Croatian Supreme Court dismisses appeal on statute of limitations for breach of contract claim filed after five years.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court judgment that rejected a claim for damages based on breach of contract. The appellant argued for a refund of 9.9 million kuna, but the court found the claim time-barred because the five-year limitation period expired in August 2001. The court held that a partial payment to a third-party contractor did not interrupt the limitation period, as it was not made to the appellant himself.
Legislator-Regeste
KI-generiertZakon o obveznim odnosima čl. 371. st. 1.; Zakon o obveznim odnosima čl. 376. st. 3.; Zakon o obveznim odnosima čl. 387. st. 1. and 2.; Zakon o parničnom postupku čl. 392. st. 1.; Zakon o parničnom postupku čl. 393.; A claim for performance of a contract is subject to a five-year limitation period; a payment made to a third party does not interrupt the limitation period if the creditor is a separate legal entity.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
Broj: Rev 1741/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.-C. d.o.o., B., zastupanog po punomoćniku I. V., odvjetniku iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gžn- 1210/11-2 od 25. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj P- 833/10-49 od 18. siječnja 2011., u sjednici održanoj 9. srpnja 2013.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gžn-1210/11-2 od 25. svibnja 2011. potvrđena je presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-833/10-49 od 18. siječnja 2011. kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se tuženoj naloži isplatiti mu iznos 9.946.953,68 kn, te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženoj iznos 725.000,00 kn na ime parničnih troškova.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužena je odgovorila na reviziju predloživši njezino odbijanje.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.
Kako osim paušalnog pozivanja na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident u reviziji određeno ne ukazuje u čemu bi se sastojala takva povreda, ovaj sud ne nalazi potrebnim dalje se osvrtati na taj revizijski razlog. Revizijski pak navodi tužitelja, a kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova te ujedno vrši njihova preocjena, sadržajno su prigovori činjenične naravi, a kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i kao takvi potpuno su neodlučni za ovaj revizijski stupanj postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu utuženog iznosa na ime naknade štete, a koju da trpi vezano za neispunjenje ugovorne obveze tužene, preuzete trima ugovorima sklopljenim sa tužiteljem 29. kolovoza 1995.
U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno pitanje je li potraživanje tužitelja zastarjelo, a s tim u svezi je li došlo do prekida zastarijevanja ove tražbine tužitelja odnosno je li zahtjev osnovan.
Naime, nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja ocijenivši da je isti zastario obzirom da je podnesen izvan zastarnog roka od pet godina, pri čemu se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), a drugostupanjski sud na odredbu čl. 376. st. 3. ZOO. Pri tome polaze od slijedećih utvrđenja:
- da su 29. kolovoza 1995. između tužene (Ministarstva obrane Republike Hrvatske) kao naručitelja i tužitelja kao isporučitelja sklopljena tri ugovora (broj TU-RubS-01/95, TU- RubS-02/95 i TU-RubS-03/95), a prema kojima
- da je tužena naručila od tužitelja vršenje delaboracije i remonta iz mora izvađenih metaka, a koje se tužena obvezala prethodno izvaditi iz mora i dostaviti tužitelju, time - da je ugovorena količina od 10.000 komada metaka po svakom ugovoru (ukupno 30.000 komada metaka), time
- da uz ostalo ako količina izvađenih metaka bude manja od ugovorene će se kao ugovorena količina smatrati stvarno isporučena količina u ugovorenom roku,
- da je kao rok isporuke metaka dostavljenih na delaboraciju i remont tužitelju ugovorena godina dana od potpisivanja ugovora, dakle zaključno sa 29. kolovoza 1996.,
- da je tužena umjesto 30.000 komada metaka dostavila tužitelju na delaboraciju i remont samo 2.495 komada metaka, zbog čega
- da je tužitelj ustao tužbom smatrajući da je izgubio zaradu očekivanu prema sklopljenim ugovorima.
Pri tome, a polazeći od nesporne činjenice da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. travnja 2002., a da je zastarni rok glede traženja ispunjenja ugovorne obveze tužene na dostavu metaka tužitelju na delaboraciju i remont počeo teći 30. kolovoza 1996., ocjenjuju da je nastupila zastara tražbine tužitelja prema tuženoj. Otklanjaju pri tome prigovor tužitelja o prekidu tijeka zastare, ocjenjujući da je isplatom iznosa 523.233,60 kn na temelju računa broj 171 od 30. studenoga 2000., koju isplatu je tuženik učinio E. – R. d.o.o. nije imalo učinak priznanja duga, pošto plaćanje nije učinjeno tužitelju već drugoj pravnoj osobi.
Suprotno revizijskim navodima tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja pravilno ocijenivši da je isti obuhvaćen zastarom, pošto je tužba podnesena izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 3. ZOO-a, a kod činjenice da u tom razdoblju nije došlo do priznanja duga od strane tužene tužitelju.
Odredbom čl. 387. st. 1. ZOO-a određeno je da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, time da prema stavku 2. tog članka se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.
Nije sporno da je tužena postupajući po računu broj 171 od 30. studenoga 2000. ispostavljenog od strane trgovačkog društva E. – R. d.o.o. tom društvu isplatila iznos 523.233,60 kn. No, kod činjenice da je sam tužitelj na zapisniku o održanoj glavnoj raspravi 29. listopada 2008. (list 149 spisa) naveo kako su on i E. – R. d.o.o. dvije odvojene pravne osobe, dakle različiti pravni subjekti, pri čemu je E. –R. d.o.o. bio u jednom trenutku njegov kooperant, izvjesno je da se isplata učinjena društvu E. – R. d.o.o., a na temelju računa kojeg je to društvo ispostavilo tuženoj za određeni obavljeni posao, ne može smatrati na posredni način priznanjem duga učinjenog tužitelju od strane tužene u smislu odredbe čl. 387. st. 2. ZOO-a, a zbog čega nije ni došlo do prekida zastarijevanja tražbine tužitelja prema tuženoj iz njihovog ugovornog odnosa, a u smislu odredbe čl. 387. st. 1. ZOO-a.
Kako to pravilno ocjenjuje drugostupanjski sud, svoj zahtjev za naknadu štete tužitelj temelji na ispunjenju ugovornog odnosa stranaka, a koji je po svojoj pravnoj naravi ugovor o djelu, a potraživanje iz kojeg ugovora zastarijeva u zastarnom roku od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO-a.
Kako je ugovorna obveza tužene na dostavljanje ugovorene količine komada metaka na delaboraciju i remont tužitelju dospjela 29. kolovoza 1996. to je 30. kolovoza 1996. i počeo teći petogodišnji zastarni rok za potraživanje ispunjenja te ugovorne obveze, a koji rok je istekao 30. kolovoza 2001., a pošto je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. travnja 2002., proizlazi da je podnesena izvan zastarnog roka.
Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
U Zagrebu, 9. srpnja 2013.
Predsjednik vijeća:
Aleksandar Peruzović, v.r.