Gž-1160/2011-3 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl.br. Gž-1160/11-3

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Zorana Šarića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. rođ. Š., iz F., zastupane po punomoćniku J. K., odvjetniku iz P., protiv tuženika M. d.d. R., sa sjedištem u R., odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Poreču- Parenzo posl.br. P-251/10 od 23. veljače 2011., u sjednici održanoj 17. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Poreču- Parenzo posl.br. P-251/10 od 23. veljače 2011., te se odbija i tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je u cijelosti tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim potražuje od tuženika isplatu, na ime naknade štete, po 1.500,00 kuna mjesečno za razdoblje od 1. siječnja 1974. do 1. siječnja 1995. a potom pa do predaje u posjed suvlasničkog dijela nekretnine po 7.000,00 kuna, sve zbog korištenja njenog suvlasničkog dijela od 12/16 dijela u k.č. 11/17 površine 10830 m2 upisane u zk.ul. 847 k.o. V.. O troškovima postupka odlučeno je na način da je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 525,00 kuna.

Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu u pobija tužiteljica, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, smatrajući da je ugovor na koji se prvostupanjski sud poziva i temelji presudu, od 28. kolovoza 1970. zapravo ne postojeći ugovor i ne može imati nikakav pravni učinak, tim više što se kao prodavatelj navodi tužiteljičina majka F. Š. koja nije bila vlasnik sporne nekretnine, međutim ni ona sama nije stavila nikakav rukoznak na ugovor niti je to svojim potpisom potvrdila tužiteljica, kako to neosnovano tvrdi tuženik a prvostupanjski sud prihvaća. Osim toga, navodni kupac koji je naveden u tom ugovoru je u to vrijeme imao pravnu službu pa je morao znati da bi takav ugovor na kojemu je stavljen rukoznak trebao biti ovjeren od dvaju svjedoka ili od suda odnosno drugog nadležnog organa. I dalje poriče da je njenoj majci isplaćen bilo kakav iznos za spornu nekretninu, tim više što je nakon majčine smrti tuženik pokušavao kupiti tu nekretninu, između ostalog i od suvlasnika D. M. koji je suvlasnik u 1/16 dijela, a to je bilo 2006. godine. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili podredno, ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe s PDV-om u ukupnom iznosu od 1.537,50 kuna.

Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojemu poriče sve navode iz žalbe i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Žalba tužiteljice nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice L. M. kao upisane suvlasnice u 12/16 dijela nekretnine k.č. 11/7 oranice površine 10830 m2 upisane u zk.ul. 847 k.o. V., da joj tuženik, koji je u posjedu te nekretnine, na ime naknade štete i za korištenje njenog suvlasničkog dijela plati po 1.500,00 kuna mjesečno za razdoblje od 1. siječnja 1974. do 1. siječnja 1995. a potom sve do predaje u posjed mjesečni iznos od 7.000,00 kuna, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog iznosa pa do isplate.

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obrazloženje kako je tuženik pošteni posjednik sporne nekretnine, uključujući i posjed njegova prednika, još od 70-tih godina prošloga stoljeća, u koji posjed je njegov prednik stupio nakon kupoprodajnog ugovora sklopljenog s tužiteljičinom majkom F. Š., te da je s tom činjenicom bila upoznata i sama tužiteljica koja je u ostavinskom postupku iza svoga pokojnog oca P. Š. najprije sama izjavila kako sporna nekretnina zapravo ne predstavlja ostavinu pokojnog P. Š. jer je prodana tuženikovu predniku.

Zato prvostupanjski sud ocjenjuje kako tužiteljica nema pravo na naknadu štete odnosno pravo potraživati naknadu za korištenje nekretnine, a također navodi da je veći dio potraživanja i u zastari obzirom da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva u subjektivnom roku od 3 odnosno objektivnom roku od 5 godina u smislu odredbe čl. 376. bivšega Zakona o obveznim odnosima odnosno čl. 230. aktualnog Zakona o obveznim odnosima.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tužiteljičinoj žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine" 148/11 – pročišćeni tekst: dalje ZPP), ovaj žalbeni sud ocjenjuje kako je prvostupanjska presuda u svim elementima pravilna i zakonita a tužiteljičina žalba slijedom toga neosnovana. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti a ni onih na koje upozorava tužiteljica u žalbi, budući da je prvostupanjska presuda razumljiva i može se ispitati jer su razlozi o odlučnim činjenicama jasni i neproturječni.

Prvostupanjski je sud također pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te u osnovi pravilno primijenio materijalno pravo.

Tužiteljica u ovom postupku ne traži predaju nekretnine u posjed već naknadu za korištenje njezina suvlasničkog dijela (12/16) i to počevši od daleke 1974. godine.

Prigovor zastare je stoga osnovan u većemu dijelu, osim za posljednje tri (ili najviše pet) godine prije podnošenja tužbe.

Tužbeni je zahtjev međutim u cijelosti neosnovan iz drugih materijalnopravnih razloga – zato što tuženik ima najmanje položaj poštenog posjednika opravdano vjerujući da mu pripadaju prava kupca koji je uredno isplatio kupoprodajnu cijenu i koji je u posjedu na temelju suglasnosti prodavatelja kao bivšeg vlasnika.

Sve isprave u spisu, posebno sadržaj zapisnika i isprava u ostavinskom spisu posl.br. O-123/66 (O-393/01), upućuju na zaključak da je spornu nekretninu tužiteljičina prednica (majka) prodala tuženikovu predniku i da je to tužiteljica znala.

Tužiteljičina majka F. Š. je pak na temelju oporuke i ustupa postala nasljednicom na cjelokupnoj ostavini iza pok. P. Š. (kćerka L., ovdje tužiteljica, ustupila joj je svoj nasljedni dio po osnovi oporuke, a ostale kćerke nisu tražile nužni dio), pa tako i na nekretnini kč.br. 11/17 iako ta nekretnina formalno nije bila obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju.

Ona je stoga u stvarnosti bila vlasnica i sporne nekretnine pa je godine 1970. mogla njome i samostalno raspolagati.

To raspolaganje nije učinjeno u valjanoj pismenoj formi, ali kako je kupoprodajni ugovor izvršen (tuženikovu predniku je nekretnina predana u posjed a prodavateljici je isplaćena kupoprodajna cijena) nedostatak pismene forme nije od utjecaja na pravne učinke ugovora jer se prema pravnom pravilu iz paragrafa 1432. bivšega Općega građanskog zakonika (OGZ) koji se primjenjivao kao pravno pravilo u vrijeme sklapanja spornoga ugovora (1970. godine), tužbom nisu mogle unatrag zahtijevati činidbe koje su izvršene na temelju ugovora koji nije bio valjan samo zbog pomanjkanja forme.

Tužiteljičina majka stoga nije mogla tražiti natrag spornu nekretninu pa to ne može ni tužiteljica kao univerzalna sljednica koja je osim toga i znala za činjenicu da je nekretnina prodana i da je tuženik (uključujući i prednika) u posjedu još od 1970. godine.

Nema dokaza da je tužiteljičina majka za života (preminula je 1983. godine) tvrdila da nije primila kupoprodajnu cijenu, niti je to naknadno tvrdila tužiteljica.

Zato ovaj žalbeni sud u cijelosti podržava ocjenu prvostupanjskog suda da je kupoprodajni ugovor iz 1970. godine u cijelosti izvršen i da, bez obzira na nedostatak forme, proizvodi pravne posljedice odnosno da se nekretnina koje je prodana i predana u posjed ne može tražiti natrag. Obzirom da ne može tražiti vraćanje nekretnine, tužiteljica nema pravo ni na bilo kakvu naknadu zato što tuženik koristi tu nekretninu.

Neosnovane su stoga tužiteljičine žalbene tvrdnje da je kupoprodajni ugovor, na temelju kojega je tuženikovu predniku prodan posjed nekretnine, nepostojeći odnosno da je sklopljen s nevlasnikom, i da bi tužiteljica imala pravo na naknadu za korištenje te nekretnine ili bilo kakvo pravo na naknadu štete.

Iz svega navedenog proizlazi neosnovanost tužiteljičine žalbe pa ju je kao takvu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu te odbiti i zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju odredbe čl. 365. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

Pula – Pola, 17. rujna 2012.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić, v.r.