Pr-4057/2012-13 · Općinski radni sud u Zagrebu

Poslovni broj: 20 Pr-4057/12-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Petri Hertelendi Lovrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. J. iz D. S., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik D. R. dipl. iur., zaposlen u Nezavisnom hrvatskom sindikatu, Z., protiv tuženika K. i. c., Z., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja radnog odnosa, utvrđenja otkaza nedopuštenim, vraćanja na rad i izdavanja potvrde o radu, dana 11. studenog 2013.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja J. J. koji glasi:

"I. Utvrđuje se kako je tuženik s tužiteljem u radnom odnosu na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, radi obavljanja poslova radnog mjesta "Tehničar-raznih specijalnosti".

II. Utvrđuje se nedopuštenom odluka tuženika od dana 31. listopada 2012. godine.

III. Utvrđuje se nedopuštenim odgovor na zahtjev za zaštitu prava od dana 12. studenog 2012. godine.

IV. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto "Tehničar raznih specijalnosti ", u roku od 8 dana.

V. Nalaže se tuženiku izdati tužitelju potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, u roku od 8 dana, u protivnom će istu potvrdu zamijeniti ova presuda."

II. Nalaže se tužitelju J. J. nadoknaditi tuženiku K. i. c. troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn, roku od 8 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom u vremenskom periodu od 1999. godine pa do zaključno dana 31.10.2012. zaključio veći broj ugovora o djelu temeljem kojih je tužitelj za tuženika, kao poslodavca, u kontinuitetu obavljao određene poslove koji su prema Izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju od 3.1.2006. sistematizirani pod radnim mjestom "tehničar raznih specijalnosti". S obzirom da je tužitelj te poslove obavljao za tuženika svakodnevno, u propisanom radnom vremenu, u poslovnim prostorijama tuženika i prema nalozima tuženika smatra da je odnos tužitelja i tuženika identičan odnosu ostalih radnika koji su u radnom odnosu s tuženikom temeljem ugovora o radu, a to proizlazi i iz dopisa tuženika upućenog Gradu Z. - Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport.

Tužitelj dalje navodi da je posljednji ugovor o djelu zaključio s danom 1.10.2012. koji je raskinut s danom 31.10.2012., nakon čega je tužitelj prestao obavljati poslove kod tuženika, a protiv odluke o raskidu ugovora o djelu tužitelj je dana 6.11.2012. izjavio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio odlukom od 12.11.2012.

Tužitelj smatra da zbog činjenice što je s tuženikom bio u radnom odnosu, na istim poslovima, u vremenskom periodu duljem od tri godine, imao je zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog čega odluku tuženika od 31.10.2012. smatra odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Stoga tužitelj svojim tužbenim zahtjevom specificiranim na ročištu 2.10.2013. predlaže presudom utvrditi činjenicu postojanja radnog odnosa između tužitelja i tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta "tehničar raznih specijalnosti", utvrditi nedopuštenom odluku tuženika od 31.10.2012. i nedopuštenim odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 12.11.2012. te naložiti tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto "tehničar raznih specijalnosti" i izda tužitelju potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te ističe da tužitelj nije obavljao poslove i radne zadatke radnog mjesta "tehničar raznih specijalnosti", već je radio temeljem ugovora o djelu poslove privremenog karaktera. Da je isključivo zaključivao ugovore o djelu radi postavljanja izložbi i plakata te eventualno po potrebi odlazio u nabavu i na poštu, a sve za potrebe postavljanja izložbi. Ističe prigovor prekluzije navodeći da je tužitelju odluka o raskidu ugovora o djelu dostavljena dana 1.10.2012. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u: ugovore o djelu (list 5-17, 41- 49), dopis tuženika od 3.1.2006. (list 18), zahtjev za zaštitu prava od 6.11.2012. (list 19- 20), odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 12.11.2012. (list 21), raskid ugovora o djelu od 1.10.2012. (list 22), izvadak iz Pravilnika o unutarnjem ustroju (list 23), ugovor o djelu redovitog studenta (list 37), potvrdu o dohotku (list 51), evidenciju o radnom vremenu, (list 52-79), potpisne liste (list 84-93), platne liste (list 94-103), račune (list 103-123), dokumentaciju o doprinosima (list 125-143), te je saslušao tužitelja (list 34) i zz tuženika G. K. K. (list 81-82).

Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Predmet spora je zahtjev tužitelja koji je obavljao određene poslove kod tuženika temeljem ugovora o djelu na utvrđenje postojanja radnog odnosa, zahtjev na utvrđenje nedopustivosti odluke o raskidu ugovora o djelu i odluke kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja te zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto "tehničar raznih specijalnosti" i izda mu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj kod tuženika obavljao određene poslove i to domarske i dostavljačke usluge, postavljanje i skidanje izložbe i druge poslove po nalogu ravnatelja, temeljem ugovora o djelu kontinuirano u razdoblju od 1999. godine do zaključno 31.10.2012.,

- da je tuženik dana 1.10.2012. donio Odluku o raskidu ugovora o djelu s danom 31.10.2012. (list 22),

- da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava dana 6.11.2012. (list 19-20),

- da je tuženik odgovorio na zahtjev tužitelja dopisom od 12.11.2012. (list 21).

Među strankama je sporno je li između stranaka po svojim obilježjima bio zasnovan radni odnos, ako jest, za koje radno mjesto, odnosno da li je odluka o raskidu ugovora o djelu zakonita i dopuštena. Sporno je koje je poslove i radne zadatke tužitelj obavljao kod tuženika, odnosno radi li se o poslovima i zadacima radnog mjesta "tehničar raznih specijalnosti" kako to tvrdi tužitelj. Sporno je i da li je tužba podnesena u zakonskom roku s obzirom na istaknuti prigovor prekluzije.

Tužitelj je iskazao da je od rujna 1999. godine počeo raditi kod tuženika temeljem ugovora o djelu kontinuirano sve do 31.10.2012. godine kada mu je ugovor o djelu raskinut. Obavljao je domarske poslove, i to popravke i kvarove, poslove dostavljača, išao je u nabavu, tehničke postave likovnih izložaba i ostale poslove po nalogu ravnatelja. Ugovore o djelu je zaključivao s tuženikom iz mjeseca u mjesec retroaktivno i svaki mjesec je dobivao plaću za prethodni mjesec. Od 1.1.2003. osim neto plaće tuženik mu je plaćao i sve doprinose i poreze na plaću. Radnu knjižicu nikada nije dostavljao tuženiku. Tvrdi da je tadašnji ravnatelj G. P. u 2006. godini tražio od Gradskog ureda da se odobre novci za isplatu plaće tužitelju, s obzirom da je u sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika bilo formirano radno mjesto pod nazivom "tehničar raznih specijalnosti". Navodi da se kod tuženika nije vodila evidencija prisutnosti na radu. Dalje navodi da je svakodnevno dolazio na posao i obavljao je osmosatno radno vrijeme od 8,30 do 16,30 sati. Svake godine odlazio je i na godišnji odmor iako o tome nije dobivao pisana rješenja, a sve do prošle godine tuženik mu je isplaćivao plaću i za vrijeme trajanja godišnjeg odmora. Redovno je dobivao i božićnicu i uskrsnicu, a jedino nije dobivao regres. Dobivao je i naknadu za prijevoz sve do dolaska nove ravnateljice u svibnju 2012. Prije dolaska nove ravnateljice dobivao je plaću u mjesečnom iznosu od 3.900,00 kn neto, a nakon njenog dolaska 3.000,00 kn neto. Od domarskih poslova obavljao je primjerice štemanje žbuke, krpanje rupa, mijenjanje žarulja, osigurača, popravke kvaka, WC-a i sve ostale sitne popravke. Isplata plaće išla mu je na tekući račun te je dobivao platne liste.

Zz tuženika G. K. K. iskazala je da je od 5.5.2012. bila vršitelj dužnosti ravnatelja tuženika, a od 1.3.2013. stupila je na dužnost ravnatelja tuženika. Da radnike zapošljava Gradski ured grada Z. s obzirom da je tuženik u vlasništvu Grada Z. Navodi da su Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu kod tuženika definirana radna mjesta, međutim da nisu popunjena sva radna mjesta. Tužitelj je kod tuženika bio angažiran kao vanjski suradnik i svaki mjesec su se sa njim zaključivali ugovori o djelu za iste poslove i to za poslove postavljanja izložbi, za poslove domara i sl., međutim, da se velik broj tih poslova povjeravao i ostalim vanjskim suradnicima ili ovlaštenim tvrtkama koje su specijalizirane za obavljanje tih poslova, pa je smatrala da nema potrebe za tužiteljevim stalnim angažmanom. Navodi da je tako primjerice trebalo zamijeniti brave, a tužitelj to nije znao pa su angažirali bravara. Također, da su poslove postavljanja izložbi obavljali studenti, dok su električarske poslove, popravak plinskih kotlova i zidarske radove obavljali ostali stručnjaci jer to tužitelj nije znao. I dostavljačke poslove je obavljala vanjska firma. Navodi da tužitelj nije imao obvezu potpisivanja prilikom dolaska na posao kao ostali radnici. Plaće djelatnika obračunavao je Gradski ured i tuženiku na račun doznačivao sredstva za plaće, a tužitelju se naknada za rad isplaćivala posebno iz vlastitih sredstava koje je tuženik dobivao od Grada na ime ostalih troškova.

Iskaz tužitelja sud u bitnom nije prihvatio jer je njegov iskaz u kontradikciji sa iskazom zz tuženika koji je sud u cijelosti prihvatio kao istinit i logičan. Iz iskaza zz tuženika utvrđeno je kako je tuženik u vlasništvu Grada Z. te da Gradski ured Grada Z. zapošljava radnike kod tuženika, a ne sam tuženik, također da se plaća za tužitelja isplaćivala iz vlastitih sredstava tuženika, a ne iz gradskog proračuna kao što je bio slučaj sa radnicima koji su zaposleni kod tuženika, a to je vidljivo i iz dopisa tuženika od 3.1.2006. (list 18 spisa). Osim toga, iz iskaza zz tuženika utvrđeno je da su stalno zaposleni radnici morali upisivati vrijeme dolaska na posao, a to je vidljivo i iz evidencije prisutnosti na radu (list 52-79), dok tužitelj kao vanjski suradnik nije imao tu obvezu. Prema tome, tužitelj je u krivu u tvrdnji da se njegov status nije razlikovao od statusa ostalih zaposlenika. Također je iz iskaza zz tuženika utvrđeno da se niz poslova povjeravao vanjskim tvrtkama, primjerice električarski radovi, zamjena brave i sl., a to je vidljivo i uvidom u račune tih tvrtki koji prileže spisu (list 106, 108, 110, 113). Također da su se i poslovi postavljanja izložbi povjeravali studentima što potvrđuju računi student servisa (list 109, 111, 112).

Tužitelj na osnovi obavljenog rada temeljem ugovora o djelu tvrdi da je njegov rad kroz spomenuto razdoblje imao obilježja poslova za koje se zasniva radni odnos, pa pozivom na odredbu čl. 8. st. 2. Zakona o radu (NN br. 149/09 i 61/11, dalje: ZR) zahtijeva da sud utvrdi da je s tuženikom zaključio ugovor o radu za poslove tehničara raznih specijalnosti na neodređeno vrijeme.

Radni se odnos zasniva ugovorom o radu. Ugovor o radu je ugovor građanskog prava na koji valja primjenom odredbe čl. 99. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) u svezi s čl. 6. ZR-a najprije poći od volje ugovornih strana. U smislu odredbe čl. 28. st. 2. ZOO-a/91, odnosno čl. 249. ZOO-a/05 stranke su slobodnom voljom ovlaštene odrediti karakter zaključenog ugovora i ovlaštenja koja iz njega proizlaze.

Odredbom čl. 8. st. 2. ZR-a propisano je da u slučaju da poslodavac sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

Ugovor o djelu razlikuje se od ugovora o radu. Naime, ugovor o djelu podrazumijeva preuzimanje obveze izrade ili popravka neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., uz obvezu naručitelja da izvođaču za to plati naknadu (čl. 590. ZOO-a/05). Nasuprot tome, ugovor o radu je trajni obvezni odnos, na neodređeno ili određeno vrijeme, koji podrazumijeva osobni rad zaposlenika prema uputama poslodavca, a poslodavac mu je za obavljeni rad obvezan isplatiti plaću (čl. 5. ZR-a).

Uvidom u ugovore o djelu zaključene između stranaka utvrđeno je da se istima tužitelj obvezuje pružati tuženiku domarske usluge, dostavljačke usluge, postavljanje i skidanje izložbe i druge poslove po nalogu ravnatelja, a tuženik se obvezuje za navedene poslove isplaćivati tužitelju mjesečno određeni novčani iznos.

Prema tome, navedeni ugovori o djelu po svom sadržaju su se uklapali u definiciju ugovora o djelu određenu ZOO-om.

Iz iskaza zz tuženika utvrđeno je kako tužitelj nije imao obvezu evidentirati svoju prisutnost na radu kao stalni zaposlenici, kako mu se plaća isplaćivala iz vlastitih sredstava tuženika, a drugim zaposlenicima iz gradskog proračuna, kako su usluge koje je po ugovoru o djelu bio dužan obavljati obavljali i ostali vanjski suradnici, i to studenti i vanjske tvrtke, a što sve upućuje na zaključak da je smisao sklapanja ugovora o djelu bio da tužitelj obavi za tuženika određene poslove, a za obavljanje tih poslova tuženik je angažirao i druge vanjske suradnike, a ne samo tužitelja. Prema tome, iz postupka nije utvrđeno da poslovi koje je obavljao tužitelj s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, jer, u konačnici, radnike ne zapošljava tuženik već Gradski ured Grada Z., bi imali obilježja posla tehničara raznih specijalnosti, opisanog u Pravilniku u unutrašnjem ustroju (list 23). Naime, u opisu posla radnog mjesta tehničar raznih specijalnosti navedeno je da radnik zaposlen na tom radnom mjestu obavlja slijedeće poslove: domarske poslove koji uključuju brigu o kompletnoj zgradi u smislu održavanja i kontrole ispravnosti svih vitalnih uređaja i ostalog, obavlja poslove dostavljača, manje popravke nastalih kvarova u zgradi, tehnički postav likovnih izložbi, poslove nabavke potrošnih i ostalih sredstava i druge poslove prema potrebi, po nalogu ravnatelja. Upravo je iz iskaza zz tuženika utvrđeno da je niz tih poslova bio povjeravan drugim vanjskim suradnicima, te da tužitelj mnoge od tih poslova nije radio. Međutim, čak i da je radio sve te poslove, to bi bilo irelevantno.

Naime, ono što je ovdje važno istaći jest to da su stranke slobodne same određivati vrstu ugovornog odnosa, te se nikoga ne može prisiliti da zasnuje neki odnos, posebice radni odnos. Prema tome, da je tuženik, odnosno Grad Z. koji zapošljava radnike kod tuženika htio zaposliti tehničara raznih specijalnosti na neodređeno vrijeme, tada bi to i učinio. Suprotno tome, tuženik je za obavljanje povremenih poslova odlučio angažirati vanjske suradnike, u kojima je bio i tužitelj, i to je njegovo pravo. Jednako tako, tužitelj je imao pravo prihvatiti obavljati određene poslove temeljem ugovora o djelu za tuženika, a mogao je to i odbiti. Prema tome, u konkretnoj situaciji niti jedna strana nije ovlaštena drugu stranu prisiliti da uđe u neki ugovorni odnos ako to ne želi. Na ovo utvrđenje nema utjecaja činjenica da tuženik ima sistematizirano radno mjesto tehničar raznih specijalnosti koje nije popunjeno jer to ne znači da je dužan nekoga zaposliti.

Slijedom toga, u ovom postupku nedvojbeno je utvrđeno da odnos tužitelja i tuženika nije imao obilježja radnog odnosa za radno mjesto tehničara raznih specijalnosti pa je valjalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Slijedom tog utvrđenja, irelevantan je prigovor prekluzije jer tužitelj nije niti bio u radnom odnosu kod tuženika, stoga se na njega ne primjenjuju odredbe o sudskoj zaštiti prava iz radnog odnosa propisane odredbom čl. 129. ZR-a. Zbog toga, odbijen je i dio zahtjeva na utvrđenje nedopustivosti raskida ugovora o djelu jer je tuženik kao naručitelj posla ovlašten slobodno raskinuti ugovor o djelu s obzirom da rok nije bio određen.

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. Obzirom da je tužitelj izgubio parnicu, dužan je, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka.

Sud je, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, tuženiku dosudio trošak jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 2.000,00 kn (Tbr.7.toč.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 148/09, 142/12)) sa PDV-om od 25% (Tbr.42.) koji iznosi 500,00 kn, te troškom sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 kn, odnosno ukupno je tuženiku priznat trošak od 2.700,00 kn. Temeljem odredbe čl. 16. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 74/95, 57/96, 137/02, 125/11) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu, 11. studenog 2013. godine

S u d a c:

Petra Hertelendi Lovrić,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu u Zagrebu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za točnost otpravka:

Tamara Filipec