Croatian Supreme Court dismisses appeals in a drunk driving case, upholding the first-instance conviction and sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the appeals filed by both the public prosecutor and the defendant against a first-instance conviction for dangerous driving. The defendant argued for a suspended sentence citing his own severe injuries, while the prosecutor sought a harsher penalty and safety measures. The court rejected these claims, finding the first-instance court correctly assessed the facts, the defendant's negligence, and the appropriateness of the six-month prison sentence.
Legislator headnote
AI generatedčl. 384. ZKP-a; čl. 168. st. 5. u vezi čl. 163. st. 3. i 1. KZRH; žalbe su neosnovane ako prva instanca pravilno utvrdi činjenice i izrekne odgovarajuću kaznu; uvjetna osuda nije primjenjiva ako okolnosti djela i stupanj krivnje ne opravdavaju blažu sankciju.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-542/1990-7
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak Bosanac Zlate kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. G. J. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 5. u vezi čl. 163. st. 3. i 1. KZRH, odlučujući o žalbama javnog tužioca i optuženika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. lipnja 1991, K-61/90, u sjednici održanoj 12. lipnja 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra i branitelja optuženog
A. R., odvjetnika iz Z.,
p r e s u d i o je:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe javnog tužitelja i optuženog G. J., te se pobijana prvostepena presuda potvrđuje.
O b r a z l o ž e n j e
Okružni sud u Zagrebu je uvodno iznijetom presudom optuženog G. J. oglasio krivim da je počinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa, teškim djelom protiv sigurnosti javnog prometa, ugrožavanjem sigurnosti, opisano u čl. 168. st. 5. u vezi čl. 163. st. 3. KZRH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a ujedno ga je obavezao i na naknadu troškova krivičnog postupka na ukupni iznos od 556,30 dinara.
Protiv te prvostepene presude pravodobne i dopuštene žalbe izjavile su obje strane.
Javni tužitelj žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog odluke o kazni, te mjeri sigurnosti. Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili preinači tako da se preinači u odluci o kazni izricanjem kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju i uz to mjere sigurnosti po čl. 68. KZ SFRJ.
Optuženi je izjavio žalbu po braniteljima A. K. i A. R., odvjetnicima iz Z. i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni tako da mu se izrekne uvjetna osuda.
Na žalbu javnog tužitelja optuženi je po svojim braniteljima dao odgovor, u kojem se protivi razlozima žalbe i predlaže da se ona odbije kao neosnovana. Ujedno zahtjeva da se njega i branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostepenog suda.
Na žalbu optuženog javni tužitelj nije dao odgovor. Javno tužilaštvo Hrvatske je u podnesku od 26.VII.1990. br. Ktž-741/90, dalo po čl. 370. st. 2. ZKP-a prijedlog da se žalba javnog tužitelja uvaži i postupi u skladu s njenim prijedlogom, a žalba optuženog da se oglasi bespredmetnom.
Drugostepeni sud je sjednicu vijeća održao po propisu čl. 371. ZKP-a, na kojoj su prisutne stranke izjavile da ostaju kod istaknutih osnova, razloga i prijedloga.
Žalbe javnog tužitelja i optuženog nisu osnovane.
Nije osnovan prigovor žalbe, da je prvostepeni sud propustio dati razloge iz kojih činjenica je ocijenio da je optuženi postupao nehatno, te da je time ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč.
11. ZKP-a, obzirom da se radi o pitanju oblika krivnje, dakle o odlučnoj činjenici. Jasno je, naime, i dovoljno razjašnjeno u obrazloženju pobijane presude da je dokazni postupak ukazao na nehatno ponašanje optuženog, a da za suprotan zaključak nije bilo dokaza.
Pravilno je, u sumnji, prvostepeni sud uzeo da, ako nije sa sigurnošću bilo moguće utvrditi stupanj alkoholiziranosti optuženoga zbog toga što je nakon događaja prometne nezgode izuzet samo uzorak krvi, a ne i mokraće, a to je kraj izostanka navoda obrane, iskaza svjedoka ili kakovih drugih dokaza onemogućilo pouzdano utvrđivanje činjenica alkoholiziranosti tempore criminis i uslijed toga sposobnosti za sigurno upravljanje motornim vozilom, dakle da ta činjenica ne postoji, pa je zato i morala biti isključena iz uzročnog lanca. Suprotno stanovištu žalbe, jasno je i argumentirano, u potpunoj suglasnosti s izvedenim dokazima, prvostepeni sud naveo razlog da je uzrok u neiskustvu optuženog kao vozača, koji unatoč posjedavanju vozačke dozvole nije to iskustvo sticao jer nije imao svoj automobil.
Ne mogu se prihvatiti ni razlozi žalbe o tome da je iz iskaza svjedoka S. D., koji je prikazao da je optuženi rekao da je u toku noći popio 2 piva, te svjedoka O. M., prema ocjeni opisa je optuženi rekao da se je žurio, proizlazilo da je bilo dokaza na osnovi kojih je vještak toksikolog mogao zaključiti da je alkohol bio u fazi eliminacije, a otuda da je i stupanj alkoholiziranosti u vrijeme događaja bio 0,93 promila u krvi, te zbog toga i vozačke sposobnosti za sigurno upravljanje motornim vozilom da su bile smanjene, zato, jer obadva svjedoka takove opise daju iz saznanja dobivenog za vrijeme boravka u bolnici gdje su bili zajedno s optuženim na liječenju nakon prometnog udesa, a iz medicinske dokumentacije u spisu i ostalih dokaza nesporno je da je optuženi zadobio teške tjelesne povrede, medu kojima i potres mozga, kao i da se pri dolasku u medicinsku ustanovu događaja nije sjećao. Podaci koje bi dala osoba u takovom stanju ne bi bili pouzdani u onoj mjeri koliko to zahtijevaju odredbe krivičnog postupka pri utvrđivanju odlučnih činjenica.
Ne mogu se uvažiti niti daljnji žalbeni razlozi da unatoč činjenici da optuženi u vrijeme događaja nije bio alkoholiziran, još uvijek nije dovoljno za zaključivanje o nehatnom postupanju, jer da većina autora krivičnog prava i sudska praksa uzima da se kod bezobzirnog, grubog kršenja prometnih propisa radi o eventualnom umišljaju. Ovo zato jer žalitelj polazi od stanja stvari koje nije dokazano. Naime, optuženi je bio neiskusan vozač i u kritičnom momentu je u vožnji, kao što stoje i u navodu žalbe, naglo skrenuo u lijevo, krčeći time propis čl. 41. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, a takova vožnja ne može se podnesti pod ocjenu bezobzirne vožnje, kojom se grubo povreduju propisi o sigurnosti prometa. Opravdano je prvostepeni sud zaključio da je optuženi postupao nehatno, a ne s eventualnim umišljajem u kom pravcu sugerira žalitelj.
U vezi odluke o kazni žalba ne ističe nove činjenice, ne daje ni uvjerljivu analizu razloga za plediranu strožu krivičnu sankciju, već se u njoj samo ukazuje da oštećeni ničim nisu doprinjeli opasnoj situaciji i nastanku štetnih posljedica, pa da bi zbog stupnja krivične odgovornosti i generalne prevencije valjalo izreci strožu kaznu. Po ocjeni drugostepenog suda je izrečena kazna adekvatno izabrana po vrsti i odmjerena po visini utvrđene okolnosti koje su značajne u smislu čl. 41. st. 1. KZ SFRJ pravilno su vrednovane i izrečena kazna opravdava očekivanje da će se svrha krivičnih sankcija njome prema čl. 5. i 33. KZ SFRJ ostvariti.
Ovdje je važno još ukazati i na okolnost da je i sam optuženi pretrpio teške tjelesne povrede, a zasigurno i materijalnu štetu.
Proizvoljna je žalbena tvrdnja da je vožnja optuženog sadržavala elemente obijesnog, bezobzirnog i grubog kršenja propisa. Niti okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, a niti ranije ponašanje optuženika u prometu nisu mogle opravdati izricanje mjere sigurnosti po čl. 68. KZ SFRJ, a niti je žalba u tom pravcu dala osnovane razloge, jer nije ukazala na to iz kojih bi činjenica i kojih dokaza proizlazio zaključak da je opasno da optuženi upravlja u prometu motornim vozilom.
Zato je ovu žalbu po čl. 384. ZKP-a valjalo odbiti kao neosnovanu.
Na žalbu optuženog:
Iako se u žalbi ističe osnov povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP- a, te zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u njoj nema nikakvih navoda i razloga u čemu bi se sastojali nedostaci u postupku i odluci prvostepenog suda i iz kojih razloga tako smatra. Žalitelj zapravo obrazlaže jedino osnov kojim se pobija odluka o kazni, jer ukazuje na činjenice da je sam optuženi teško tjelesno stradao, uslijed toga i njegova porodica, te da je poduzimao aktivnosti da oštećeni dobiju naknadu štete.
Drugostepeni sud na taj način onemogućen je da konkretno raspravlja o ovim osnovima, pa kako inače prihvaća razloge iz prvostepene presude, žalitelja upućuje na obrazloženje pobijane presude. Niti po službenoj aktivnosti ovaj sud pri ispitivanju navedene presude nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka koje su istaknute u žalbi, a niti koje druge koji spadaju u krug povreda zakona u smislu čl. 376. ZKP-a. Zato tako, ovaj sud, obzirom na iznijete razloge u žalbi, ne nalazi da činjenično stanje ne bi bilo potpuno i pravilno utvrđeno.
U pogledu odluke o kazni već su naprijed, kod raspravljanja o žalbi javnog tužitelja, bili iznijeti razlozi zbog kojih drugostepeni sud smatra da je izrečena kazna pravilna i na zakonu osnovana. Okolnost koju ističe žalba, mada postoji i to je nesporno, kraj utvrđenih okolnosti djela, stupnja krivnje i težine posljedica, doista ne opravdavaju izricanje uvjetne osude, kao blaže vrste krivičnih sankcija, za koju se zalaže žalba, a isto tako ne opravdaju izricanje kazne zatvora u kraćem vremenskom trajanju od one iz prvostepene presude jer je ona, s obzirom na propisani raspon kasni u odredbi čl. 168. st. 5. KZRH u području bliže k minimumu.
Zato je po čl. 384. ZKP-a odlučeno da se žalbe odbiju kao neosnovane.
U Zagrebu, 12. lipnja 1991.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.
Pavišić dr. Berislav v.r.