Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing prison sentence for embezzlement due to prior record leniency.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld the defendant's appeal against a first-instance conviction for embezzlement. While the court rejected arguments regarding procedural violations and factual inaccuracies concerning the defendant's financial records, it found the original sentence of one year and nine months excessive. Consequently, the court reduced the prison term to one year and six months while affirming the conviction.
Legislator headnote
AI generatedčl. 337 st. 1, 3 i 4 KZ; čl. 379 st. 1 t. 1 ZKP; čl. 384 st. 1 ZKP; čl. 390 st. 1 ZKP; When a second-instance court finds no procedural error but deems the first-instance penalty too harsh, it may reduce the sentence to achieve the purposes of punishment.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 383/09-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr.sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i mr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasne Galešić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv M. E. zbog kaznenog djela iz čl. 337 st. 1, 3 i 4 KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. ožujka 2009 godine, br. K-149/08, u sjednici održanoj 15. studenog 2011 godine,
p r e s u d i o j e:
I Djelomično se prihvaća žalba opt. M. E., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. M. E. zbog kaznenog djela iz čl. 337 st.1, 3 i 4 KZ za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i šest (6) mjeseci.
II U ostalom dijelu odbija se žalba opt. M. E. kao neosnovana te se u nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. M. E. zbog kaznenog djela iz čl. 337 st.1, 3 i 4 KZ, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci.
Na temelju čl. 122 st. 1 ZKP optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka iz čl. 119 st. 2 t. 1 i 6 ZKP u iznosu od 19.474,36 kuna i paušalni iznos od 3.000,00 kuna, dok će iznos naknade troškova postavljenog branitelja biti određen naknadnim rješenjem.
Protiv ove presude podnio je žalbu opt. M. E. putem branitelja B. V. odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog
I Kž 383/09-4 činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluci o oduzimanju imovinske koristi i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu na način da ga oslobodi od optužbe, a podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
U pisanom očitovanju, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
U skladu s odredbom čl. 374 st. 4 ZKP sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno pozvanog zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
Žalba je djelomično osnovana.
Iako optuženik u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pa se u razlozima žalbe i poziva na odredbu čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP, obrazloženje u tom dijelu sadrži isključivo osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu u odnosu na oblik krivnje i visinu pribavljene imovinske koristi. Međutim, neovisno o tome da razlozi žalbe ne sadrže istaknutu žalbenu osnovu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitao je u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 ZKP po službenoj dužnosti prvostupanjsku presudu, te je utvrdio da nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 1, 5, 6, 8 do 11 i st. 2 ZKP, a također je utvrđeno da je glavna rasprava održana u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja.
Nasuprot tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja temeljitom je analizom i ocjenom provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi. Osnovano je sud prvog stupnja ocijenio iskaz svjedokinje B. M., na koji se poziva žalba optuženika, nevjerodostojnim, jer je sam po sebi nelogičan s obzirom na svojstvo ove svjedokinje u Trgovačkom društvu M. s. d.o.o. i u potpunoj suprotnosti s materijalnim dokazima, te nalazom i mišljenjem vještaka za knjigovodstvo. Naime, kraj nesporne činjenice da je optuženik kao jedini član uprave koji je zastupao društvo pojedinačno i samostalno, preuzeo od kupaca iznos od 935.000,00 kuna kao prodajnu cijenu stana u vlasništvu Trgovačkog društva M. s. d.o.o., pregledom dokumentacije koju je obavio vještak za knjigovodstvo dr. V. L., utvrđeno je da ne postoji niti jedan dokument koji bi potvrdio da je optuženik navedeni iznos na ime isplaćene kupovnine za prodani stan uplatio na račun tog trgovačkog društva. Dvije uplatnice na ukupni iznos od 200.000,00 kuna proknjižene su na konto 1131 (krediti zaposlenika), a ne na konto 120 (potraživanja od kupaca), pa opravdano prvostupanjski sud zaključuje kako se ne radi o novcu koji bi optuženik položio na račun nakon preuzimanja navedene kupovnine. Prema tome, sasvim je nevjerodostojan iskaz svjedokinje B. M., dugogodišnje šefice računovodstva, kako je ona zabunom proknjižila iznos od 200.000,00 kuna na pogrešan konto, jer takva greška, s obzirom na njenu stručnost u obavljanju poslova, okolnost da su napravljene dvije (umjesto jedne) različite uplatnice (jedna pisana strojem, a druga rukom) i okolnost da je optuženik zaista bio kreditno zadužen iz osnove privatizacije Trgovačkom društvu od 1994 godine, a da je kredit vratio svega u iznosu od 241.400, kuna od ukupnog iznosa od 879.576 kuna. Konačno, ugovore o kratkoročnim zajmovima s fizičkim osobama optuženik je sklapao
I Kž 383/09-4
kao fizička osoba, a niti u jednom dokumentu nije navedena svrha pozajmice, pa ni u tom dijelu obrana optuženika, a time i iskaz svjedokinje B. M. o tome kako je pozajmicama optuženik „spašavao“ tvrtku i radnike , a što se ponavlja u žalbi, nisu osnovani.
Prema tome, osnovano je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza i na njima utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da je optuženik u svojstvu direktora trgovačkog društva iskoristio svoj položaj i ovlasti, sklopivši kao ovlaštena osoba kupoprodajni ugovor za prodaju stana trgovačkog društva, u namjeri da zadrži pritom novac u iznosu od 935.000,00 kuna koji je dobio na ime kupoprodajne cijene, što je i učinio, pribavivši si pritom znatnu imovinsku korist, čime se u njegovom činu ostvaruju sva obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337 st.1, 3 i 4 KZ, zbog čega žalba u tom dijelu nije osnovana.
Međutim, osnovana je žalba optuženika na odluku o kazni, jer je prvostupanjski sud podcijenio okolnost da optuženik do sada, iako je osoba u nešto starijoj životnoj dobi, nije osuđivan. S obzirom na navedene olakotne okolnosti, a imajući u vidu po prvostupanjskom sudu utvrđenu otegotnu okolnost, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, stajališta je da je u ovom slučaju kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, zbog čega je prihvaćanjem žalbe optuženika preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni.
Budući da sud prvog stupnja i nije donio odluku o oduzimanju imovinske koristi, to su žalbeni prigovori u tom dijelu promašeni, dok su u odnosu na dosuđeni trošak neosnovani, time da predsjednik prvostupanjskog vijeća, pod uvjetima iz čl. 122 st 4 ZKP, o njima može posebnim rješenjem drukčije odlučiti.
Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 i 2 ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je na temelju odredaba čl. 390 st. 1 i čl. 384 st. 1 ZKP presuđeno kao u izreci.
U Zagrebu, 15. studenog 2011 godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Jasna Galešić, v. r.
dr. sc. Zdenko Konjić, v. r.