I Kž-825/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-825/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i sudske savjetnice – tajnice u vijeću Sanje Katušić- Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. K. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 03. studenog 2000. godine, br. K-29/00, u sjednici održanoj dana 22. veljače 2001. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o je:

Žalba opt. I.K. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Koprivnici proglasio je krivim opt. I.K. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. u svezi st. 1. i u svezi čl. 33. st. 1. i 3. KZ, pobliže činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te mu za to djelo temeljem navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 58. st. 3. KZ izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a temeljem čl. 76. st. 1. i 3. KZ izrekao mu je sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od alkoholne ovisnosti na slobodi, te temeljem čl. 67. i 68. KZ na izrečenu kaznu primijenio uvjetnu osudu, tako da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od dvije godine ne učini novo kazneno djelo i pod daljnjim uvjetom da se u vremenu provjeravanja podvrgne liječenju od alkoholne ovisnosti.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik po branitelju D.J., odvjetniku iz Đ., navodeći da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (a zapravo samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja) i povrede kaznenog zakona, te predložio da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Ističući prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona žalitelj, u stvari, izlaže svoju, subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, posebno njegove obrane i iskaza ošt. kao svjedoka A.H. U žalbi se, nadalje, ne tvrdi da bi kazneni zakon bio pogrešno primijenjen na činjenično stanje utvrđeno pobijanom presudom, već smisao žalbe pokazuje da je ta povreda istaknuta kao tzv. posredna povreda kaznenog zakona, odnosno ona koja bi proizlazila iz primjene kaznenog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona.

U odnosu na žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ponavlja navode svoje obrane, te nastoji obezvrijediti iskaz ošt. kao svjedoka A.H., pri čemu ukazuje na nedosljednosti u njenom iskazu.

Žalbeni navodi optuženika sukladni su obrani koju je dao u istrazi i na glavnoj raspravi, a koju je obranu s pravom prvostupanjski sud djelomično otklonio kao neistinitu, i to u dijelu u kojem optuženik osporava da je nosio i upotrijebio nož. Za takvu ocjenu obrane optuženika prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo u svemu logične, uvjerljive i iscrpne razloge. Također je osnovano prvostupanjski sud u bitnom dijelu prihvatio kao istinit iskaz ošt. kao svjedoka A.H., a jedino je u pogledu iznosa novca kojeg je optuženik tražio sud prvog stupnja prihvatio podatak iz predistražnog postupka i iskaz oštećenice istrage, što je također argumentirano i logično obrazložio.

Što se tiče teze obrane, ponovljene u žalbi, da optuženik kritične zgode nije sa sobom donio nož, a niti ga uzeo iz kuće oštećenice, valja istaknuti da je prvostupanjski sud analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, pravilno zaključio da istinu govori oštećena A.H. koja je u istrazi i na glavnoj raspravi u bitnom jednako navela da joj je optuženik, čim mu je otvorila vrata, stavio nož pod grlo i govorio da će joj odrubiti glavu, te tražio od nje novac, a da je ona potom otišla u krevet i pokrila se poplunom, pa je optuženik nožem razrezao poplun kojim je bila pokrivena, govoreći joj da će joj razrezati trbuh. Naime, taj dio iskaza oštećenice u cijelosti se podudara s materijalnim tragovima utvrđenim zapisnikom o očevidu i foto elaboratom, iz kojih je vidljivo da je poplun razrezan na više mjesta, da se na njemu nalaze oštećenja u obliku trokuta, te da tragova perja ima posvuda na podu kuhinje. Povezujući te tragove i iskaz oštećenice s daljnjim podatkom da je od majke optuženika oduzet nož (koji je bio skriven među dekama u ormaru, kako je to vidljivo iz foto-elaborata), kojeg je oštećenica nakon prethodnog opisa prepoznala kao onaj upotrijebljen kritične zgode, potpuno je ispravno sud prvog stupnja zaključio da je optuženik oštećenici 18. siječnja 2000. godine oko 20,00 sati prijetio nožem, na način opisan izrekom pobijane presude. Tomu treba dodati da je oštećena A.H. optuženikova baka, koja nije s unukom u lošim odnosima, već suprotno, a što i sam optuženik priznaje, te nema nikakvog razloga lažno ga teretiti.

Određene nedosljednosti i nepreciznosti u iskazu ošt. A.H. nemaju pak onaj značaj koji im optuženik u žalbi sugerira, jer se radi o takvoj vrsti nepreciznosti koje su karakteristične za stariju dob oštećenice i njezin stupanj naobrazbe, te zbog toga skučen rječnik i način izražavanja, ali ne dovode u pitanje suštinu njenog iskaza i njegovu istinitost. To je vidljivo iz zapisnika, prema kojem, pošto je upitana da objasni ove nepreciznosti (npr. navode da joj je optuženik pri ulasku odmah zaprijetio nožem, a da je nož prvi put vidjela tek kad je bila u krevetu), oštećenica navodi da joj je prijetio pri ulasku, a iako u tom trenutku nije vidjela nož, pretpostavila je da se radi o nožu.

Slijedom izloženog, a protivno navodima žalbe, proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu, pa žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena.

Budući da žalba podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, ispitan je i taj dio pobijane presude, no pri tome je ocijenjeno da izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, te izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od alkoholne ovisnosti na slobodi, na koje je primijenjena uvjetna osuda i određen rok provjeravanja od dvije godine, ni u kom slučaju nije prestroga sankcija, imajući u vidu pravilno utvrđene brojne olakotne okolnosti, te izostanak otegotnih okolnosti. Kraj činjenica da je, između ostalog, oštećenica u cijelosti oprostila optuženiku, da je optuženiku, koji je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv uslijed alkoholiziranosti, te koji je ovisnik o upotrebi alkohola, optuženiku izrečena i navedena sigurnosna mjera (zbog utvrđene uzročne veze između počinjenog djela i alkoholizma), te je optuženikovo podvrgavanje liječenju također uvjetovano, ovaj Vrhovni sud nalazi da će takova sankcija u cijelosti postići specijalnu prevenciju, a s obzirom na okolnosti slučaja (prvenstveno nedostatak štetnih posljedica, te činjenicu da se radilo o neprikladnom pokušaju) i generalnu prevenciju.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. veljače 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.