Legislator Case Law & Legislation
I Kž-116/1991-3 AI generated

Criminal appeal dismissed; court upheld conviction for theft despite defendant's alcohol intoxication claim.

Case Number I Kž-116/1991-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the criminal appeal filed by defendant V. Ž. against the first-instance conviction for theft under Article 132 of the Criminal Law. The defendant argued that his high level of alcohol intoxication impaired his capacity for intent, yet the court found his statements during the investigation and witness testimonies proved he acted consciously and voluntarily. Consequently, the court ruled that intoxication did not negate criminal intent and upheld the original sentence and costs.

Legislator headnote

AI generated

Articles 132, 33, 384 of the Criminal Law; Intoxication does not negate criminal intent if the actor remained conscious and voluntary in their actions.

Keywords

AI generated
criminal appeal alcohol intoxication criminal intent theft conviction capacity for intent

Cited Legislation

AI generated
Article 132, paragraph 1 of the Criminal Law
Article 98, paragraph 1 of the Criminal Procedure Law
Article 108, paragraph 2 of the Criminal Procedure Law
Article 370, paragraph 2 of the Criminal Procedure Law
Article 33 of the Criminal Law of the SFRJ
Article 384 of the Criminal Procedure Law

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-116/1991-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te mr. Zmajević Branka i Radomire Felicijan-Maoduš, kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. V. Ž. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH i dr., odlučujući o žalbi opt. V. Ž. podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 26. listopada 1990, K-96/90-43, u sjednici održanoj 21. svibnja 1991, saslušavši zamjenika

Javnog tužioca Hrvatske Poje Oskara,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. V. Ž., te se potvrđuje presuda suda prvog stepena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom prvostepeni sud oglasio je opt.

V. Ž. krivim zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH, pobliže opisanog u izreci te presude te ga je po tom zakonskom propisu osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Osim toga, na temelju čl. 98. st. 1. ZKP optuženik je dužan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 100,00 dinara i paušalni iznos od 800,00 dinara, dok je, na temelju čl. 108. st. 2. ZKP ošt. H. M. dužan platiti iznos od 750,00 dinara, a sa preostalim iznosom imovinskopravnog zahtjeva - oštećenik je upućen na parnicu.

Protiv te presude podnio je opt. V. Ž. putem branitelja žalbu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske postupajući u smislu čl. 370. st. 2. ZKP predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stepena.

Razmotrivši žalbu, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je da ona nije osnovana.

Žalbom optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pobija se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu stupnja njegove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela, s obzirom na visok stupanj njegove alkoholiziranosti, te s tim u vezi potrebe provođenja psihijatrijskog vještačenja.

Suprotno ovim žalbenim prigovorima, iako je optuženik inkriminiranog događaja bio nesporno alkoholiziran, to stanje nije u većoj mjeri utjecalo na njegovu uračunljivost, a što proizlazi iz njegovog iskaza datog u istrazi (list 18-21) u kojem je on detaljno opisao svoje stanje, kao i njegovog ponašanja tokom cijelog inkriminiranog događaja navedenog u obrazloženju presude, iz kojeg onda proizlazi da je optuženik bio svjestan onog što čini i da je upravo to i htio, te da njegova alkoholiziranost nije dovela do suženja svijesti niti do smetnji u voljnoj sferi optuženika u onoj mjeri kako u žalbi sugerira optuženik, te je nepotrebno psihijatrijsko vještačenje optuženika, koje se neosnovano predlaže u žalbi.

Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u pogledu subjektivne strane djela navodeći da kod optuženika nije bilo svjesne namjere za pribavljanje protupravne imovinske koristi i s tim u vezi da je ostvarena povreda krivičnog zakona.

Protivno ovakvim navodima žalbe prvostepeni sud je na temelju obrane optuženika iz istrage te iskaza svjedoka M. P., K. T., a posebno na temelju iskaza ošt. kao svjedoka H. M., koji iskazi su ocjenjeni kao okolnosni, uvjerljivi i logični i kojima je sud s pravom poklonio vjeru, te na temelju liječničke dokumentacije o povredama nađenim na oštećeniku i nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka - pravilno utvrdio da je optuženik na način pobliže opisan u izreci pobijane presude oštećeniku svjesno i voljno primjenom sile oduzeo novac u namjeri da si pribavi protupravnu imovinsku korist - uz sve one razloge istaknute u obrazloženju pobijane presude, a koje u svemu prihvaća i ovaj drugostepeni sud, pri čemu je osnovano našao da je optuženik učinio krivično djelo iz čl. 132. st. 1. KZH.

Iz svega izloženog proizlazi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu i da je pravilno primijenio krivični zakon.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Prvostepeni sud pravilno je ocijenio težinu učinjenog krivičnog djela i stupanj optuženikove krivične odgovornosti i društvene opasnosti, pa mu je prema takvoj ocjeni izrekao adekvatnu kaznu.

Olakotna okolnost koju optuženik ističe u žalbi da je u vrijeme izvršenja kriv. djela bio smanjeno uračunljiv nije takva da bi opravdavala izricanje još blaže kazne od one koju mu je izrekao prvostepeni sud, jer se blažom kaznom ne bi postigla svrha kažnjavanja iz čl. 33. KZ SFRJ, posebno uzimajući u obzir okolnost da je optuženik i prije osuđivan.

Stoga je trebalo o žalbi optuženika na temelju čl. 384.

ZKP odlučiti kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 21. svibnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Burkanović Branka v.r.

Gudelj Milan v.r.