Revr-468/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 468/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz P., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz R., protiv tuženika T. K. d.d. M., zastupanog po punomoćnicima M. M. i A. L., odvjetnicima iz R., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 1999/05 od 23. travnja 2008., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2393/03-64 od 27. listopada 2004., u sjednici održanoj 23. prosinca 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od 18. ožujka 1996., te odluka tuženika od 9. travnja 1996. kojom je potvrđena odluka o otkazu ugovora o radu L. D., donijeta dana 18. ožujka 1996., te da se tuženiku naloži tužitelja vratiti u radni odnos i to na one poslove koje tužitelj može obavljati, odnosno one poslove koji nisu u koliziji s mjerom sigurnosti izrečenoj po kaznenom sudu, tj. mjerom sigurnosti zabrane obavljanja djelatnosti, a kako je to navedeno u presudi Županijskog suda u Rijeci broj K-6/96 od 6. studenog 1996.

U toč. II. izreke tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.734,00 kn, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. I. izreke i u dosuđujućem nog troškova iz toč. II. izreke potvrđena.

dijelu odluke o naknadi parnič

U toč. II. izreke, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačena je gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. II. izreke u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu parničnog troška, tako što je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi i daljnji parnični trošak u iznosu od 662,00 kn, u roku od 15 dana, a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tuženik je odbijen.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložio je da se nižestupanjske presude ukinu i da se odluka donese u korist tužitelja. Zatražio je i trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

Tužitelj se u reviziji poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim u reviziji ne navodi o kojoj bi se to bitnoj povredi odredaba parničnog postupka u donošenju pobijane presude radilo, a niti se iz sadržaja revizije to može razabrati. Zbog toga se ovaj revizijski sud nije dužan baviti pitanjem počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka, kada ih tužitelj u reviziji nije precizirao.

U postupku, po reviziji, je sporna primjena materijalnog prava u odnosu na rok iz čl. 107. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – dalje ZR), tj. sporno je pitanje od kada je za tuženika počeo teći rok saznanja za počinjenje one povrede koja bi mogla biti razlogom izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužitelju.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

- da je u prodavaonici tuženika broj 1 M. M. tužitelj bio zaposlen kao poslovođa,

- da je nakon provedene inventure za 1995. utvrđen manjak u toj prodavaonici, u iznosu od 368.639,85 kn, o čemu je sačinjen zapisnik Inventurne komisije 22. siječnja 1996.,

- da je tuženik 24. siječnja 1996. donio Odluku o privremenom udaljenju tužitelja s rada kao odgovorne osobe za poslovanje navedene prodavaonice,

- da je 18. ožujka 1996. tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, koja je potvrđena Odlukom od 9. travnja 1996., kao odgovorne osobe za poslovanje prodavaonice u kojoj je nastao gornji manjak,

- da je tužitelj pravomoćnom presudom Županijskog suda u Rijeci broj K-6/06 od 6. studenog 1996. oglašen krivim zbog nastalog manjka, a zbog kaznenog djela nesavjesnog gospodarskog poslovanja na zatvorsku kaznu u trajanju od 18 mjeseci, koja je smanjena u postupku izjavljene žalbe na godinu dana, te da mu je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti u svezi s raspolaganjem, upotrebom, upravljanjem ili rukovanjem društvenom imovinom ili čuvanjem te imovine za vrijeme od tri godine,

- da je M. K., zaposlenica tuženika, tj. šefica računovodstva, saslušavana u istražnom postupku protiv ovdje tužitelja, te da je 12. ožujka 1996. saznala da će samo protiv tužitelja biti podignuta optužnica zbog gore utvrđenog manjka u navedenoj prodavaonici.

Slijedom takvih utvrđenja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da u okolnostima konkretnog slučaja, saznanje tuženika o postojanju opravdanih razloga za izvanredno otkazivanje ne datira već od sačinjenja zapisnika Inventurne komisije od 22. siječnja 1996., nakon čega je tuženik donio i Odluku o privremenom udaljenju tužitelja s rada, kao odgovorne osobe za poslovanje navedene prodavaonice.

Naime, odredbom iz čl. 107. st. 1. ZR propisano je da poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu radniku ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Tužitelj je doista bio poslovođa i kao takav odgovoran za poslovanje prodavaonice, no suprotno reviziji, to ne znači da je tuženik morao, ukoliko je želio izvanredno otkazati ugovor o radu tužitelju kao odgovornoj osobi, to trebao učiniti u roku od petnaest dana nakon što je po Inventurnoj komisiji utvrđen manjak.

Tuženik je očigledno imao saznanja za okolnosti nastalog manjka još u siječnju, ali ne i okolnosti glede težine same povrede tužitelja koja bi opravdavala donošenje upravo Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu pozivom na odredbu iz čl. 107. st. 1. ZR. Tuženik je te okolnosti počinjenja osobito teške povrede iz radnog odnosa, zbog koje između tužitelja i tuženika nastavak radnog odnosa nije više moguć, saznao tijekom vođenja istražnog postupka, kada je tek bilo razvidno da upravo na tužitelju leži sva odgovornost za nastali manjak, pa je utoliko pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da navedeno saznanje za tuženika teče od 12. ožujka 1996. Stoga je i odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. ožujka 1996. donesena unutar zakonom predviđenog roka iz čl. 107. st. 2. ZR. Slijedom svega navedenog, revizijskim navodima takva odluka suda nije dovedena u sumnju.

Valjalo je stoga reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 23. prosinca 2008.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.