužitelj ni ne raspolaže, a koji bi doveli u sumnju istinitost iskaza saslušanih svjedoka, izloženi prigovori na ocjenu optuženikove obrane i izvedenih dokaza ne mogu se prihvatiti.

Naime, optuženik je bio poljoprivrednik, a prema iskazima svjedoka vrlo vrijedan. Volio je raditi na svom gospodarstvu i nije dobre volje prihvaćao mobilizaciju, nije vjerovao u potrebu i svrhu pobune, izbjegavao je da u njoj učestvuje onoliko koliko je mogao. Upravo to proizlazi iz iskaza svjedoka K.M. (l. 34) i M.M. (l. 35). Radi se o starijim, ozbiljnim ljudima, koji dobro poznaju optuženika, pa iako je vjerojatno

bilo

i

opasno

izražavati

svoje

mišljenje

o "svemu tome", dakako, svrsi i ciljevima oružane pobune, optuženik je "govorio da će ta Krajina propasti", "o svemu tome nije imao dobro mišljenje", kako to navodi svjedok K.M.. Obadva svjedoka su ustvrdila da su se vojni policajci i zaprijetili optuženiku da će ga idući puta ubiti ode li, pobjegne li sa položaja. Ti iskazi su uvjerljivi, bez obzira što sam optuženik nije iskazivao o tim prijetnjama. To samo govori da je optuženik iznosio proste činjenice vezane za objektivni učin djela, ali ne da je njegova obrana iskonstruirana (optuženik je bio u pritvoru pa nije objektivno ni mogao utjecati na svjedoke, isključen je bilo kakav dogovor).

U datoj situaciji nije se moglo očekivati od optuženika da nešto drugo poduzme, no što su pokušaji da izbjegne mobilizaciju, da napusti položaj, jer bi to bilo svjesno izazivanje velike pogibelji. Istina, on je objektivno bio u postrojbi paravojske tzv. "SAO Krajina". To on i priznaje, ali on to nije htio, na to dobrovoljno nije ni pristao, pa onda odista nema njegovog umišljaja na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske. To upravo proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka, kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud. Osim onog što je pokušao optuženik, a naime, prosto da se ne odazove prisilnoj mobilizaciji sve dok to nije opasno po njegov život, da ponekad i napusti položaj - o čemu su iskazivali svjedoci - nije jasno, niti žalitelj obrazlaže, što je to objektivno mogao optuženik učiniti pa da potpunoma izbjegne takvu mobilizaciju. Po svemu sudeći ništa.

Stoga žalbenim navodima nije uspješno doveden u sumnju zaključak suda prvog stupnja o nedokazanosti optuženiku subjektivnog elementa bića inkriminiranog krivičnog djela, pa kako ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP nisu nađene bitne postupovne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je presuditi kao u izreci na temelju čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 31. srpnja 1996. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasna Beštak, v.r.

Milan Gudelj, v.r.