Rev-2212/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2212/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz Z., koga zastupaju T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv tuženika S. " d.d. R., Filijala Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 20. svibnja 1997. godine br. Gž-5213/96-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. ožujka 1995. godine br. Pn-6507/94, u sjednici održanoj dana 22. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom za stradanje u prometnoj nesreći od 11. kolovoza 1994. godine tužitelju je dosuđena novčana naknada za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 6.000,00 kn (traženo 20.000,00 kn), za pretrpljeni strah 4.000,00 kn (traženo 15.000,00 kn) i po osnovi duševnih bolova zbog umanjenja životnih aktivnosti 16.500,00 kn (traženo 40.000,00 kn), te po osnovi pružanja tuđe pomoći iznos od 828,00 kn + 592,00 kn, sve sa odgovarajućom kamatom uz dosudu troškvoa spora u iznosu od 2.828,00 kn, dok je dio zahtjeva tužbe iznad prihvaćenih iznosa odbijen. Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjev tužbe odbije, odnosno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revizijski razlozi svode se na ponavljanje žalbenih prigovora da nižestupanjski sudovi umanjuju značenje nagodbe - izjave o namirenju od 22. rujna 1994. godine (l. 15), koja nije stavljena izvan snage a kojom su sva potraživanja tužitelja iz ovog događaja podmirena i kojom se tužitelj odrekao svih daljnjih potraživanja prema tuženiku kao osiguravatelju. Tuženik ujedno nalazi da je tužitelju dosuđena

previsoka novčana naknada za sve oblike nematerijalne štete što da nije u skladu s odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima i važeće sudske prakse.

U postupku je utvrđeno da je u prometnoj nesreći od 11. kolovoza 1994. godine oštećen automobil tužitelja, da je tužitelj i osobno tjelesno nastradao i da je tuženik odgovoran za nastalu štetu.

Sporno je pitanje, da li su sva potraživanja tužitelja iz tog događaja namirena tzv. izjavom o namirenju, ili to nije slučaj.

Revident je utoliko u pravu što spomenuta izjava doista ima bitne elemente nagodbe iz čl. 1089. i 1092. ZOO budući, da sadržava oznaku da je takav pravni posao zaključen i uz dopušten predmet nagodbe, pa je djelomično pogrešan zaključak sudova da takova izjava nema učinke prema strankama jer da u svom drugom dijelu nema naznačenu svotu namirenja.

Međutim, kraj utvrđenja sudova da u izjavi naznačena svota od 10.234,00 kn ima značenje namirenja materijalne štete (oštećen automobil), kako to i tužitelj tvrdi, kada je tužbom takav zahtjev i isključio i kad nagodba nema niti jedan podatak o specifikaciji nastale štete, odnosno na što se zaključena nagodba točno odnosi tada spomenuta utvrđenja sudova na strani tuženika kao osiguravatelja stvaraju obvezu prema tužitelju za naknadu nematerijalne štete.

Tuženik pogrešno nalazi da je dosuđena novčana naknada za pretrpljenu nematerijalnu štetu previsoka i da nije u skladu sa važećom sudskom praksom.

Tužitelj je prometnoj nesreći zadobio nagnječenja mekih tkiva i potres mozga (l. 19). Zbog takovih ozljeda tužitelj je trpio jake fizičke bolove u trajanju od sedam dana, srednje jačine od deset dana i potom slabije bolove u trajanju do četiri tjedna. Tužitelj je pretrpio i jaki strah u trajanju od jedan do dva dana, a zatim je trpio tzv. sekundarni strah koji se manifestira u obliku zabrinutosti za stanje zdravlja i tijek liječenja. Kao posljedica zadobivenih ozljeda kod tužitelja se javlja gubitak mentalne brzine i kognitivnih sposobnosti što njegovu radnu sposobnost umanjuje za 10%. Tužitelj je rođen 1950. godine.

Na temelju takovih utvrđenja koja su i bila važna za donošenje zakonite i pravilne odluke o visini novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu nižestupanjski sudovi su respektirajući težinu i lokaciju ozljeda, trajanje i jačinu fizičkih bolova i straha, kao i stupanj umanjenja životnih aktivnosti tužitelju za sve te oblike štete i po mišljenju ovog revizijskog suda uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava (čl. 200. ZOO) dosudili primjerene novčane naknade (6.000,00 kn + 4.000,00 kn + 16.500,00 kn) i tako dosuđena novčana naknada, suprotno mišljenju tuženika, nije izvan okvira sudske prakse.

S obzirom na istaknute razloge i kraj nepostojanja onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), reviziju tuženika trebalo je kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 22. veljače 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.