Rev-1389/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1389/2012-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. V. iz D., drugotužitelja M. V. iz D., i trećetužitelja B. V. iz D., koje zastupaju punomoćnici S. J. i drugi odvjetnicu u Odvjetničkom društvu J., M. i L. u D., protiv tuženika Grada Dubrovnika, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1993/10 od 21. ožujka 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-596/07 od 10. lipnja 2010., u sjednici održanoj 17. prosinca 2019.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1993/10 od 21. ožujka 2012. u dijelu pod točkom a). izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-596/07 od 10. lipnja 2010. u dijelu točke I. i II. izreke i presuda Općinskog suda u Dubrovniku u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje 1/3 dijela prava vlasništva čest. zem. 576/31 k.o. G. te u odluci o troškovima postupka i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su tužitelji M. V. pok. Đ., M. V. pok. Đ. i B. V. pok. Đ., svaki za po 1/3, vlasnici čest.zem. 576/31 k.o. G.

II. Dužan je tuženik Grad Dubrovnik trpjeti uknjižbu prava vlasništva iz točke I. ove presude na ime tužitelja uz istovremeno brisanje tog prava sa njegovog imena.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 7.645,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a koja se za sve vrijeme tečenja obračunava polugodišnje petpostotnim uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje prethodi polugodištu za koje se vrši obračun.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Žalba tuženika djelomično se uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P.596/07 od 10. lipnja 2010.g. se:

a) potvrđuje u dijelu točke I. i II. u kojem se odnosi na 1/3 dijela prava vlasništva čest.zem. 576/31 k.o. G.,

b) preinačuje u dijelu točke I i II u kojem se za 2/3 dijela prava vlasništva čest. zem. 576/31 k.o. G. na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija te u točki III izreke na način da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.“

Protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom a) izreke reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu u revizijom pobijanom dijelu te u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviziju tužitelji su osporili navode tuženika iznesene u reviziji i predložili reviziju odbiti kao neosnovanu, a njima dosuditi trošak odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelji su zahtijevali utvrđenje da su suvlasnici svaki u 1/3 dijela čest. zem. 576/31 k.o. G. te da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava njihovih prava suvlasništva uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa tuženikovog imena.

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je sporna nekretnina bila uknjižena kao društveno vlasništvo s organom upravljanja NO Općine D. (B list) te pravom korištenja temeljem odredbe čl. 38. i čl. 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj 52/58 - dalje: ZONNZGZ) na ime P., J. i M. M., za po 1/3 (C list),

- da su Pogodbom iz 1963. pravo korištenja (C list) P., J. i M. M. ustupili uz naknadu Đ. i M. V., roditeljima i pravnim prednicima tužitelja, na jednake dijelove, na temelju koje Pogodbe su prednici tužitelja stupili u posjed sporne nekretnine koji posjed tužitelja, kao njihovih nasljednika, traje do danas,

- da Pogodba iz 1963. nije provedena u zemljišnim knjigama,

- da je pravo korištenja od 1/3 dijela po čl. 38. i čl. 39. ZONNZGZ (list C) V. M., kao nasljednice P. M. prestalo na temelju izjave od 1. studenog 1979., a isto pravo korištenja i u jednakom dijelu pripadajuće J. M. prestalo je na temelju rješenja Komiteta za komunalne i stambene poslove Općine D. i zapisnika od 30. siječnja 1984. i brisano je 26. siječnja 1988.,

- da je Š. S., sljednik M. M. 6. travnja 1999. upisao pravo korištenja navedene nekretnine na svoje ime za 1/3 dijela, a 2. rujna 1999. i pravo suvlasništva u 1/3 dijela,

- da se na temelju Ugovora o diobi između tuženika Grada Dubrovnika, kao pravnog sljednika ranije upisanog titulara prava upravljanja sporne nekretnine u društvenom vlasništvu (NO Općine D.), a nakon prestanka postojanja društvenog vlasništva i pretvaranja u vlasništvo, te Š. S., na spornu nekretninu kao isključivi vlasnik, u rujnu 1999. godine uknjižio tuženik, dok je Š. S. istim Ugovorom o diobi, u isključivo vlasništvo pripala druga nekretnina (čest. zem. 576/51 k.o. G.).

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbene zahtjeve pozivajući se na odredbe čl. 363. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP), čl. 364. st. 6. ZVDSP te čl. 388. st. 5. ZVDSP zaključivši da je tuženik znao odnosno mogao znati da stanje u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju, zbog čega nije bio savjestan stjecatelj.

Odlučujući povodom tuženikove žalbe drugostupanjski sud je djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, koristeći zakonsko ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP. Pritom je zauzeo pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja predmetne nekretnine proteklo prije toga datuma. Osim toga, drugostupanjski sud je u odnosu na 1/3 dijela ranijeg prava korištenja Š. S., kao nasljednika M. M., koje se pretvorilo u pravo vlasništva temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZVDSP, zaključio da rok za stjecanje vlasništva dosjelošću, u smislu odredbe čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP, iznosi 10 godina, računajući od 8. listopada 1991. do utuženja, tj. do 9. siječnja 2004. ocijenivši da se dosjelost računa u odnosu na fizičku osobu umjesto u odnosu na grad Dubrovnik, čije je pravni prednik Narodni odbor Općine D. bio upisan kao organ upravljanja predmetnom nekretninom koja je u zemljišnim knjigama bila upisana kao društveno vlasništvo.

Prema sada već ustaljenom pravnom shvaćanju ovoga suda kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti treba uračunati i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP.

Budući da iz činjeničnih navoda tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991. sud će u nastavku postupka ispitati te okolnosti i provesti druge dokaze koje će stranke eventualno predložiti te potom donijeti novu i zakonitu odluku.

Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa sudova činjenično stanje ostalo nedovoljno i nepotpuno utvrđeno valjalo je presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP.

Zagreb, 17. prosinca 2019.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.