Usž-1542/2017-3 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Usž-1542/17-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Vidović predsjednice vijeća, Sanje Otočan i Fedore Lovričević-Stojanović, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Josipa Petkovića, zapisničara u upravnom sporu tužiteljice N. Š. iz S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi prava iz mirovinskog osiguranja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsImio-66/16-7 od 27. veljače 2017., na sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2017.

p r e s u d i o j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsImio- 66/16-7 od 27. veljače 2017.

Obrazloženje

Osporavanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II 141-02/16-01/03153321894, urbroj: 341-99-05/3-16-442 od 12. veljače 2016. Tim je rješenjem odbijena tužiteljičina žalba izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., klasa: 141-02/15-01/OB, urbroj: 341-18-05/3- 15-53690, broj: 305571 od 10. prosinca 2015. kojim tužiteljici nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti.

Protiv prvostupanjske presude tužiteljica (u daljnjem tekstu: žaliteljica) podnosi žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda pravila sudskog postupka. U opširnoj žalbi u bitnom prigovara odluci prvostupanjskog suda kojom je odbijen njen prijedlog za provođenje sudskog vještačenja budući da, prema njenom mišljenju, postoji realna sumnja da vještaci koji su vještačili u upravnom postupku (a koji su vještaci tuženika, dakle, jedne stranke u postupku), nisu objektivni i nepristrani. S druge strane, prigovara nalazima i mišljenjima tijela vještačenja iz upravnog postupka glede njihova sadržaja, smatrajući da su u nesuglasju s medicinskom dokumentacijom u spisu. Ističe kako sud nema stručnog, medicinskog znanja, zbog čega ne može zauzimati stav i mišljenje o njenoj radnoj sposobnosti. U žalbi, nadalje, detaljno opisuje svoje zdravstveno stanje i zaključuje kako je u njenom slučaju nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti budući da je riječ o bolesti kod koje nijedan medicinski tretman nije polučio bilo kakav pozitivan učinak. Mišljenja je da se ne može očekivati poboljšanje njenog zdravstvenog stanja te da ta okolnost upućuje na zaključak o gubitku radne sposobnosti. Pored toga, navodi da obrazloženje rješenja prvostupanjskog tijela ne sadrži sve propisane elemente, a što upućuje na njegovu nezakonitost. Upućuje i na nezakonitost rješenja tuženika budući da je izreka toga rješenja trebala biti „jasno određena i precizirana, tako da se u izreci precizno navede žalba koja je izjavljena, kao i precizno odluka na koju je žalba izjavljena, a što je sve izostalo…“ Predlaže da Sud preinači pobijanu presudu, a podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti ostaje kod svojih ranijih navoda i predlaže odbijanje žalbe.

Žalba nije osnovana.

Prema članku 39. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13., 33/15. i 93/15.; u daljnjem tekstu: ZOMO), smanjenje radne sposobnosti prema tom zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima (članak 39. stavak 2. ZOMO-a).

Djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima (članak 39. stavak 3. ZOMO-a).

Potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti (članak 39. stavak 4. ZOMO-a).

U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu provedeno je medicinsko vještačenje radi ocjene žaliteljičine radne sposobnosti. U nalazu i mišljenju vijeća viših vještaka u drugostupanjskom postupku Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 9. veljače 2016. navedeno je da je žaliteljica rođena …, po zanimanju tokar, sa zadnjim zaposlenjem na radnom mjestu spremačice, s ostvarene četiri godine mirovinskog staža, izvan radnog odnosa. Žaliteljica boluje od Povratnog depresivnog poremećaja, kao glavne bolesti i St. post hysterectomiam ppt. myoma uteri (2013.), koja ne utječe na radnu sposobnost. U nalazu i mišljenju opisani su tijek i rezultati liječenja žaliteljice i njeno zdravstveno stanje u vrijeme vještačenja. Na temelju medicinske i ostale dokumentacije u spisu, vijeće viših vještaka je zaključilo da promjene u zdravstvenom stanju žaliteljice podliježu daljnjoj obradi i liječenju, što znači da stanje nije konačno, zbog čega nije moguće utvrditi smanjenje odnosno gubitak radne sposobnosti.

U prvostupanjskom upravnom sporu sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju rezultata medicinskog vještačenja provedenog u upravnom postupku. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ocijenio da je pobijano rješenje tuženika zakonito te odbio tužbeni zahtjev. U vezi s predloženim sudskim vještačenjem, u pobijanoj presudi je navedeno da su nalazi i mišljenja vještaka iz upravnog postupka suglasni i obrazloženi te da su sačinjeni u skladu s mjerodavnim odredbama ZOMO-a i Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, broj 153/14. i 108/15.), zbog čega im sud vjeruje kao vjerodostojnim i sačinjenim po pravilima medicinske struke. Polazeći od toga, prvostupanjski sud je smatrao da je u konkretnom slučaju u dovoljnoj mjeri utvrđeno da kod žaliteljice nije nastupilo smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti.

Ocjenjujući osnovanost žalbenih navoda koji se odnose na neprovođenje sudskog vještačenja pred prvostupanjskim sudom, valja istaknuti sljedeće:

Neovisno o načelnoj ovlasti suda u upravnom sporu da prihvati činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, ovaj Sud smatra da neprihvaćanje dokaznog prijedloga za provođenje sudskog vještačenja u konkretnom slučaju nije u skladu sa žaliteljičinim pravom na pošteno suđenje u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst; 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija). Žaliteljica je predložila izvođenje dokaza sudskim, medicinskim vještačenjem radi osporavanja odlučnih činjenica koje se odnose na njenu radnu sposobnost, utvrđenih vještačenjem u upravnom postupku. Konvencijsko pravo na pošteno suđenje, između ostalog, uključuje i pravo stranke u postupku u kojemu se odlučuje o pravima i obvezama građanske naravi (kojima Europski sud za ljudska prava daje autonomno značenje), da iznese činjenice i predloži dokaze u uvjetima koji omogućuju ravnopravan odnos dviju strana u postupku. Polazeći od važnosti činjenice koju je žaliteljica predlagala utvrditi sudskim vještačenjem te okolnosti da sud ne posjeduje stručno znanje potrebno za utvrđivanje te činjenice, u konkretnom je slučaju trebalo omogućiti žaliteljici da ospori činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku neovisnim, sudskim vještačenjem. U takvim okolnostima, Sud ne prihvaća razloge zbog kojih je prvostupanjski sud odbio provesti taj dokazni prijedlog.

Člankom 74. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS) propisano je da će Visoki upravni sud poništiti prvostupanjsku presudu, sâm otkloniti nedostatke i presudom riješiti stvar ako utvrdi da je upravni sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje ili pogrešno primijenio materijalno pravo. Navedena odredba nalaže ovom Sudu da u određenim slučajevima nezakonitosti pobijane prvostupanjske presude sâm otkloni nedostatke učinjene u prvostupanjskom upravnom sporu, bez mogućnosti vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Stoga je ovaj Sud, radi ispravljanja navedenog propusta učinjenog u prvostupanjskom upravnom sporu, koji dovodi u pitanje ostvarivanje načela „jednakosti oružja“, kao sastavnog dijela konvencijskog prava na pošteno suđenje, dopisom od 8. rujna 2017., pozvao žaliteljicu da se u roku od 15 dana izjasni ustraje li na dokaznom prijedlogu za provođenje sudskog vještačenja. Žaliteljica je primila dopis Suda 18. rujna 2017., na koji, međutim, nije odgovorila. Slijedom iznesenog, Sud smatra da je u konkretnom slučaju žaliteljica svojom procesnom pasivnošću u žalbenom postupku propustila iskoristiti procesna ovlaštenja koja su joj stajala na raspolaganju i eventualno osporiti činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu. U takvoj situaciji žalbeni navodi o pristranosti tijela vještačenja iz upravnog postupka te o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u upravnom postupku ne mogu dovesti do drukčijeg ishoda ovoga upravnog spora.

Nije osnovan ni žalbeni navod o nedostacima u izreci rješenja javnopravnih tijela oba stupnja budući da su oba rješenja u cijelosti sačinjena u skladu s mjerodavnim odredbama članaka 98. i 120. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09.) kojima je propisan sadržaj rješenja.

Slijedom iznesenoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 19. listopada 2017.

Predsjednica vijeća

Dijana Vidović, v.r.