Rev-1892/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1892/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz S., zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. D. d.d. S. i 2. D. –. V. d.d. S., zastupani po punomoćniku T. K., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-1439/99 od 27. svibnja 1999. godine, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2494/95 od 17. veljače 1999. godine, u sjednici održanoj dana 10. listopada 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizije se odbijaju kao neosnovane.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-1439/99 od 27. svibnja 1999. godine odbijene su djelomično žalbe tuženika pod 1. i 2. i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u pogledu dosuđene glavnice u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 8.694,00 DEM sa zateznim kamatama koje se priznaju na devizne štedne uloge (u DEM) po viđenju, računajući od 31. srpnja 1995. godine do isplate, te u odluci o trošku postupka.

Pod toč. II izreke djelomično je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se tuženici obvezuju da tužitelju isplate zateznu kamatu na iznos od 8.694,00 DEM za vrijeme od 1. siječnja 1995. godine do 31. srpnja 1995. godine.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dosuđujućem dijelu pod toč. I izreke reviziju su izjavile oba tuženika zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju protivna stranka nije odgovorila.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o dostavljenoj reviziji.

Revizije nisu osnovane.

U ovom stadiju revizijskog postupka predmet odlučivanja je zahtjev tužitelja da za isplatu utuženog iznosa od 8.694,00 DEM u protuvrijednosti u kunama s naslova razlike plaće za vrijeme od 1. rujna 1990. godine do 31. prosinca 1994. godine u kojem je razdoblju tužitelj bio zaposlen kod drugotuženika, što tijekom postupka nije bilo sporno.

S tim u svezi u prvostupanjskom postupku je utvrđeno, a što prihvaća i drugostupanjski sud:

- da je Upravni odbor tuženika pod 1. odlukom od 24. lipnja 1994. godine odobrio sklapanje nagodbe sa zaposlenicima, poduzećima kćerima D. d.d., a među koje spada i tuženik pod 2, radi isplate razlike osnovne plaće uz pripadajući koeficijent po kolektivnom ugovoru,

- da su odlukom istog Upravnog odbora od 21. prosinca 1994. godine utvrđeni osnovni kriteriji za zaključenje nagodbe,

- da je tuženik pod 1. izradio specifikaciju neisplaćenih razlika plaće za zaposlenike tuženika pod 2., prema kojoj je za tužitelja utvrđena razlika u iznosu od 8.694,00 DEM,

- da je na taj iznos, a u provedbi navedenih odluka tuženika pod 1., sastavljena izjava u formi tipskog obrasca, koja nosi datum 31. prosinca 1994. godine,

- da je Izjava od 31. prosinca 1994. potpisao tužitelj a na poleđini iste uz potpis direktora nalazi se pečat tuženika pod 2.,

- da je Programom restrukturiranja i privatizacije D. d.d. od 22. lipnja 1994. godine prihvaćena nova organizacija tuženika pod 1. kao krovnog poduzeća sa svim "kćerima", uz posebnu napomenu da je osnivač i vlasnik u 100% vrijednosti svih društva – kćeri, te analogno preuzima na sebe sva dugovanja i potraživanja poduzeća – kćeri do njihove ponovne registracije, a iskazana prihvaćenom konsolidiranom bilancom društva.

Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio, a što prihvaća i drugostupanjski sud, da su tuženici solidarno obvezani isplatiti tužitelju neisplaćenu razliku plaće u protuvrijednosti zatraženog deviznog iznosa.

Ovo, stoga, što je zapravo između tužitelja i oba tuženika i to tuženika pod 2. kao poslodavca tužitelja, a tuženika pod 1. kao krovnog poduzeća došlo do zaključenja nagodbe po kojoj su se oba tuženika obvezala na isplati utuženog iznosa tužitelju.

Temelj tako zaključene nagodbe leži kako u izjavi potpisanoj po tužiteljici, te potvrđenoj štambiljom i potpisom tuženika pod 2., tako i u odluci izračuna razlike plaće radi zaključenja nagodbe Upravnog odbora tuženika pod 1. i suglasnosti tuženika pod 1. sa utuženom isplatom prema specifikaciji koju je izradio tuženik pod 1. Navedene raspoložbe tužitelja i tuženika pod 1. i 2. po svom sadržaju predstavljaju nagodbu koja stranke učesnice i potpisnice obvezuje (čl. 1089. i čl. 1093. u svezi s čl. 26. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje ZOO) a kojom su ove razriješili između sebe do sada očito sporne odnose glede isplate dugujuće plaće tužitelju.

Budući je tuženik pod 1. odlukama svog upravnog odbora ne samo inicirao sklapanje nagodbi između "kćeri" tog poduzeća, među kojima je i tuženik pod 2., glede isplate razlike osnovne plaće, te izvršio tehničke pripreme za sklapanje nagodbe i posebno ovlastio kćeri za sklapanje nagodbi, već se suglasio i s isplatama, a to ne samo za djelatnike D., kako se navodi u reviziji, već za sve djelatnike poduzeća osnovano je zaključiti da se tuženik pod 1. i sam obvezao isplatiti utuženo potraživanje i da stoga odgovara zajedno s tuženikom pod 2. za preuzetu obvezu.

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 10. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.