Supreme Court partially allows prosecutor's appeal, extending driver ban duration by excluding prison time served.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld the prosecutor's appeal against a first-instance conviction for dangerous driving. While the court rejected the defendant's appeal regarding the facts and the length of the prison sentence, it agreed with the prosecutor that the security measure of a driving ban should last for one year. The court ruled that the time the defendant spent serving his prison sentence must not be counted towards the duration of this driving ban.
Legislator headnote
AI generatedčl. 63. st. 1. i 3. OKZRH; When a security measure is imposed, the time spent serving the custodial sentence does not count towards the duration of that security measure.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 309/1994-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Drakulić Milene, mr. Zmajević Branka i mr. Frančula Rudolfa kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.N. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi s čl. 163. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetim protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 3. studenog 1993. godine br. K-35/91, u sjednici održanoj 30. studenog 1994. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,
p r e s u d i o j e :
I. Djelomično se uvažava žalba državnog odvjetnika preinačuje se presuda suda prvog stupnja na način da se opt. P.N., koji je tom presudom oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, temeljem čl. 63. st. 1. i 3. sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od jedne OKZRH izriče
godine, time da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne opt. P.N. ne uračunava u vrijeme trajanja te mjere.
II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i žalba opt. P.N. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Okružni sud u Rijeci pobijanom presudom oglasio je krivim opt. P.N. zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH pa ga je temeljem čl. 161. st. 2. KZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženik.
Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, te predlaže da se presuda suda prvog stupnja preinači i optuženiku izrekne dužu kaznu zatvora i sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH.
Optuženik se žali putem svojih branitelja T.M., odvjetnika iz R., i M.V., odvjetnika iz Z., zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili preinači i optuženika oslobodi optužbe.
U žalbi koju je podnio branitelj optuženika M.V. još se predlaže da se on i njegov branitelj obavijeste o sjednici vijeća.
Optuženik i njegov branitelj nisu obaviješteni o sjednici vijeća iz razloga jer je čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 73/91) propisano da se odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju.
Izjašnjavajući se o žalbama temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a odbije kao neosnovana žalba optuženika.
Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana i to zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, dok žalba optuženika nije osnovana.
Na žalbu optuženika
Bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP žalitelj nalazi u tome što pobijana presuda: "...trpi od nejasnoća o odlučnim činjenicama, a razlozi presude su... i u znatnoj mjeri proturječni...". Posebno se još spočitava sudu prvog stupnja da nisu navedeni razlozi zbog čega vjeruje i iskazu svjedoka B.M..
Ovi žalbeni prigovori nisu utemeljeni i to zato jer je presuda prvostupanjskog suda posve razumljiva, navedeni su i jasni, uvjerljivi i prihvatljivi razlozi o svim odlučnim činjenicama i među tim razlozima nema nikakove, a kamoli znatne, proturječnosti.
Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski je sud temeljem izvedenih dokaza te njihovom pažljivom i kritičkom analizom i ocjenom, kako pojedinačno tako i u njihovoj skupnosti i povezanosti, sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio.
Temeljni žalbeni prigovori glede činjeničnog utvrđenja, u kojima optuženik u stvari ponavlja u biti svoju obranu, svode se na to kako je do sudara između vozila kojim je upravljao optuženik i onim kojim je upravljala oštećenica došlo zato što je oštećenica svojim vozilom, neposredno prije sudara, skrenula na lijevu kolovoznu traku. Nadalje, nije utvrđeno (a niti postoji) kauzalna veza između tjelesnih povreda koje je zadobila sada pok. P.K. i njezine smrti, smatra optuženik u svojoj žalbi.
Sud prvog stupnja je i izvođenjem brojnih dokaza, a posebno prometnim i sudsko-medicinskim vještačenjima, pravilno utvrdio ove dvije doista odlučne, kao i druge, okolnosti, te je za svoja utvrđenja, stajališta i zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge.
Žalitelj se čudi zašto je prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika koju je dao pred istražnim sucem, i kasnije više puta ponovio, a u kojoj tvrdi kako je sudar zapravo uzrokovala oštećenica, jer je ona svojim vozilom zašla na lijevu stranu kolnika, pa on (optuženik) nije mogao sudar izbjeći. Razlozi nevjerovanju ovakovoj obrani optuženika leže u tome što iz rezultata dokaznog postupka, a pogotovo iz mišljenja i iskaza dva prometna vještaka (M. ing. S. iz R. i L. ing. V. iz Zavoda za vještačenja Z. ), nedvojbeno je dokazano da je do sudara došlo na lijevoj kolovoznoj traci, te da oštećenica nije ničim doprinijela da do tog sudara dođe. Naprotiv, i iz svih drugih dokaza, ne samo vještačenja, koji su izvedeni radi utvrđivanja ove okolnosti (zapisnika o uviđaju, skice lica mjesta, fotoelaborata, djelomične rekonstrukcije, iskaza svjedoka B.M. ) nameće se samo jedan zaključak a taj je da je optuženik zbog nepropisne vožnje, pretjecanja vozila ispred sebe (na mjestu gdje je pretjecanje zabranjeno), prešao na suprotnu kolovoznu traku. Sama brzina vozila optuženika, bez obzira što je bila znatno veća od dopuštene, nije uzrokovala skretanje na lijevu kolovoznu traku, kao što su to kazali i vještaci, već je to svijesno učinio optuženik radi pretjecanja vozila ispred sebe, i to je taj (drugi) razlog skretanja za kojeg se u žalbi tvrdi kako navodno nije utvrđen.
I Kž 309/94
Optuženik prigovara i iskazu svjedoka B.M., za kojeg kaže da je nesiguran i nepouzdan i (su) odgovoran za prometnu nezgodu jer je povećavao brzinu svog vozila dok ga je optuženik preticao. Treba kazati da sud prvog stupnja nije skretanje optuženika vozilom na suprotnu kolovoznu traku utvrdio samo na temelju iskaza tog svjedoka, već prvenstveno prometnim vještačenjem i drugim dokazima. Međutim, pravilno je taj sud postupio kada je poklonio vjeru iskazu spomenutog svjedoka, jer je njegov iskaz uvjerljiv, okolnosan i dosljedan, a osim toga drugim dokazima potvrđen. Ovaj svjedok vrlo uvjerljivo opisuje vožnju optuženika prije nego je počeo preticati njegov automobil, tj. da je prethodno preticao vozilo "Fiat 126" na zabranjenom mjestu (zavoj, puna crta) i povećavanjem brzine svog vozila na oko 50 km/h htio ga je time zapravo upozoriti i spriječiti da i njega u takovim (zabranjenim) okolnostima ne preteče, ali u tome nije uspio. Optuženik se, naprotiv, u zavoju (zapravo "napamet") odlučuje na preticanje, sa posljedicama koje u svojoj obrani i žalbi nastoji "svaliti" na druge (oštećenicu pa i svjedoka).
Vrlo puno prostora u žalbi optuženik posvećuje oštećenju felge na desnom stražnjem kotaču automobila "Zastava 750", kojim je upravljala P.K. (a koji je u izreci presude "prekršten" u "Zastava 126" koju pogrešku će predsjednik vijeća suda prvog stupnja ispraviti temeljem čl. 348. st. 1. ZKP), pa je to žalitelju dokaz kako je zbog tog oštećenja, jer je po njemu nastalo prije sudara, P.K. skrenula vozilom u lijevo. Po ocjeni ovog suda radi se o okolnosti koja uopće nije od odlučnog značaja, bez obzira je li oštećenje felge nastalo prije ili za vrijeme sudara, iako je najvjerojatnije nastalo prilikom sudara a ne prije.
Kao što je već kazano optuženik je, a to je nedvojbeno utvrđeno, prilikom pretjecanja sa svojim vozilom zašao na lijevu kolovoznu traku, na kojoj je i došlo do sudara sa vozilom kojim je svojom desnom stranom propisno upravljala P.K.. Prema tome, utvrđeno je da je optuženik nepropisnom vožnjom (a ne netko drugi) uzrokovao sudar, i to utvrđenje suda prvog stupnja on nije žalbom doveo u dvojbu. Prvostupanjski sud je također pravilno utvrdio činjenično stanje i glede oblika krivnje (eventualnog umišljaja) u odnosu na osnovno kazneno djelo. Naime, optuženik se upustio u pretjecanje vozila brzinom većom od 60 km/h, iako je na tom mjestu ograničena brzina na 40 km/h, na frekventnoj prometnici u naseljenom mjestu (O. ) sa više uzastopnih zavoja gdje je pretjecanje zabranjeno (na koliniku je ucrtana puna crta) a što je sve optuženiku bilo i od ranije poznato, pa je u takovim okolnostima mogao očekivati da će naići neko vozilo iz suprotnog pravca i da može doći do sudara, dakle, da time ugrožava javni promet, na koju posljedicu je i pristao.
Glede utvrđivanja uzročne veze između zadobivenih povreda i smrti P.K. sud prvog stupnja je provodio niz dokaza, prvenstveno sudsko-medicinskih vještačenja, te tu činjenicu posve pravilno, bez imalo dvojbe, utvrdio.
Brojni sudsko-medicinski vještaci (P. dr. K., R. dr. D. -B., D. dr. Z., J. dr. Š., N. dr. D. i Lj. dr. F. ) potpuno suglasno izjavljuju da je uzrok smrti oštećenice trombotična embolija a do koje je došlo kao posljedice zadobivenih tjelesnih povreda u prometnoj nezgodi. Međutim, žalitelju nisu dovoljni argumenti navedenih uvaženih sudsko-medicinskih stručnjaka, već smatra da je smrt oštećenice posljedica nestručnog liječenja u Lovranskoj bolnici (ruptura i krvarenje slezene prilikom reanimacije oštećenice), pa predlaže saslušanje još dvojice vještaka što je sud prvog stupnja opravdano odbio, jer je ta okolnost utvrđena saslušanjem navedenih vještaka, mada po ocjeni ovog suda nije uopće bilo potrebno saslušavati ovoliko veliki broj vještaka, pogotovo kraj činjenice da u njihovim iskazima i mišljenjima zapravo uopće nije bilo razilaženja.
Iz navedenih razloga, a kako su sve pravno-relevantne činjenice pravilno utvrđene po sudu prvog stupnja, odbijena je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, kada je optuženika oglasio krivim za krivično djelo iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, i krivični zakon pravilno primijenio jer su u
I Kž 309/94
postupanju optuženika sadržani svi bitni sastojci (objektivni i subjektivni) tog krivičnog djela.
Iako optuženik navodi i žalbeni osnov odluke o kazni u žalbi ga uopće ne obrazlaže. Međutim treba napomenuti da mu je, primjenom propisa o ublažavanju kazne, odmjerena najmanja moguća mjera kazne, pa nema ni zakonskog temelja da mu se odmjerava još blaža (kraća) krivično-pravna sankcija.
Na žalbu državnog odvjetnika
Nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni. To zato jer su u konkretnom slučaju utvrđene olakotne okolnosti - posebno dosadašnja neosuđivanost optuženika (a nije ni prekršajno kažnjavan), otac je jednog mldb. djeteta, njegovo držanje nakon učinjenog djela (brinuo se za oštećenicu, podmirio je štetu), te protek vremena (djelo je učinjeno pred više od pet godina) - takove naravi da opravdavaju i zakonski su temelj za odmjerenu kaznu.
S druge strane žalbeni razlozi državnog odvjetnika u tom pravcu nisu dovoljno uvjerljivi ni utemeljeni da bi se mijenjala odluka suda prvog stupnja glede odmjerene kazne.
Ovaj sud smatra da kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je izrečena optuženiku odgovara težini počinjenog djela i krivično-pravnoj odgovornosti optuženika, a također se može očekivati da će ona postići i svrhu kažnjavanja iz čl. 4. st. 2. i 31. OKZRH.
Međutim, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog neizrečene sigurnosne mjere iz čl. 63. OKZRH. Naime, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno pokazuju da bi bilo opasno da optuženik upravlja osobnim automobilom neko određeno vrijeme (jedna godina) pa mu je zato i izrečena navedena sigurnosna mjera.
Iz svih navedenih razloga, temeljem čl. 374. i 377. st. 1. ZKP, presuđeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 30. studenog 1994.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Vinja Ileana v.r.
dr. Novoselec Petar v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši administrativni referent:
(Štefica Klepac)