I Kž-821/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 821/1995-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Gudelja, Ane Garačić i Senke Klarić- Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I.P. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Požegi od 31. ožujka 1997. br. K 33/92, u sjednici održanoj 20. siječnja 1999., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske N.K.- P.,

presudio i riješio je:

I. Prihvaća se žalba III-opt. S.S., ukida se u odnosu na tog optuženog presuda suda prvog stupnja i predmet vraća nadležnom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Uvažava se djelomično žalba I-opt. I.P., a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na tog optuženika u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, te se izriče da opt. I.P. djelom opisanim u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, pa se za to kazneno djelo po istom zakonskom propisu uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. c. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

III. U povodu žalbe državnog odvjetnika po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja o pravnoj oznaci djela i odnosu na II-opt. S.A., te se presuđuje da opt. S.A. činjenjem zbog kojeg je proglašen krivim, pobijanom presudom, počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 4. KZ, pa se tom optuženom na temelju čl. 272. st. 4. KZ a primjenom čl. 67. st. 3. KZ primjenuje uvjetna osuda i izriče kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja da se neće izvršiti ako optuženi u roku od jedne godine ne učini novo djelo, a u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu će se uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 29. svibnja 1995. godine do 2. lipnja 1995. godine.

IV. Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba opt. I.P., te se u pobijanom a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Požegi proglasio je krivim opt. I.P. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH i primjenom čl. 38. st. 2. OKZRH osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a opt. S.A. i S.S. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 4. KZRH te im uz primjenu čl. 47. st. 1. OKZRH izrekao uvjetne osude i opt. S.A. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a opt. S.S. kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, obojici uz rok kušnje od jedne godine.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na II-opt. S.A., a u odnosu na sve ostale optužene zbog odluke suda o kazni i kaznenoj sankciji, s prijedlogom

I Kž 821/1995-3

da se pobijana presuda u odnosu na II-opt. S.A. ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se svim optuženicima izreku stože kaznene sankcije.

Opt. I.P., žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači i optuženom izreče uvjetna osuda bez obzira na kako dug rok kušnje.

Opt. S.S. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženi oslobodi od optužbe.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je, da se žalba državnog odvjetnika uvaži, dok da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalba S.S. je osnovana, žalba I.P. je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na II-opt. S.A.

Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, da se stanje alkoholiziranosti u kojem se nedvojbeno nalazio II- opt. S.A. ne može s punom sigurnošću dovesti u uzročnu vezu sa posljedicom ugrožavanja prometa. Naime, ekces brzine vožnje optuženog kritične zgode (62 km/h) nije takav da bi da se je moglo pripisati bez ikakove dvojbe stanje alkoholiziranosti optuženika. Također, niti okolnost da optuženi nije svoje vozilo strogo pomaknuo u desno do samog ruba kolnika, za preostalih 10 cm, ne može biti isključivo rezultat optuženikove alkoholiziranosti. Optuženik vozi noću, ususret mu dolazi vozilo s neispravnim lijevim svjetlom, on je doista imao vremena i prostora, pod uvjetom da se kretao dopuštenom brzinom (30 km/h), da na vrijeme, obzirom na trenutak uočavanja vozila I-opt. I.P., pomicanjem vozila u desno izbjegne sudar, okolnost što tu radnju nije učinio ne može se pripisati isključivo njegovoj alkoholiziranosti. U takovoj prometnoj situaciji, na tako uskom kolniku, ne može se reći da bi svaki trijezan vozač uspio na vrijeme pomaknuti vozilo krajnje u desno. Nepomicanje vozila krajnje u desno u situaciji kada vozač upravlja svojim vozilom na svojoj strani kolnika, nije takovog značaja da bi nedvojbeno upućivao na alkoholiziranost vozača. Kako alkoholizirano stanje optuženog u uzročnom nizu se ne ukazuje takovog značaja, da se u konkretnom slučaju može nedvojbeno utvrditi da je ono uzrok u odnosu na nastupjelu posljedicu ugrožavanja prometa, to je s pravom sud prvog stupnja utvrdio da se u ponašanju drugooptuženog ostvaruju elementi nehatnog oblika krivnje.

Opt. P. također nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno tvrdnji ovog optuženika nađeni tragovi na licu mjesta, te nalaz i mišljenje prometnog vještaka određeno ukazuju da je vozilo ovog optuženog "Renault 4" svojom lijevom stranom za oko 30 cm prelazilo preko zamišljene srednje crte kolnika u lijevu stranu. Pored te nedvojbeno utvrđene činjenice, da je opt. P. vozio nepropisno, sama činjenica da su druga dva optuženika vozili brže od njega i da je II-opt. A. pri tome bio alkoholiziran, nikako ne ukazuje da su oni svojim vozilima prešli na svoju lijevu stranu kolnika. Obzirom na činjenicu da je vozilo opt. P. prešlo na lijevu stranu kolnika, nikako se ne može tvrditi da je za prometnu nesreću isključivo kriv II-opt. A. radi svoje prebrze vožnje.

Nije od odlučnog značaja kada je pok. Đ. zadobio smrtnosne povrede, da li u trenutku sraza vozila I- i II-optuženog, ili od naleta vozila III-opt. S., jer iako su u sudaru učestvovala tri vozila, nepropisna vožnja prvooptuženog, njegovo prelaženje vozilom na lijevu stranu kolnika osnovni je uzrok ove prometne nesreće i njenih posljedica.

I Kž 821/1995-3

Pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da je alkoholizirano stanje I-opt. P. u uzročnoj vezi sa posljedicom ugrožavanja prometa, bez obzira što žalitelj pobija postojanje uzročne veze, pozivajući se na činjenicu da je optuženi prije nesreće prevozio oko 35 km i u takovom alkoholiziranom stanju, prošao kroz centar grada i kroz desetak sela. U trenutku kada je vozilom došao na zahtjevniji dio dionice puta, tada je došla do izražaja i njegova, zbog utjecaja alkohola, nesposobnost za sigurnu vožnju te je vozilom prešao na lijevu stranu kolnika. Nemogućnost da optuženik prati svoju desnu stranu kolnika upravo je karakteristična za alkoholiziranog vozača.

Obzirom na okolnosti događaja nije postojala nikakva potreba da se pribavljaju podaci od Hidrometeorološkog zavoda o trenutku zalaza sunca. Točno je da je dionica puta na kojoj se nesreća dogodila (stari Savski nasip) bila zahtjevna, ali optuženi umjesto da upravo zbog toga bude krajnje oprezan vozi nedopuštenom brzinom i prelazi na lijevu stranu kolnika. Obzirom na te nedvojbeno utvrđene činjenice izostala je potreba da sud na licu mjesta izvrši rekonstrukciju događaja, koju zahtjeva i u svojoj žalbi optuženik.

Prema tome, žalbe državnog odvjetnika, te I- i II-optuženog zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

Isti žalitelj ne obrazlaže žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, a ovaj sud je ispitivanjem pobijane presude povodom tih žalbi preinačio pobijanu presudu po pravnoj odluci djela, te optužene proglasio krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. KZ, primjenjujući tako blaži zakon na počinitelje.

Žalba prvooptuženog zbog odluke suda o kazni je osnovana dok žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenim sankcijama nije osnovana.

I Kž 821/1995-3

Imajući u vidu da je kazneni zakon sada blaži za počinitelja, te doprinos oštećenika koji je pristao da se vozi sa opt. P., iako je znao da je ovaj pio, sud drugog stupnja je opt. P. izrekao blažu kaznu.

Ovo i zbog toga što je optuženik bio učesnik domovinskog rata, ranije neosuđivan, a živi u teškim obiteljskim prilikama, u prometnoj nesreći smrtno je stradao njegov prijatelj, a sam je zadobio teške tjelesne povrede, pa sve to ukazuje da će se i blažom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

Uvjetna osuda izrečena II-opt. A., obzirom na utvrđene olakotne okolnosti (otac dvoje mldb. djece, do sada neosuđivan), ukazuje se podobnom da ostvari svoju svrhu.

Žalba opt. S. je osnovana.

Optuženik je u pravu kada tvrdi, da se za sada ne može sa sigurnošću tvrditi da je prevelika brzina njegovog vozila bila u uzročnoj vezi sa prometnom nesrećom. Pri tome je točno, kako se iznosi u žalbi, da je osnovni uzrok prometne nesreće okolnost što je opt. P. prešao vozilom na lijevu stranu kolnika. Pored obračuna zaustavnog puta vozila III-optuženog, koji obračun iznosi prvostupanjski sud u svojoj presudi, potrebno je, da prometni vještak određeno odgovori na pitanje da li je opt. S. obzirom na poziciju svoga vozila, u trenutku kada su se dva vozila ispred njega sudarila i kada se vozilo I-opt. P. prevrtalo i kretalo prema njegovom vozilu, da je vozio dozvoljenom brzinom od 30 km/h, mogao na vrijeme zaustaviti svoje vozilo a da njime ne naleti na vozilo opt. P.

Doista se ukazuje upitnim, ukoliko se vozilo opt. P. prevrtalo po kolniku, dakle kretalo se nepredvidivo, poslije iznenadnog sudara, je li opt. S. imao vremena i prostora da pri dozvoljenoj brzini zaustavi vozilo.

Radi navedenog trebalo je pobijanu presudu ukinuti u odnosu na III-opt. S., te će sada nadležni sud u ponovljenom postupku izvesti potrebne dokaze, a prije svega saslušati prometnog vještaka, na okolnosti koje su navedene u ovom rješenju i nakon toga odlučiti o odgovornosti optuženika, koju odluku je sud dužan pažljivo i detaljno obrazložiti.

Zbog svega navedenog, trebalo je temeljem čl. 387., 388.i 390. odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. siječnja 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Neva Šibl, v.r.