Gž R-244/2018-2 · Županijski sud u Rijeci
Legislator summary
AI generatedŽupanijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, u vijeću sastavljenom od sudacaDuška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. & K. iz K., protiv tuženika H. A. d.o.o., sa sjedištem u Z., OIB: ..., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.broj Pr-3486/02 od 31. siječnja 2018. u sjednici vijeća 7. studenog 2018.
Legislator headnote
AI generatedGž R-244/2018-2 · Županijski sud u Rijeci: Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj prekršio odredbe čl. 51. st. 1. toč. 7. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom i time počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa iz čl. 59. st. 1. Pravilnika o radu, koja povreda predstavlja opravdan razlog za otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika u smislu odredbe čl. 106. ZR-a te stoga odbija tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
Full text
Poslovni broj Gž R-244/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, u vijeću sastavljenom od sudacaDuška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. & K. iz K., protiv tuženika H. A. d.o.o., sa sjedištem u Z., OIB: ..., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.broj Pr-3486/02 od 31. siječnja 2018. u sjednici vijeća 7. studenog 2018.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.broj Pr-3486/02 od 31. siječnja 2018.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika od 02. siječnja 2002. o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju, te da radni odnos tužitelja kod tuženika na radno mjesto blagajnika na naplatnoj postaji tuženika nije prestao sve do 11. ožujka 2014., te zahtjev za isplatu izgubljene zarade u iznosu od 8.637,97 kn s pripadajućom kamatom, iznosa od neto izgubljene zarade od 454.832,65 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u izreci, iznosa od 193.723,57 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u izreci s osnova obveznih doprinosa iz plaća tužitelja, iznosa od 87.154,08 kn s osnova poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak iz plaća, iznosa od 30.473,19 kn bruto na ime neisplaćenih naknada s osnova regresa i božićnice, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u izreci, iznosa od 23.600,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci na ime neisplaćenih neoporezivih naknada s osnova božićnice, uskrsnice, dara i regresa za godišnji odmor, te je ujedno odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka I izreke).
Točkom II izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 250,00 kn.
Tužitelj je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
Žalba nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 2. siječnja 2002. kojom je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja te da mu nije prestao radni odnos kod tuženika na radnom mjestu blagajnika na naplatnoj postaji do 11. ožujka 2014. kada je tužitelj navršio 65 godina života te nadalje zahtjev za isplatu izgubljene zarade u iznosu od 8.637,97 kn bruto sa zateznom kamatom, te neto u iznosu od 454.832,65 kn te daljnji zahtjevi za isplatu iznosa od 193.723,57 kn sa zateznim kamatama s osnova obveznih doprinosa iz plaća tužitelja za razdoblje od srpnja 2002. do 11. ožujka 2014., iznosa od 87.154,08 kn s osnova poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak iz plaća, iznosa od 30.473,19 kn bruto sa zateznim kamatama s osnova regresa i božićnice, iznosa od 23.600,00 kn neto sa zateznom kamatom s osnova neisplaćenih neoporezivih naknada s osnova božićnice, uskrsnice, dara i regresa za godišnji odmor. U postupku nije sporno da je tužitelj podnio pravovremeno zahtjev za zaštitu prava i tužbu u smislu odredbe čl. 126. st. 1. i 2. Zakona o radu ( "Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01- dalje ZR).
U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je sljedeće:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu sklopljenog 17. travnja 2001. za radno mjesto blagajnik,
- da je odlukom od 2. siječnja 2002. tuženik otkazao ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja redovitim otkazom u smislu odredbe čl. 106. st. 1. al. 3. ZR-a,
- da se u odluci o otkazu navodi da je tužitelj dana 3. kolovoza 2001. na naplatnoj postaji K. most propustio naplatiti cestarinu za 70 vozila, koja nisu imala pravo na oslobođenje od plaćanja cestarine pa da je na taj način radnik postupio suprotno odredbi čl. 19. st. 2. alineja 3. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom (dalje u tekstu Pravilnik), pa da je obavljao poslove naplate bez vođenja blagajničke evidencije i narušio ugled društva, čime je povrijedio radnu obvezu iz čl. 51. st. 1. t. 7. Pravilnika i osobito tešku povredu radne obveze iz čl. 59. st. 1. alineja 1. Pravilnika, te mu je temeljem čl. 53. st. 1. alineja 2. Pravilnika otkazan ugovor,
- da se MUP dopisom od 5. studenog 2001. očitovalo na zahtjev tuženika te je dostavljen spisak mjesta registracije za tražena vozila, prema kojem su utvrđene registarske oznake te mjesto registracije pojedinog vozila za koje je tuženik naprijed naveo da ih je tužitelj bez osnova oslobodio od plaćanja cestarine,
- da je 21. studenog 2001. tužitelj pred tročlanom komisijom dao svoju obranu u smislu odredbe čl.110. st. 2. ZR-a,
- da je tuženik prije donošenja otkaza proveo savjetovanje sa Radničkim vijećem u smislu odredbe čl.145. st. 1. ZR-a,
- ocjenom stranačkog iskaza tužitelja i svjedoka, polazeći od iskaza B. M., koja je u vrijeme otkazivanja predmetnog ugovora o radu radila kao blagajnik na K. mostu, sud je utvrdio da je postojala uputa voditelja kako usmena, tako i pismena (koja pismena uputa je bila izvješena na oglasnoj ploči naplatne postaje) te da se od naplate oslobađaju vozila registrirana na otoku K., C. i L. i da se kontrola vrši uvidom u prometnu dozvolu,
- da se oslobođenje od plaćanja cestarine (mostarine) na K. mostu temelji na čl. 9. Zakona o otocima moglo vršiti:1. samo temeljem potvrde o pravu na oslobođenje koje je izdavano od strane tuženika i 2. prometne dozvole iz koje je bilo razvidno da je vozilo registrirano na K., C. i L.,
-da su temeljem odredbe čl. 8. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine na autocestama i objektima s naplatom pravo na oslobođenje od plaćanja cestarine imali i putnički automobili invalidnih osoba, vozila crvenog križa, putnička vozila u vlasništvu radnika HAC-a uz predodžbu identifikacijske službene iskaznice te vozila oslobođena odlukom nadzornog odbora direktora H. A., međutim takvih vozila je bilo vrlo malo u redovnom prometu,
- da je kontrola naplate mostarine vršena upravo u vrijeme najvećih ljetnih gužvi, kada postoji mogućnost greške u upisu registarske oznake, međutim polazeći od utvrđenja da je u tom periodu u prosjeku tužitelj po danu bio zadužen za 1000 do 1500 vozila, te broj vozila za koje je dano oslobođenje bez osnova, zaključuje da se ne radi o uobičajenoj grešci, odnosno da se ne radi o slučajnom propustu vezanom za eventualno pogrešno unesen registarski broj vozila zbog velike frekvencije prolaska vozila,
- ocjenom stranačkog iskaza tužitelja i svjedoka M. R., D. K. i K. T. utvrđuje da se u situacijama povećanog prometa može dogoditi određeni propust zbog nemogućnosti da se vidi registarska oznaka, u slučaju padanja rampe u slučaju prolaska motora dok se istovremeno još naplaćuje cestarina drugom vozilu te u slučaju kada ga zbog povećanog prometa zamjenjuje voditelj smjene ili drugi blagajnik koji nastavlja naplaćivati na njegovom radnom mjestu pri čemu ocjenjuje da tužitelj time nije otklonio svoju odgovornost jer takvi propusti ne mogu dovesti do takvog obujma propusta koji je utvrđen kod tužitelja prilikom kontrole predmetnog dana.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj prekršio odredbe čl. 51. st. 1. toč. 7. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom i time počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa iz čl. 59. st. 1. Pravilnika o radu, koja povreda predstavlja opravdan razlog za otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika u smislu odredbe čl. 106. ZR-a te stoga odbija tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
Odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl.154 st.1 ZPP-a. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2 u vezi s čl.365 st.2 ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda, pa tako ni povredu iz točke 11. citirane odredbe na koju se poziva tužitelj u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu, razlozi presude su jasni, neproturječni te je presudu moguće ispitati.
Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je odluka rezultat iscrpnog dokaznog postupka, a isto tako nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je i prema stajalištu ovoga suda prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 106. ZR-a.
Tužitelj u žalbi ukazujući na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodi da je i kod prvostupanjskog suda postojala dvojba o dopuštenosti otkaza navodeći da je jedan od ukupno četiri uređujućih sudaca rješenjem od 10. siječnja 2012. odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine izgubljene zarade.
Takvi navodi ne ukazuju na osnovanost žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom da je u konačnici prvostupanjski sud ocjenom svih izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a opravdano zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Isto tako, u odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na iskaze pojedinih svjedoka te sadržajno osporava ocjena provedenih dokaza, pri čemu žalitelj posebno ističe da je sud prvog stupnja trebao više kritički cijeniti iskaz svjedoka S. T. s obzirom na okolnost da se radi o neposredno nadređenom tužitelju, dok s druge strane nije prihvatio iskaz svjedoka J. Č. voditelja naplate cestarine kod tužitelja, treba reći da je sud prvog stupnja dovoljno ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovom sporu te je na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene pravilno u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje koje stoga prihvaća i ovaj sud. Tužitelj pri tome neosnovano navodi da je sud poklonio vjeru svjedoku T. bez ikakve zadrške budući da iz obrazloženja presude proizlazi da je odlučnu činjenicu o tome da su blagajnici bili upoznati s pravilima postupanja glede oslobođenja od mostarine koja su bila i u pisanom obliku na vidljivom mjestu na lokaciji njihovog rada, koja su pravila detaljno navedena u Pravilniku o obavljanju poslova naplate cestarine na autocestama i objektima s naplatom koji je važio u trenutku donošenja odluke o otkazu, utvrdio prihvaćanjem iskaza svjedoka B. M. i S. T.
Nadalje, pogrešno je stajalište tužitelja da je sud prvog stupnja neutemeljeno stavio na teret tužitelju da u postupku nije tvrdio, niti dokazivao da bi sporna vozila čije su registarske oznake pobliže označene u izreci pobijane odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju, bila vozila koja bi imala pravo na oslobođenje (prema prometnoj dozvoli), ukazujući nadalje da je tijekom postupka u podnesku od 24. svibnja 2010. prigovarao vjerodostojnosti i istinitosti dostavljenih kopija registar traka kao i točnosti registarskih oznaka navedenih u pobijanoj odluci tuženika iz razloga koje je pojasnio na ročištu 31. svibnja 2004. navodeći da se već prvo vozilo registarske oznake RI ... nalazi na popisu vozila koja su oslobođena od plaćanja cestarine pod rednim brojem 4768 u poslovnoj knjizi tuženika. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je osporio vjerodostojnost podataka glede registracije vozila oslobođenih cestarine sadržanih u odluci o otkazu pa je slijedom toga na tužitelju bio teret dokaza da ti podaci nisu u cijelosti odnosno barem u pretežitom dijelu vjerodostojni, pa je i prema stajalištu ovoga suda opravdano sud prvog stupnja zaključio da tužitelj time, što je osporio samo jednu registarsku oznaku vozila, nije dokazao svoje navode kojima osporava podatke u odnosu na vozila koja nisu oslobođena cestarine.
S tim u vezi nisu opravani žalbeni navodi da tuženik nije dokazao vjerodostojnost i točnost registarskih oznaka navedenih u pobijanoj odluci o otkazu na način da se podaci o registarskim oznakama iz pobijane odluke poistovjete s podacima u registar traci, s obzirom da prema podacima u spisu i iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tuženik dostavio popis registarskih oznaka vozila na temelju kojeg je prije otkazivanja tuženik utvrdio da je većina tih vozila registrirana u policijskim upravama koje nisu na području K., C. i L. (podaci pribavljeni od MUP-a, list 29 spisa), a koje registarske oznake vozila su naznačene i u točki I odluke o otkazu (list 8 spisa) s time da je tuženik u spis dostavio žurnal trake tj. pregled računa koje je izdao tužitelj u kritično vrijeme, čiju vjerodostojnost tužitelj nije s uspjehom osporio u postupku. Iz navedenog je jasno vidljivo temeljem kojih podataka i dokumentacije je tuženik utvrdio broj i registraciju vozila koja je tužitelj propustio, i to u prvom redu na temelju dopisa MUP-a od 5. studenog 2001.
U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj ističe da je sud zanemario činjenicu da su prije donošenja Zakona o otocima otočani imali naljepnicu (vinjetu) na vozilima i iskaznice a da nakon donošenja navedenog Zakona utvrđivanje prava na besplatni prijelaz K. mostom je u cijelosti prebačeno na blagajnike što da je izazvalo znatne poteškoće u radu blagajnika, kao i da u sporno vrijeme Pravilnik o korištenju autocesta i objekata s naplatom bez plaćanja cestarine tijekom spornih događaja nije postojao, treba reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je u inkriminirano vrijeme bio na snazi Pravilnik o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom iz srpnja 2001. koji je objavljen 3. srpnja 2001. a stupio na snagu 11. srpnja 2001., a koji je Pravilnik priložen spisu. Pravilnom ocjenom odredbe čl. 19. st. 2. alineja 3. tog Pravilnika sud je utvrdio da je tom odredbom propisano da za vozila oslobođena od plaćanja cestarine na NP K. most blagajnik naplate kontrolira: potvrdu, registracijsku oznaku vozila i osnovu oslobođenja te u blagajnu – kompjutersku upisuje osnov oslobođenja temeljem čl. 8. Pravilnika i registracijsku oznaku vozila dok da je odredbom čl. 8. Pravilnika propisana skupina vozila oslobođenih od plaćanja cestarine a između ostalih se radi i o vozilima oslobođenim temeljem čl. 9. Zakona o otocima. Naime, odredbom čl. 9. st. 4. Zakona o otocima bilo je propisano da osobe koje imaju prebivalište na otoku koji je mostom povezan s kopnom ne plaćaju mostarinu te je tuženik tu zakonsku odredbu razradio u odredbama čl. 8.st. 1. alineja 3. i čl. 19. st. 2. alineja 3. Pravilnika i odredio da tu zakonsku odredbu treba tumačiti tako da se ona odnosi na vozila, a ne na osobe. To znači da je tužitelj činjenicu je li određeno vozilo oslobođeno naplate cestarine trebao utvrditi uvidom u prometnu knjižicu vozila te ako bi utvrdio da je vozilo registrirano na području PP K., C. i L., to vozilo bilo je oslobođeno od naplate cestarine pa kraj pravilnog utvrđenja da su blagajnici od strane poslodavca bili upućeni na takav način postupanja, to su neosnovani žalbeni navodi tužitelja o tome da tuženik nije dao jasne upute u primjeni odredbe čl. 19. st. 2. alineja 3. Pravilnika.
Slijedom navedenog, nisu osnovani daljnji žalbeni navodi tužitelja u kojima navodi da je u kritično vrijeme prilikom vođenja poslova naplate cestarine (pravilno) vodio blagajničku dokumentaciju s obzirom da u postupku nije dokazao da bi sporna vozila čije su registarske oznake pobliže označene u izreci odluke o otkazu bila vozila koja bi prema prometnoj dozvoli imala pravo na oslobođenje te da je stoga pravilno vodio blagajničku evidenciju, nasuprot prethodno navedenim podacima - dokumentaciji koju je tuženik dostavio o broju i registraciji propuštenih vozila za koja nije postojala osnovanost za oslobođenje u vidu činjenice da je prometna dozvola izdana na otoku K., C. i L.
Pored toga, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužitelj u ljetnom periodu (vrijeme ljetnih gužvi), u prosjeku po danu bio zadužen za 1000 do 1500 vozila, a da je predmetnog dana dao oslobođenje za 90 vozila od čega je za 70 vozila utvrđeno da ne postoji osnov za takvo oslobođenje, pa pravilno zaključuje da se ne radi o uobičajenoj grešci, niti o slučajnom propustu zbog velike frekvencije prolaska vozila uz pravilan zaključak da se radi o evidentnom kršenju propisa koji reguliraju radno-pravne obveze blagajnika, zbog čega daljnji zaključak suda prvog stupnja da je time nanesena i materijalna šteta tuženiku nije bio od utjecaja na pravilnost odluke o dopuštenosti otkaza utemeljenog na utvrđenju da je tužitelj propustivši bez naplate cestarine 70 vozila prekršio obveze iz radnog odnosa propisane odredbama čl. 59. st.1. al.1. Pravilnika što je u smislu citirane odredbe tuženik u odluci o otkazu opravdano ocijenio narušavanjem ugleda društva.
U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj ukazuje da je ukupno 18 blagajnika na naplatnoj postoji K. most u naznačenom vremenu dobilo otkaz ugovora o radu, da su presudama Županijskog suda u Zagrebu tužbeni zahtjevi nekih od tih tužitelja prihvaćeni kao osnovani, a da su odlukama Vrhovnog suda RH odbijene revizije tuženika protiv drugostupanjskih presuda, koje odluke je ponovno dostavio u prilogu žalbe, treba reći da se to ne odnosi na sve pobrojene blagajnike, budući da su u pojedinim predmetima donesene pravomoćne presude o odbijanju zahtjeva tužitelja, kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom su odbijene revizije tužitelja kao neosnovane, koje je tuženik dostavio u prilogu odgovora na žalbu (list 479-496 spisa).
Pravilno je sud prvog stupnja odlučio i o troškovima postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Slijedom navedenog, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Rijeci 7. studenog 2018.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Duško Abramović
Općinskom sudu
u radnom sudu u Zagrebu
Vraćamo vam spis zajedno sa pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.