Rev-2498/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i dr. Ivana Kaladića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. A. iz S., koga zastupaju P. Š. i M. J., odvjetnici u S., protiv tuženika S. d.d. V., koga zastupa Z. M., odvjetnik u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 16. srpnja 1997. godine broj Gž- 1228/97 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 22. travnja 1997. godine broj P-2010/94, u sjednici održanoj dana 14. studenog 2000. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-2498/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Pravilna je i odluka o parničnim troškovima koja se temelji na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 - dalje u tekstu ZPP).
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-2498/1997-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i dr. Ivana Kaladića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. A. iz S., koga zastupaju P. Š. i M. J., odvjetnici u S., protiv tuženika S. d.d. V., koga zastupa Z. M., odvjetnik u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 16. srpnja 1997. godine broj Gž- 1228/97 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 22. travnja 1997. godine broj P-2010/94, u sjednici održanoj dana 14. studenog 2000. godine,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime naknade štete 80.000,00 kn sa zateznom kamatom i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 7.624,00 kn, a preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen.
Drugostupanjskom presudom djelomično je preinačena prvostupanjska presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva do iznosa od 132.000,00 kn sa zateznom kamatom, te je tuženik obvezan tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 10.500,00 kn, a preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen kao i u odluci o parničnim troškovima pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje, ili da se preinači odbijanjem odnosno smanjenjem tužbenog zahtjeva uz dosudu tuženiku naknade parničnih troškova.
U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio osnovanost revizijskih navoda i predložio da se revizija odbije kao neosnovana, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.
Utvrđeno je da je tužitelj na radu kod tuženika na više radnih mjesta od 19. lipnja 1974. godine do 22. svibnja 1991. godine dolazio u dodir s azbestom umjerene do visoke koncentracije, te je obolio od profesionalne bolesti azbestoze pleure sada blažeg intenziteta.
Kao posljedicu smanjenja ventilacije i lakšeg pada kisika tužitelj ima fizičke boli u vidu grčeva u predjelu prsnog koša uz osjećaj nedostatka zraka. Bolnost je lakšeg intenziteta, diskontinuirana, ovisna o promjeni vremena, a lakši stezajući i probadajući bolovi u prsištu javljaju se i pri fizičkom naprezanju, bržem hodu, hodu uz stepenice, pri nošenju tereta i sl.
Nakon dijagnosticiranja azbestoze do sada kod tužitelja se javljao strah jakog intenziteta jedan dan a koji se odnosio na onu vrstu strahova koji se javljaju prilikom smrti ili teškog oblika bolesti za koji se sazna. Strah srednjeg intenziteta trpio je dva tjedna, a strah blagog intenziteta trajao je oko 6 mjeseci, a može se očekivati da će tužitelj i ubuduće trpjeti strah u okviru jednog mjeseca srednjeg intenziteta 6-12 sati, te blagog intenziteta 2-3 dana.
Kod tužitelja je došlo do smanjenja opće životne aktivnosti za 40% zbog čega nije sposoban za teške i srednje teške fizičke poslove, jer pri takvim poslovima ima tegobe u smislu gubitka daha i brzog zamaranja, a i pri uobičajenim dnevnim aktivnostima ograničen je sukladno postotku invaliditeta.
Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili postojanje tuženikove odgovornosti za tužiteljevu štetu u konkretnom slučaju u smislu čl. 6. Zakona o zaštitu na radu ("Narodne novine", broj 19/83) i čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje u tekstu ZOO), te su pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 200. ZOO) obvezali tuženika da plati tužitelju novčanu naknadu u vezi fizičkih boli u iznosu od 20.000,00 kn, a drugostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika da plati novčanu naknadu u vezi straha - 12.000,00 kn te u vezi duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti - 100.000,00 kn sa zateznom kamatom (čl. 277. st. 1. ZOO), vodeći računa o intenzitetu i trajnosti tih vidova nematerijalne štete i tužiteljevoj dobi (rođen 1942. godine).
Pravilna je i odluka o parničnim troškovima koja se temelji na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 - dalje u tekstu ZPP).
Suprotno tvrdnji revidenta činjenično stanje utvrđeno je temeljem izvedenih dokaza, a napose medicinskim vještačenjima.
Neovisno o tome što su redovita mjerenja koncentracije azbesta pokazivala da je on bio u granicama propisanog standarda, kako tuženik ističe u reviziji, ipak utvrđena je uzročna veza između azbesta kojem je tužitelj bio izložen na radu kod tuženika i nastanka profesionalne bolesti.
Iako je tužiteljevo oboljenje u blažem stupnju, izazvalo je znatnije smanjenje njegove životne aktivnosti, pa su nižestupanjski sudovi osnovano prihvatili mišljenje vještaka o stupnju smanjenja tužiteljeve životne aktivnosti, te neprovođenjem daljnjeg vještačenja putem bolnice u J. nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka, kako smatra revident.
Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 14. studenog 2000. godine.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.