I Kž-8/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 8/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radakovića kao predsjednice vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, Ileane Vinja, Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća te više sudske savjetnice Maje Štampar Stipić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. P., zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 6. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog S. P., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. studenog 2009. broj K-57/08, u prisutnosti braniteljice optuženika, odvjetnice Lj. P. i zamjenika glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića, u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. P. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, proglašen je krivim optuženi S. P. da je počinio kazneno djelo iz članka 91. točka 6. u vezi sa člankom 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05. i 71/06.; dalje u tekstu: KZ/97) te je na temelju navedene odredbe, uz primjenu članka 57. stavak 1. i 4.e) KZ/97, osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine u koju kaznu mu je, na temelju članka 63. KZ/97, uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 5. prosinca 2006. do 18. prosinca 2006.

Na temelju članka 76. KZ/97 prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola koja može trajati najdulje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali svakako do prestanka izvršenja kazne zatvora na koju je optuženik osuđen.

Na temelju članka 122. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 115/06. i 152/08., dalje u tekstu:

I Kž 8/10-6

ZKP/97), optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/97.

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kaznenim sankcijama s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena i optuženik osuđen „na strožu kaznu zatvora“.

Žalbu je podnio i optuženi S. P. putem branitelja, odvjetnika M. U., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i i odluke o kazni te je predložio da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio da se ta žalba odbije, a njegova prihvati.

U skladu s člankom 373. stavak 1. ZKP/97, spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se očitovalo na način da je predložilo da žalba optuženika bude odbijena, a žalba državnog odvjetnika prihvaćena.

Sjednici vijeća je prisustvovao zamjenik glavnog državnog odvjetnika Dražen Jelenić, a sukladno zahtjevu iz žalbe i braniteljica optuženika, odvjetnica Lj. P.. Javna sjednica održana je u odsutnosti optuženog S. P. koji je o sjednici uredno obaviješten (članak 374. stavak 4. ZKP/97).

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. P. nisu osnovane.

Optuženi S. P. žalbu je podnio i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da je izreka presude proturječna razlozima presude te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama (članak 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97). No, žalba samo prepričava dio navedene odredbe ZKP/97 te ne navodi točno u čemu bi se ta povreda sastojala, ali je razvidno da se zapravo radi o prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj ističe alkoholiziranost optuženika navodeći da je u vrijeme počinjenja bio „u teško pijanom stanju“. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, a na temelju nalaza i mišljenja psihijatrijske vještakinje da je optuženik bio u akutno opitom stanju (a ne teško pijanom stanju). Nadalje, žalitelj ukazuje da je optuženikova majka Srpkinja pa da je zato nelogično da bi optuženik „zbog pripadnosti srpskoj naciji ubojstvom oštećenom prijetio...jer bi u tom slučaju i rođenu majku mrzio, a što je prosto nemoguće“, da je optuženik „u krugu svoje obitelji slavio kako katoličke tako i pravoslavne blagdane“, a da se u lokalu neposredno prije počinjenja kaznenog djela ponašao „normalno...te da nikakvu netrpeljivost prema Srbima nije iskazivao“. Te okolnosti, prema mišljenju žalitelja, ukazuju da se ne može raditi o kvalificiranom djelu pokušaja ubojstva iz mržnje.

Međutim, prvostupanjski sud je savjesno, cjelokupno, pažljivo i detaljno raščlanio sve izvedene dokaza te valjano obrazložio i pravilno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz mržnje. Sve te razloge prihvaća i ovaj sud.

I Kž 8/10-6

Naime, na temelju suglasnih iskaza svjedoka S. I. i M. J. prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se optuženik, po izlasku iz lokala, višekratno, a bez ikakvog povoda obratio oštećenom S. I. psujući mu srpsku mater i govoreći da će ga ubiti te mu je potom prišao s leđa te izvadio nož i kada mu se oštećenik okrenuo sučelice, uboo ga u lijevu stranu prsišta zadavši mu ubodnu ranu dubine 5 centimetara. S obzirom na optuženikove izjave neposredno prije ubadanja oštećenika i za ovaj sud nema nikakve dvojbe da je ponašanje optuženika u trenutku počinjenja kaznenog djela motivirano isključivo osjećajem krajnje odbojnosti prema oštećeniku kao pripadniku srpskog naroda uz snažan osjećaj koji je nagnao optuženika da oštećeniku nanese zlo odnosno da ga usmrti samo zato što je ovaj Srbin. Za utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi upravo o kvalificiranom obliku pokušaja ubojstva iz mržnje prvostupanjski sud dao je valjane i u potpunosti prihvatljive razloge (stranica 8 prvostupanjske presude, treći odlomak odozdo).

Navodi žalbe ne dovode u pitanje takvo utvrđenje prvostupanjskog suda o motivu optuženika u trenutku počinjenja kaznenog djela. Okolnost da je optuženikova majka Srpkinja i da je on u krugu obitelji slavio „kako katoličke tako i pravoslavne blagdane“ ne dovodi u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o postupanju optuženika iz mržnje zbog oštećenikove narodnosti upravo imajući na umu optuženikovo višekratno psovanje srpske majke oštećeniku uz prijetnje da će ga ubiti. Uz to, mržnja koju je optuženik tom prilikom ispoljio prema oštećeniku kojeg nikada prije nije vidio očito je vezana isključivo uz oštećenikovu narodnost, dok ljubav koju gaji prema majci nema veze s majčinom narodnosti jer se radi o potpuno drugačijem odnosu sina i majke.

Niti navodi žalbe u odnosu na optuženikovu alkoholiziranost ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud i na temelju nalaza i mišljenja psihijatrijske vještakinje utvrdio odlučne sastavnice kaznenog djela za kojeg ga je proglasio krivim. To je prvostupanjski sud doveo u vezu i s nalazom i mišljenjem sudsko medicinskog vještaka, medicinskom dokumentacijom, sredstvom koje je optuženik koristio (nož) kao i mjestom te snagom uboda pa je pravilno zaključio i valjano obrazložio da se radi o pokušaju ubojstva (posljednji odlomak na stranici 8 prvostupanjske presude). Stoga su neosnovani žalbeni navodi „da je optuženi mogao lišiti života oštećenika da je takvu namjeru imao“ jer da je djelo mogao dovršiti kada je oštećenik pao u grmlje nakon optuženikovog uboda. Takvo rasuđivanje žalitelja nije prihvatljivo jer je prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda optuženik napravio sve što je u danoj situaciji smatrao potrebnim za ostvarenje svog nauma, a to je usmrćenje oštećenika iz mržnje. S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da do smrtnog ishoda nije došlo spletom sretnih okolnosti s kojima optuženik nema nikakve veze, a vodeći računa o tome da je ubodom noža optuženik nanio oštećeniku 5 centimetara duboku ubodnu ranu na vitalnom dijelu tijela gdje su dostupni srce i pluća kao vitalni organi čovjeka (lijevo strane prsišta).

S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze ne prihvativši obranu optuženika kojom nastoji otkloniti svoju kaznenopravnu odgovornost. Isto tako je prvostupanjski sud razložno i logično otklonio iskaze svjedoka S. B. i P. A.. Sve to je i detaljno obrazložio pa se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, žalitelj upućuje na razloge prvostupanjske presude (stranica 9 i 10).

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba optuženika, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 8/10-6

Budući da se nakon počinjenja kaznenog djela iz članka 91. točka 6. u vezi s člankom 33. KZ/97 za koje je optuženi S. P. proglašen krivim promijenio kazneni zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. („Narodne novine“ br. 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), to je potrebno ocijeniti je li KZ/11 blaži u odnosu na KZ/97 jer oba zakona u članku 3. stavak 2., propisuje obveznu primjenu najblažeg zakona ako se zakon promijeni nakon počinjenja kaznenog djela.

U konkretnoj situaciji novi zakon nije blaži jer je za isto ponašanje koje je predviđeno kao kazneno djelo iz članka 111. točka. 4. KZ/11 i kazneno djelo iz članka 91. točka 6. KZ/97 predviđena jednaka kazna, a ako se radi o pokušaju moguće je izreći također jednaku najblažu kaznu po oba zakona pa novi zakon nije blaži za počinitelja. Stoga je prema članku 3. stavak 1. KZ/11 trebalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a to je ovdje KZ/97.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika, zbog odluke o kazni ovaj sud je našao da su žalbe neosnovane.

Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučne okolnosti za izbor vrste i mjere kazne pri čemu otegotnih okolnosti nije našao, a kao olakotne je utvrdio smanjenu ubrojivost u srednjem stupnju uslijed alkoholiziranosti, obiteljsku situaciju i okolnost da je optuženik otac dvoje malodobne djece, da je neosuđivan i da je sudjelovao u Domovinskom ratu. Iako je te okolnosti prvostupanjski sud šturo vrednovao, ipak je dostatno obrazloženo da se radi o okolnostima zbog kojih je opravdano odmjeriti kaznu ispod posebno predviđenog minimuma. Ovo tim više kada se ima na umu da je od događaja prošlo više od 6 godina. O slijedu događanja, kao i okolnosti da optuženik nikada ranije nije vidio oštećenika te da prije počinjenja djela nije bilo tjelesnog ili sukoba riječima između optuženika i oštećenika, prvostupanjski sud je vodio računa pri ocjeni o motivu počinjenja ovog kaznenog djela pa motiviranost mržnjom prema oštećeniku zbog njegove narodnosti ne može biti dvostruko vrednovana i kod izbora mjere kazne jer se radi o obilježju djela. Stoga nije osnovan žalbeni navod državnog odvjetnika koji smatra da je zbog tih okolnosti optuženik trebao biti osuđen na kaznu zatvora u duljem trajanju. Isto tako, okolnosti koje u žalbi navodi optuženik kao razlog za osudu na blažu kaznu nisu prihvatljive (ozljeda koju je oštećenik zadobio nije ostavila nikakve posljedice za zdravlje). Naime, iz iskaza oštećenika je razvidno da se nakon događaja liječio kod psihijatra i da na tom području trpi određene posljedice (ne može zaspati, kad se noću probudi sjeti se događaja).

Vodeći računa o svim okolnostima, kazna zatvora u trajanju četiri godine na koju je optuženik osuđen primjerena je ličnosti počinitelja (niži prag tolerancije na frustracije, prikrivena agresivnost, impulzivnost, rigidnost; sve utvrđeno psihijatrijskim nalazom i mišljenjem) te okolnostima počinjenog kaznenog djela. Ta kazna može ostvariti svrhu kažnjavanja te dostatno utjecati na optuženika i na sve ostale da više ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja i ona sadrže dostatnu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio oštećeniku i društvu u cjelini. Stroža kaznenopravna sankcija za koju se zalaže državni odvjetnik bi pretjerano naglašavala retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja, a blaža za koju se zalaže optuženik ne bi u dovoljnoj mjeri izrazila količinu moralne osude za počinjeno zlo.

I Kž 8/10-6

Budući da žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. P. nisu osnovane, a ne postoje niti povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 379. stavak 1. ZKP/97, to je na temelju članka 387. ZKP/97 odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 29. siječnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Maja Štampar Stipić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.