Gzz-19/2002 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-19/02.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz P., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz T., protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo, zastupanog po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, a ovo po Državnom pravobraniteljstvu Županije Šibensko-kninske, sada nadležnom Državnom odvjetništvu, radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 13. studenog 2001. godine broj G-DO-1271/01, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 15. listopada 2001. godine broj Gž-820/2001., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Drnišu od 29 ožujka 2001. godine, broj P- 3/2001., u sjednici održanoj dana 4. lipnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 10. studenog 1997. godine do 10. svibnja 1998. godine isplati iznos od 4.242,63 kuna sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže označeno u izreci te presude, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 1.464,00 kuna, sve u roku od 8 dana. Presudom Županijskog suda u Šibeniku kao drugostupanjskog odbijena je, točkom I. izreke, žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik obvezan tužitelju isplatiti iznos od 3.223,21 kunu s pripadajućom kamatom, dok je, rješenjem u točki II izreke, ukinuta navedena presuda u dijelu kojim je naložena isplata iznosa od 1.019,42 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u odluci u parničnom trošku, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Protiv navedene presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan, a tužitelju naknaditi troškove odgovora.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja (koji je kod tuženika bio zaposlen na službeničkom mjestu samostalnog narednika u Policijskoj postaji D.) za isplatu razlike plaće u visini od 25% od plaće koja mu pripada i to temeljem čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" br. 44/96, 124/97, 73/00 – u daljnjem tekstu: ZPPDS).

Prvostupanjski sud odlučio je o tužbenom zahtjevu na način da je o postojanju prava tužitelja na uvećanu plaću koja mu pripada prema odredbama citiranog zakona riješio kao o prethodnom pitanju, jer nije bilo sporno da posebnu odluku o tome tuženica nije donijela do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe se, kako je prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine" br. 74/94, 86/94, 7/95 i dr. – u daljnjem tekstu: ZDSN) određeno da rješenje kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljenju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima, obvezama i odgovornosti državnih službenika predstavlja upravni akt. To znači, da upravna tijela moraju odlučiti o zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava na povećanu plaću, i takva odluka ima značenje upravnog akta. Tek po donošenju takve odluke od strane nadležnog tijela, tužitelj bi imao pravo sudskim putem tražiti isplatu utvrđenog povećanja plaće.

Ovaj sud smatra da izraženo pravno stajalište nema uporišta u odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP)

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je da, kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Dakle, o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu, da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (u konkretnom slučaju prema čl. 19. ZPP DS), kada nadležno tijelo o njemu nije odlučilo (a sam podnositelj zahtjeva ističe da za sada ne postoji valjan pravni osnov za potraživanje tužitelja, dakle rješenje o pravu na povećanu plaću), nema zapreke da o tom kao o prethodnom pitanju odluči sud, kako je postupio u ovom slučaju.

Prema tome, budući da se nije ostvario razlog naveden u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa kako se sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan ograničiti samo na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu odredbe čl. 408. st. 2. ZPP u vezi s čl. 393. ZPP, valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti jer isti nije bio potreban radi vođenja postupka, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 4. lipnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.