P-1471/2019-19 · Općinski sud u Zadru

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: 50 P-1471/2019

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Tatjani Domijan – Mrva, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. D. iz Z., A. S. 8, OIB:…, zastupane po punomoćniku M. Z., odvjetnik iz odvjetničkog društva Ž. & partneri d.o.o., Z., protiv tuženice Z. banka d.d., Z., T. bana J. J. 10, OIB: …, zastupane po odvjetničkom društvu P. & P. iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 04. rujna 2020. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. rujna 2020.

p r e s u d i o j e

I

Nalaže se tuženici platiti tužiteljici iznos od 270.141,05 kn sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 229,58 kn od 15.11.2007. godine do isplate

- na iznos od 225,64 kn od 15.12.2007. godine do isplate

- na iznos od 232,47 kn od 15.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 231,38 kn od 15.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 453,61 kn od 15.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 451,00kn od 15.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 436,26 kn od 15.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 441,82 kn od 15.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 437,47 kn od 15.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 436,54 kn od 15.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 436,38 kn od 15.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 453,11 kn od 15.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 513,33 kn od 15.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 448,83 kn od 15.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 685,56 kn od 15.01.2009. godine do isplate

- na iznso od 688,41 kn od 15.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 596,48 kn od 15.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 617,57 kn od 15.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 621,77 kn od 15.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 585,47 kn od 15.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 591,81 kn od 15.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 767,43 kn od 15.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 808,33 kn od 15.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 762,90 kn od 15.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 792,25 kn od 15.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 787,58 kn od 15.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 866,83 kn od 15.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 917,72 kn od 15.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 906,70 kn od 15.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 957,27 kn od 15.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 1.049,91 kn od 15.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 977,73 kn od 15.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 1.084,00kn od 15.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 1080,42kn od 15.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 1.300,73 kn od 15.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 1.172,40 kn od 15.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 1.202,08 kn od 15.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 1.126,14 kn od 15.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 1.137,91 kn od 15.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.084,17 kn od 15.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.119,38kn od 15.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.120,87 kn od 15.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.207,62 kn od 15.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.392,01 kn od 15.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.601,84 kn od 15.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.719,40 kn od 15.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.366,61 kn od 15.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.247,93 kn od 15.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.255,85 kn od 15.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.272,23 kn od 15.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 1.374,63 kn od 15.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.405,45 kn od 15.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.371,88 kn od 15.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.366,82 kn od 15.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.383,83 kn od 15.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.413,38 kn od 15.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.376,51 kn od 15.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.366,33 kn od 15.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.275,90 kn od 15.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.353,86 kn od 15.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.390,16 kn od 15.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.366,05 kn od 15.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 1.337,11 kn od 15.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.320,55 kn od 15.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.316,85 kn od 15.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.388,84 kn od 15.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.282,92 kn od 15.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.265,61 kn od 15.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.275,96 kn od 15.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.265,08 kn od 15.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.303,83 kn od 15.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.328,91 kn od 15.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.341,15 kn od 15.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.384,80 kn od 15.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 1.340,74 kn od 15.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 884,25 kn od 15.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 906,68 kn od 15.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 887,14 kn od 15.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 859,13 kn od 15.05.2014. godine do isplate

- na iznos od 865,17 kn od 15.06.2014. godine do isplate

- na iznos od 885,18 kn od 15.07.2014. godine do isplate

- na iznos od 901,14 kn od 15.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 905,22 kn od 15.09.2014. godine do isplate

- na iznos od 922,34 kn od 15.10.2014. godine do isplate

- na iznos od 946,91 kn od 15.11.2014. godine do isplate

- na iznos od 951,53 kn od 15.12.2014. godine do isplate

- na iznos od 955,14 kn od 15.01.2015. godine do isplate

-na iznos od 225,35 kn od 15.01.2015. godine pa do isplate

-na iznos od 183.547,99 kn od 15.01.2015. godine pa do isplate

i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća svakog gore navedenog iznosa do 31.07.2015.g., od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje, a od 01.01.2018.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe;

II Nalaže se tuženici da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 40.250,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi podnesenoj sudu dana 04. lipnja 2019. godine te tijekom postupka navodi da je dana 11.10.2006.g., u Z., tužiteljica (ranije A. R.) sa tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj: …, potvrđen dana 25.10.2006.g. kod javne bilježnice D. G. R. iz Z., pod brojem OU-… (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim joj je tuženik odobrio kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 119.100,00 CHF, uz rok otplate od 30 godina te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,40 % godišnje, promjenjiva. Mjesečni anuitet je iznosio 590,35 CHF i dospijevao je svakog 1. dana u mjesecu. Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je, pozivajući se na odredbu članka 2. ugovora i svoju odluku, povisivao kamatnu stopu i mjesečne anuitete. Također, tuženik je tijekom otplatnog razdoblja, a sukladno čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, kredit naplaćivao u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a za CHF-a na dan ispunjenja obveze. Odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora (ugovorne odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) i čl. 1. Ugovora (ugovorna odredba o valutnoj klauzuli) ništetne su, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., dok je temeljem odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/09, 79/09, u daljnjem tekstu: ZZP) citirana presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i sud u ovom postupku. U odnosu na visinu tužbenog zahtijeva, a uzimajući u obzir ništetnost pojedinih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 1.,2. i čl. 7. Ugovora), preplaćeni iznos za razdoblje od 05.11.2007.g., do 15.01.2015.g., iznosi 270.141,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženica u svom odgovoru na tužbu od 23. kolovoza 2019. godine navodi da u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 04. lipnja 2014. godine. U odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" br. 127/12 - u daljnjem tekstu „ZID ZPK/12") dodana je odredba čl. 11.a, koja je u stavku 1. i 2. propisala sljedeće: "(1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan:

a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke a) i utjecaja tih kretanja na visinu definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke a) i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). (2) Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr.

EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane." Uprava banke je na svojoj 688. sjednici, održanoj dana 11. prosinca 2012. godine donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu ,,OUP/2013"), kojim je implementirala naprijed navedenu zakonsku obvezu. Počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope - u konkretnom slučaju 5,985 postotnih poena.

Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,40%.

Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Odlučna činjenica u ovom predmetu je znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu broj 99/06 (l.s. 4-9), zk izvadak (l.s. 10-11), vjenčani list (l.s. 12), otplatni plan za kredit (l.s. 13-29), pregled promjena kamatnih stopa (l.s. 30), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (l.s. 48), izlaganje vice-guvernera Švicarske narodne banke od 24. veljače 2000. godine uz ovjereni prijevod s engleskog jezika (l.s. 49-64), izlaganje vice-guvernera Švicarske narodne banke od 19. veljače 2004. godine uz ovjereni prijevod s engleskog jezika (l.s.65-82), novinski članci (l.s. 83-88), opći uvjeti promjene kamatne stope Zagrebačke banke d.d. (l.s.89-94), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke S. H. od 20. travnja 2020. godine (l.s. 106-112). Sud nije uzeo u obzir izlist s web stranice www.agoda.com (l.s.120- 122), kao dokaz, budući je isti predložen tijekom glavne rasprave protivno odredbi čl. 299.st.2. ZPP-a. Valja dodati da je u pravu tužiteljica kada navodi da je navedeni dokaz ujedno i irelevantan za ovu pravnu stvar s obzirom da se uopće ne odnosi na stan tužiteljice s obzirom da je iz samog oglasa vidljivo da navedeni apartman ima 60 m2 a stan tužiteljice ima 54 m2 i nalazi se na sedmom katu zgrade.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Predmet spora je zahtjev radi isplate preplaćene kamate u iznosu od 270.141,05 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose. Provedenim dokazom u postupku je utvrđeno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor 11. listopada 2006. godine sklopili ugovor o kreditu br. … kojim je tuženica odobrila tužiteljici namjenski kredit u iznosu od 119.100,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju HNB-a vrijedećem za CHF na dan isplate kredita, na rok otplate od 30 godina na koji se zaračunavaju kamate od 4,40 % godišnje (čl.1.,2. i 3.).

U kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženice) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Presuda i rješenje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br Revt- 249/14 od 09. travnja 2015. godine. Nadalje, Odlukom broj U-III-252172015 , U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt -575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P2-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka (između kojih i tuženica Zagrebačka banka) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženice i koja ne sadrži kriterij koji će tuženica pri donošenju takve odluke primijeniti, nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna, sukladno odredbi čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP) u vezi s odredbom čl. 81. st.2.,3, i 4, čl. 84. te čl. 87. st.1. i 2. ZZP-a tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i obzirom da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

Budući je tuženica više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. i 7. predmetnog ugovora, a kreditor tužiteljici u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, takva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, slijedom čega je valjalo u skladu s odredbom čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 12572011, 78/2015, 29/2018, u daljnjem tekstu: ZOO) obvezati tuženicu na vraćanje tužitelju iznosa koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama.

Isto tako valja kazati da je takav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku, utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu s odredbom čl. 131. ZZP-a, a koja presuda prema odredbi čl. 138.a. ZZP-a obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a šteta koju tužitelj trpi u ovom slučaju čini iznos koji je uplatio na ime ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope, odnosno, razlika iznosa kojeg je platio za kamatu od ugovorene kamatne stope od 9,10 %. Polazeći od navedenog izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila Z. banka d.d. u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, bila takva da je na temelju nje tužiteljica kao potrošač jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ona ni približno nije mogao ocijeniti, zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv.

Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87.st.1. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP, te ugovorne odredbe ništetne. Naime, Z. banka d.d. je kao banka povrijedio interes i prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita na način da prilikom donošenja jednostranih odluka o povećanju kamatne stope nije tužiteljici kao korisniku kredita omogućila da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pregovaraju i egzaktno dogovore parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

Slijedom iznijetog valjalo je zaključiti da su sporne odredbe Ugovora o kreditu, prema kojima je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetne sukladno članku 103., u vezi s člankom 105. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO/91), koje odredbe se primjenjuju temeljem članka 1163. stavka 1. ZOO/05, te člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 84. ZZP/03, a što proizlazi i iz pravomoćnog dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012. od 4. srpnja 2013.

Naime, u spornim odredbama ugovora o kreditu je navedeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora, te se kod izmjene redovne kamatne stope kreditor samo obvezuje pisano dostaviti izmjene iznosa anuiteta otplate kredita, a korisnik kredita se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz čl.1. kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna.

Načelo savjesnosti i poštenja (čl.

4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Na prijedlog tužiteljice sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku S. H. koja je sačinila nalaz i mišljenje, temeljem kojeg je utvrđeno da ukupan iznos preplate koji uključuje kako preplatu po promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i preplatu zbog promjene tečaja CHF ukupno iznosi 270.141,05 kn. Naime, razlika obveza zbog promjene kamatne stope iznosi 42.321,45 kunu, a razlika obveza uslijed promjene tečaja CHF iznosi 227. 819, 60 kunu.

Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, te kojem stranke nisu prigovorile.

Tuženik je predložio saslušanje tužiteljice kao stranke i osobnog bankara u svojstvu svjedoka, koji dokazni prijedlog je odbijen iz razloga što sud smatra činjenično stanje dovoljno utvrđenim i razjašnjenim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

Naime, sud nije dužan u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu na tuženicu u ovom postupku.

Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

Pored toga, valja reći da je sud odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice temeljio na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, pri čemu je prosuđivao i relevantna utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).

Prema shvaćanju suda, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare, a po kojoj je i donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž- 7129/2013, pozivajući se i na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o navedenom pravnom pitanju izneseno u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj je povodom izvanredne revizije odlučivao povodom postavljenog pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. ZZP tužbu definiranu čl. 241. ZOO kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (za kamatu) počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 13. lipnja 2014.. Prema stavu VSRH-a zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule je prekinuta donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018. godine. Pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 04. lipnja 2019., nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega se prigovor zastare od strane tuženice ukazuje neosnovanim.

Sud je dopustio preinaku tužbe raspravnim rješenjem od 04. rujna 2020. godine u ovoj pravnoj stvari temeljem odredbe čl. 190.st.2. ZPP-a. Naime, sud je na prijedlog tužitelja odredio provedbu financijskog vještačenja, pa tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Također valja kazati da je u pravu tužitelj kada navodi kako prigovor zastare po preinačenoj tužbi nije osnovan iz razloga što je tužitelj uskladio postojeći tužbeni zahtjev prema vještačkom nalazu, i to anuiteta koje je već prvotno obuhvatio tužbom a da nije povisio tužbeni zahtjev novo utuženim anuitetima.

U odnosu na navode tuženice da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, valja kazati da je u pravu tužiteljica kada ističe da je uz tužbu dostavila ugovor o stambenom kreditu čija je svrha isključivo kupnja stana te zk izvadak navedenog stana; tužiteljica ne može dokazivati negativne činjenice a to je da se eventualno bavi nekakvom profesionalnom djelatnošću iz razloga što bi takav navod trebala dokazati tuženica s obzirom da se na njega i poziva. Neosnovano se tuženica poziva na tvrdnju da ima mogućnost jednostrane izmjene kamatne stope ako za to postoji valjani razlog i ako obavijesti potrošača, koji može raskinuti ugovor, kao i na odredbu čl. 11.a st. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 112/12), koji propisuje da parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane (npr. Libor) te da su u konkretnoj situaciji sudovi bili dužni ispitati je li tuženica imala opravdani razlog za promjenu kamatne stope, a to iz razloga jer je o svim takvim prigovorima sud već iznio jasno pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Revt-249/14.

U odnosu na navode tuženice valja ukazati na izraženo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Revt-575/2016-5 od 3. listopada 2017.

Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je naložiti tuženici, da tužiteljici na ime preplaćenih iznosa kamata isplati ukupan iznos od 270.141,05 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose pa je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav tužbe u visini od 500 bodova (Tbr.7. t. 1), zastupanje na ročištu od 05. veljače 2020. godine u visini od 500 bodova (Tbr.9.t.1.), zastupanje na ročištu od 04. rujna 2020. godine u visini od 500 bodova (Tbr.9.t.1.), sastav podneska od 27. siječnja 2020. godine u visini od 500 bodova (Tbr. 8. t.1.), sastav podneska od 14. svibnja 2020. godine u visini od 500 bodova (Tbr. 8. t.1.), sve uvećano za PDV 25 % , troškovi vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna, sudska pristojba za tužbu u iznosu od 2.949,00 kuna, sudska pristojba za presudu u iznosu od 3.051,00 kuna, što sveukupno iznosi 40. 250,00 kuna.

Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti u pravorijeku ove presude.

U Zadru, 29. rujna 2020.

S u t k i n j a

Tatjana Domijan – Mrva,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka.

Dna:

1. Tužiteljici po pun.,

2. Tuženici po pun.,

Nakon pravomoćnosti:

Ministarstvu financija, Poreznoj upravi Zadar.