Rev-732/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-732/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Gordane Matasić- Špoljarić i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. A., pok. M., iz D.- L., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz S., protiv tuženika S. o. d. d. R., zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku iz R., radi naknade štete, rješavajući o reviziji tuženika izjavljenog protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 11. lipnja 1997.godine, brojGž-1853/96-2, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 17. svibnja 1996. godine, broj P-2674/93, u sjednici održanoj dana 14. ožujka 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog supnja suđeno je:

“I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 116.915,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. svibnja 1996. godine, do isplate.

Za više traženo tužitelj se odbija.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.033,52 kn.”

Ujedno je tužitelj odbijen s prijedlogom za izdavanje privremene mjere.

Presudom suda drugog stupnja suđeno je i riješeno je:

“1. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj II P- 2674/93 od 17. svibnja 1996. godine u njenom dosuđujućem dijelu.

2. Uvažava se žalba tužitelja i ukida se presuda Općinskog suda u Splitu II P-2674/93 u njenom odbijajućem dijelu, a time i odluka o parničnim troškovima i utoliko se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.”

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom, da obje nižestupanjske presude preinače u smislu revizijskih prijedloga, odnosno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP), pa stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Drugostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri ocijenio sve žalbene navode koje su od odlučnog značaja, pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Isto tako, suprotno tvrdnji revidenta, obje nižestupanjske presude sadrže valjane i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama o kojim ovisi donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, pa stoga nije učinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Konačno, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka

iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, a na koju povredu revizijski sud sukladno čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja, iz kojih proizlazi:

- da je 1993. godine na cesti S. – S., u predjelu K., došlo do prometne nezgode u kojoj je sudjelovalo motorno vozilo tužitelja – osobni automobil marke “Audi 80” reg. oznake LI 660 AA, kojim je upravljao M.M., i kombi vozilo marke “Volkswagen” reg. oznake … , osiguranog kod tuženika, kojim je upravljao osiguranik tužene.

- da se pred nezgodu vozilo tužitelja kretalo lijevom kolničkom trakom (gledano u pravcu S.) brzinom od 114 km/h, a nakon što je propisno započelo radnju pretjecanja kombi vozila, koje se također kretalo u istom pravcu, time da je ovo potonje vozilo iznenada skrenulo u lijevo na sporedni makadamski put za zaseok Đ.,

- da je do sraza motornih vozila došlo na lijevoj kolničkoj traci kojom se u pretjecanju kretalo vozilo tužitelja i to zbog toga jer je kombi vozilo skretajući s

glavne ceste na opisani sporedni put “presjeklo” pravac kretanja motornog vozila tužitelja,

- da se nakon sraza motornih vozila tužiteljevo vozilo nastavilo kretati sve do trenutka kada je udarilo u suhozid,

- da je na motornom vozilu nastupila totalna šteta,

- da na tom dijelu ceste nije bio postavljen prometni znak ograničavanja brzine,

- da je kombi vozilo radnju skretanja s glavne ceste na sporedni put izvršilo pri brzini od 15 km/h,

- da do prometne nezgode odnosno štetnog događaja ne bi došlo da se motorno vozilo kretalo brzinom od 51 km/h do 54 km/h,

- da je motorno vozilo tužitelja bilo u fazi pretjecanja i ostvarilo prednost zauzimanja lijeve kolničke trake, a vozač kombi vozila nije prije skretanja u lijevo na sporedni put uvjerio se da li to može učiniti bez opasnosti za ostale sudionike prometa, odnosno da li mu prometna situacija dopušta skretanje u lijevo na sporedni put,

- da je vrijednost osobnog automobila tužitelja uoči štetnog događaja iznosila 146.143,90 kuna,

- da je popravak vozila ekonomski bio neopravdan, pa se šteta na vozilu ima obračunati kao totalna šteta.

Kraj takvog stanja stvari nižestupanjski sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su utvrdili da je osiguranik tužene doprinio štetnom događaju od 80%, a vozač osobnog automobila vlasništvo tužitelja od 20%.

Naime, utvrđeno je da je osnovni uzrok nastanka štetnog događaja u ponašanju vozača kombi vozila odnosno osiguranika tužene, koji je kritične zgode, bez da je prethodno utvrdio da li može započeti radnju skretanja u lijevo, na sporedni put, započeo ovu radnju i to u vrijeme kada je tužiteljevo vozilo bilo u punoj fazi pretjecanja kombi vozila, pa je na taj način “presjekao” put vozilu tužitelja u kretanju.

Drugim riječima, osiguranik tužene je opisanim propustima stvorio opasnu situaciju u prometu, obzirom da nije smio započeti radnju skretanja u lijevo a bez da se prethodno uvjerio da li mu to prometna situacija dopušta, a što je on prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova propustio učiniti.

S druge strane, brzina kretanja tužiteljeva vozila je bila pretjerano velika, a ovo bez obzira na činjenicu da na tom dijelu ceste nije bilo znakova ograničenja brzine (u tom slučaju vrijedi opće ograničenje brzine), ali ona nije uzrok nastanka štetnog događaja, već je jedino imala utjecaj na obim štete, odnosno da šteta bude veća.

Stoga su nižestupanjski sudovi ocjenjujući ukupne propuste na strani oba sudionika štetnog događaja pravilno ocijenili suodgovornost nastaloj šteti od 20% na strani tužitelja, a 80% na strani osiguranika tužene, pa je u tom omjeru tužitelju i dosuđena zatražena naknada štete.

Na revidentovu tvrdnju da je visina štete isključivo nastala zbog pretjerane brzine vozila tužitelja, a njezin osiguranik nije mogao pretpostavljati da se vozilo tužitelja kreće brzinom od 114 km/h i da njezin osiguranik skretanjem u lijevo na sporedni put ne bi presjekao put vozilu tužitelja, valja odgovoriti da je te iste tvrdnje revident iznosio i pred nižestupanjskim sudovima, a nadalje, da su one temeljito raspravljene u zakonito i pravilno provedenom postupku sukladno člancima 7. i 8. ZPP pred sudom prvog stupnja i da nakon toga nisu s pravom prihvaćene osnovanim, time da su nižestupanjski sudovi za navedena činjenična utvrđenja i zaključke dali valjane razloge.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zbog toga, na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 14. ožujka 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v. r.