I Kž-Us-90/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 90/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. S., zbog kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 2. ožujka 2010. broj K-Us-10/09, u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2011., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Osijeku temeljem čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje u tekstu: ZKP) oslobodio je od optužbe B. S. da bi počinio tri kaznena djela primanja mita iz čl. 347. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje u tekstu: KZ) i temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a riješio da troškovi kaznenog postupka u cijelosti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ove presude podnio je žalbu Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: državni odvjetnik) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u kojoj je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž-Us 90/10-6

U odgovoru na žalbu koju je optuženik podnio putem svoga branitelja D. K., odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u O., predloženo je da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnja Lončar u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-1206/10 od 3. rujna 2010. predložila je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i ukine pobijana presuda.

Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u odgovoru na žalbu o sjednici vijeća obaviješten je njegov branitelj, a obavijest o sjednici koja je dostavljena optuženiku u dva navrata je vraćena sa naznakom da nije zatečen kod kuće, niti je došao podići pismeno. Na sjednicu vijeća nije pristupio branitelj optuženika, pa je sjednica u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP-a održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, a u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Milorada Cuculića, koji je u cjelini ostao kod pismenog mišljenja i predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati i ukine pobijana presuda.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se pobijana presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Državni odvjetnik ne dovodi u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja da se u snimljenim i preslušanim telefonskim razgovorima koje su vodili optuženik i N. P. nigdje ne spominje novac, niti kao dar koje bi P. nudio optuženiku kao protuuslugu za obavljanje liječničkog pregleda, niti kao novac koji bi za tu istu svrhu od njega tražio optuženik, a ne dovodi se u sumnju ni utvrđenje suda da u spisu predmeta nema niti jednog dokaza da mu je P. novac predao nakon obavljenih pregleda pacijenata.

Žalitelj se poziva na razgovore koje je N. P. vodio sa N. J. 10. veljače 2008. i M. B. 12. veljače 2008., kojega je optuženik pregledao 24. prosinca 2007. godine, kao na razgovore iz kojih se može zaključiti da je optuženik primao novac za preglede pacijenata u iznosima i na način kako je to opisano pod toč. 1.), 2.) i 3.) izreke pobijane presude.

Ova dva razgovora na koje se poziva žalitelj koji su u spisu predmeta označeni pod rednim brojevima 230. i 554. i koji su preslušani tijekom glavne rasprave, sud je prvog stupnja analizirao i pravilno zaključio da se iz njih ne može s potrebnom sigurnošću utvrditi da je N. P. novac, koji u razgovorima spominje, i predao optuženiku, o čemu je u presudi naveo jasne, logične i uvjerljive razloge na stranicama 6, 8 i 9 presude, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, iz optužnice koja se nalazi na listu 199 spisa vidljivo je da je B. S. optužen sa još osam osoba među kojima se nalazi i N. P., kojemu se stavlja na teret, između ostalog, da je zajedno sa N. J. organizirao grupu ljudi sa ciljem da pribave veliku imovinsku korist neodređenom krugu osoba, koje su nastojale ishoditi status hrvatskog ratnog vojnog invalida ili utvrditi povećani postotak invaliditeta, na način da su im, uz naknadu od 5.000,00 do 8.000,00 EUR-a, obećali organizirati sve potrebne preglede i utjecati na članove

I Kž-Us 90/10-6

prvostupanjskog liječničkog povjerenstva da se udovolji njihovim zahtjevima. U grupu koja je postupala sa tim ciljem pristupile su još tri osobe među koje ne spada optuženik kojemu je državni odvjetnik stavio na teret samo izvršenje kaznenih djela iz čl. 347. st. 2. KZ-a.

S obzirom na djelatnost koja se inkriminira optuženiku P. s pravom sud prvog stupnja ocjenjuje da se iz sadržaja razgovora, na koje se poziva žalitelj, ne može s potrebnom sigurnošću zaključiti da je P. novac koji spominje u razgovorima stvarno i predao optuženiku.

Naime, u slučaju kada nema direktnih i neposrednih dokaza za tezu optužbe osnov za osuđujuću presudu mora predstavljati niz međusobno povezanih činjenica koje tvore logičnu cjelinu i predstavljaju takav zatvoreni krug indicija iz kojih se kao jedini logičan zaključak može izvesti onaj koji potvrđuje tezu optužbe.

Iz provedenih dokaza tijekom ovog postupka i po ocjeni ovoga suda ne može se izvesti siguran zaključak da je optuženik primio novac za obavljene preglede pacijenata. Kada se vodi računa i o odredbi čl. 3. ZKP-a u kojoj je propisano da dvojbu u pogledu postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakona sud mora rješavati na način koji je povoljniji za optuženika, onda je potpuno pravilno sud optuženika temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a oslobodio od optužbe.

Iz naprijed iznesenih razloga žalba državnog odvjetnika se ukazuje neosnovanom radi čega ju je valjalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci (čl. 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 16. veljače 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.