Rev-25/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-25/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz K., koga zastupaju M. i D. G., odvjetnici u M., protiv tuženika J. o. d.d. S. koga zastupa B. V., odvjetnik u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 15. listopada 1993., br. Gž-2607/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom od 21. lipnja 1993., br. P-641/90, u sjednici održanoj dana 5. ožujka 1997.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Okružnog suda u Splitu od 15. listopada 1993., br. Gž-2607/93, i presuda Općinskog suda u Imotskom od 21. lipnja 1993., br. P-641/90, i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 11.825,32 kn ( 11,825.325 HRD) zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak postupka revizije.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Tužitelj je u ovoj parnici tužio osiguratelja štetnika ZOIL D. iz B. za naknadu štete, koju je pretrpio u prometnoj nezgodi, koju je uzrokovao vozač motornog vozila, čiji je vlasnik bio osiguran kod spomenutog tuženika.

U toku postupka pred sudom prvoga stupnja tužitelj je preinačivši tužbu svoj zahtjev usmjerio protiv tuženika J. osiguranja d.d. iz S., tvrdeći da je on pravni sljednik prvotno tuženika koji se konstituirao temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, i to od poslovne jedinice ZOIL D. u S., kod koje da je bio osiguran vlasnik motornog vozila čijim pogonom je nastala šteta.

Tuženik J. osiguranje iz S. protivio se stupanju u parnicu, tvrdeći da on nije pravni sljednik prvotno tuženika.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je vozilo, čijim pogonom je uzrokovana šteta tužitelju, bilo osigurano upravo kod poslovne jedinice toga tuženika u S., čiji pravni sljednik da je sada tuženik J. osiguranje, koji stoga da odgovara za konkretnu štetu, pa je zato tužbenom zahtjevu protiv tog tuženika udovoljio odbivši ujedno kao neosnovan njegov prigovor promašene pasivne legitimacije.

Takvo pravno stajalište suda prvoga stupnja prihvatio je i sud drugoga stupnja.

Tuženik u reviziji ponavlja već iznijete prigovore poričući da je on sljednik prvotno tuženika, da nije odgovoran za konkretnu štetu i da kao takav nije pasivno legitimiran u ovoj parnici.

Štetni događaj se dogodio 1988. godine na teritoriju Republike Hrvatske, dok je tužitelj predao tužbu sudu protiv prvotno tuženika 26. rujna 1990. godine, a presuda suda prvoga stupnja donijeta je dana 21. lipnja 1993. godine.

U tom vremenskom intervalu došlo je do organiziranja tuženika temeljem prije navedene Uredbe.

Međutim, u tom razdoblju su bile na snazi uredbe pod gornjim nazivom, i to ona objavljena u "Narodnim novinama", broj 39/91 i 44/91, zatim u "Narodnim novinama", broj 52/91 i 5/92.

Uredbe su različito regulirale odgovornost pravnih osoba koje su nastale organiziranjem iz poslovnih jedinica pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske, Autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, te Republike Crne Gore.

Stoga je u razriješenju ovoga spora od odlučne važnosti vrijeme kada je došlo do organiziranja tuženika J. osiguranja u smislu prije navedenih uredaba kako bi se za utvrđenje da li je on odgovoran za konkretnu štetu mogao primijeniti odgovarajući propis.

Kako sudovi nižega stupnja zbog svog pogrešnog pravnog pristupa nisu tu činjenicu dosada utvrdili, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, pa stoga nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, te je reviziju tuženika kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl.395. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U ponovljenom postupku, taj sud će, nakon što utvrdi prije spomenute činjenice, te na temelju toga primijeni i odgovarajući pravni propis odlučit će o osnovanosti tuženikova prigovora njegovom protivljenju stupanja u parnicu kao i daljnjim prigovorima tj. onome da nije pasivno legitimiran u ovom sporu odnosno da nije odgovoran za konkretnu štetu.

U Zagrebu, 5. ožujka 1997.

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin, v.r.