Rev-49/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 49/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivice Crnića, Damira Mratovića i mr.sc. Olge Jelčić, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. G. iz O., koju zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik iz Z., P. Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., dipl. pravnik, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zlataru posl. br. Gž 504/04-2 od 21. travnja 2004., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici posl. br. P 391/99 od 10. listopada 2000., u sjednici vijeća održanoj dana 22. rujna 2005.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Zlataru posl. br. Gž 504/04-2 od 21. travnja 2004. potvrđena presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici posl. br. P 391/99 od 10. listopada 2000. u odbijajućem dijelu za iznos od 82.260,00 kn i iznos rente od 180,00 kn mjesečno.

II. Prihvaća se revizija tužiteljice i preinačava se presuda Županijskog suda u Zlataru posl. br. Gž 504/04-2 od 21. travnja 2004. tako da se djelomično preinačava presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici posl. br. P 391/99 od 10. listopada 2000. i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati i daljnji iznos od 24.000,00 kn sa zateznom kamatom od 18% godišnje od 10. listopada 2000. do 2. studenoga 2004. i 15% godišnje od 3. studenoga 2004. do isplate, te da joj naknadi i parnični trošak u iznosu od 6.051,20 kn.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Tuženik je dužan platiti tužiteljici iznos od 225.040,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 10.10.2000. godine do isplate po stopi određenoj u skladu s čl. 2. Zakona o zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužiteljici plaćati mjesečnu rentu počevši od 01.07.1999. godine pa nadalje, u iznosu od 720,00 kn mjesečno, do svakog 5-tog u mjesecu, dospjele obroke odjednom, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dospjele, a neisplaćene mjesečne obroke, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka pa do isplate po stopi određenoj po čl. 2. Zakona o zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica sa preostalim tužbenim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 106.260,00 kn, te s preostalim tužbenim zahtjevom za rentu u iznosu od 180,00 kn mjesečno.

IV. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 42.328,94 kn, u roku od 15 dana.“

Rješenjem istog suda od 1. listopada 2003. godine ispravljena je presuda na način da je u prvom retku obrazloženja presude na stranici prvoj brojka „2000“ zamijenjena brojkom „1998“.“

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane, te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, te da preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da tužiteljici dosudi pravičnu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu, te rentu. Tužiteljica zahtjeva i naknadu troškova parnice.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Revidentica smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kad su nižestupanjski sudovi odbili njezin tužbeni zahtjev u iznosu od 106.260,00 kn kao i zahtjev za rentu u iznosu od 180,00 kn mjesečno.

Tužiteljica u reviziji pobija pravnu ocjenu sudova nižeg stupnja da u ovom predmetu postoji podijeljena odgovornost i to na strani tužiteljice 20%, a na strani tuženika 80%. Suprotno tvrdnji revidentice sudovi su pravilno ocijenili da postoji i njezin doprinos nastanku štete. Naime, tužiteljica se nije koristila pješačkim prijelazom, iako je on od mjesta nesreće bio udaljen svega 16,6 metara, a prema čl. 104. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama pješak je dužan pri prelaženju ceste, koji ima obilježeni pješački prijelaz, kretati se tim prijelazom kad je on u naseljenom mjestu, što je ovdje slučaj, i kad taj prijelaz od pješaka nije udaljen više od 50 metara. Pri tome su sudovi valjano ocijenili da je tužiteljica vrlo lako mogla uočiti kretanje vozila osiguranika tuženika koje je imalo upaljena svjetla, a pogrešno je ocijenila da je vozilo dovoljno udaljeno i da će moći cestu priječi prije nailaska vozila. Takvim neodgovarajućim ponašanjem u prometu tužiteljica je i sama doprinijela šteti. Na temelju čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) sudovi su zakonito ocijenili da postoji podijeljena odgovornost u rečenom omjeru. U tom dijelu, dakle, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Taj revizijski razlog nije osnovan ni u dijelu u kojem su sudovi nižeg stupnja odlučivali o zahtjevu tužiteljice za isplatu pravične novčane naknade za pretrpljene fizičke boli i strah. Imajući na umu sve okolnosti slučaja, a napose trajanje i jačinu fizičkih boli i straha, sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.

Tužiteljici je na temelju čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima utvrđeno pravo na mjesečnu novčanu rentu na ime tuđe pomoći u domaćinstvu u iznosu od 900,00 kn mjesečno. Uzimajući u obzir doprinos tužiteljice nastanku štete od 20%, sudovi su joj dosudili mjesečnu rentu od 720,00 kn. Već je rečeno da su sudovi nižeg stupnja zakonito utvrdili taj omjer podijeljene odgovornosti. Zbog toga ni tvrdnje tužiteljice da joj treba dosuditi daljnji iznos od 180,00 kn mjesečno na ime rente, a koji je odbijen zbog postojanja njezinog doprinosa nastanku štete, nisu osnovane, pa se ni u tom pogledu njezina tvrdnja da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo ne može prihvatiti.

Osnovana je revizija u dijelu koji se odnosi na isplatu pravične novčane naknade za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti. Tužiteljica je po tom osnovu zahtijevala naknadu u iznosu od 250.000,00 kn, a tužbeni zahtjev prihvaćen je u iznosu od 220.000,00 kn. Sudovi nižeg stupnja utvrdili su kod tužiteljice invaliditet od 75-80%. Imajući na umu to utvrđenje i dob tužiteljice u vrijeme nesreće (42 godine), što ukazuje da će tužiteljica zbog smanjenja životne aktivnosti po prirodi stvari trpjeti duševne boli dugi niz godina, tužiteljici je valjalo uz već dosuđenih 220.000,00 kn utvrditi i daljnji iznos naknade od 30.000,00 kn po tom pravnom osnovu (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, s obzirom na njezin doprinos nastanku štete utvrđeni iznos od 30.000,00 kn valjalo je umanjiti za 20% i tužiteljici dosuditi daljnjih 24.000,00 kn pravične novčane naknade.

Zbog rečenih razloga reviziju tužiteljice valjalo je odbiti u iznosu od 82.260,00 kn i za rentu od 180,00 kn mjesečno. Naprotiv, prihvaćena je revizija tužiteljice i preinačena je drugostupanjska presuda tako da je preinačena i prvostupanjska presuda i naloženo tuženoj da tužiteljici plati i daljnji iznos od 24.000,00 kn.

Na tako određenu glavnicu tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate po čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i po Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96, 72/02 i 153/04). Zatezne kamate na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teku od 10. listopada 2000. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Odluka o parničnim troškovima zasniva se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. i 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP). Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja i sastavljanja podnesaka u prvostupanjskom postupku, te žalbe u drugostupanjskom postupku u ukupnom iznosu od 3.710,00 kn, te sastavljanja revizije u iznosu od 1.250,00 kn ili ukupno 4.960,00 kn, sve u skladu s njezinim uspjehom u postupku. Na taj iznos priznato joj je i 22% PDV ili 1.091,20 kn, sve ukupno 6.051,20 kn.

Odluka o odbijanju revizije temelji se na čl. 393. ZPP, a o preinačenju na čl. 395. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 22. rujna 2005.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivo Grbin, v.r.