Revt-97/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 97/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. iz S., kojeg zastupaju punomoćnici B. A. i I. S., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u S., protiv tuženika J. d.d., S., kojeg zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u S., radi utvrđenja ništavim odluke Nadzornog odbora o opozivu i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3859/04 od 16. listopada 2007., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-354/98 od 5. ožujka 2004., u sjednici održanoj 13. svibnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom i rješenjem djelomično je preinačena a djelomično ukinuta prvostupanjska presuda na način kako slijedi:

„I. Preinačuju se točka I. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 354/98 od 5. ožujka 2004. i sudi:

Odbija se zahtjev za utvrđenje da nije stupio na snagu i da nisu nastupili učinci opoziva odluke o imenovanju Z. T. članom uprave društva J. d.d. koja je donesena na 21. sjednici Nadzornog odbora održanoj 21. veljače 1997.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje točka II. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-354/98 od 5. ožujka 2004. (kojom je utvrđen ništavim (nevaljanim) opoziv odluke o imenovanju tužitelja za člana uprave tuženika donesen na sjednici NO 21. veljače 1997.).

III. Djelomično se odbija kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje dio točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-354/98 od 5. ožujka 2004. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 9.167,00 USD kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju S. b. d.d. na dan isplate.

IV. Djelomično se ukida točka III. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-354/98 od 5. ožujka 2004. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati kamatu po zakonu koja se obračunava na iznose od:

- 1.250,00 USD od 16. studenoga 1996. do dana plaćanja,

- 1.250,00 USD od 1. prosinca 1996. do dana plaćanja,

- 1.250,00 USD od 16. prosinca 1996. do dana plaćanja,

- 1.250,00 USD od 1. siječnja 1997. do dana plaćanja,

- 1.250,00 USD od 15. siječnja 1997. do dana plaćanja,

- 1.250,00 USD od 1. veljače 1997. do dana plaćanja,

- 1.250,00 USD od 15. veljače 1997. do dana plaćanja,

- 1.250,00 USD od 21. veljače 1997. do dana plaćanja,

i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

V. Djelomično se preinačuje točka III. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-354/98 od 5. ožujka 2004. i sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana plati tužitelju iznos od 180.000,00 USD (stoosamdesettisuća američkih dolara) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju S. b. d.d. na dan isplate sa zateznom kamatom koja se obračunava po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u USD po viđenju počev od 21. veljače 1997. do 31. prosinca 2005., a od 1. siječnja 2006. do dana plaćanja po stopi utvrđenoj zakonom.“

Ujedno je ukinuta i odluka o parničnom trošku navedena u prvostupanjskoj odluci, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik u toč. II., III. i V. izreke te presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Sud je ispitao pobijanu presudu u smislu propisa iz čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 99/01 i 117/03 – dalje: ZPP), što znači u dijelu u kojem se pobija i u granicama određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj prvenstveno ističe prigovor nedopustivosti tužbe u smislu čl. 126. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95 i dr. – dalje: ZR), jer da je nastupila prekluzija podnošenja tužbe sudu zbog proteka rokova propisanih za sudsku zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa.

Prvostupanjski sud je s osnovom odbio taj prigovor, a drugostupanjski sud prihvatio takav zaključak, jer se ne radi o sporu koji se vodi radi sudske zaštite prava radnog odnosa tužitelja kod tuženika, već je riječ o sporu između tužitelja kao člana uprave i društva zbog prijevremenog opoziva tužitelja kao člana uprave.

Naime, nesporno je da je između stranaka odnos tužitelja kao člana uprave i tuženika uređen „ugovorom o međusobnim odnosima člana uprave i društva koji proizlaze i u svezi obnašanja funkcije u upravi društva“ – dalje: ugovor, koji je sklopljen na vrijeme od pet godina uz ugovorenu plaću u neto iznosu od 5.000 USD nakon što je od strane Nadzornog odbora 13. lipnja 1996. donesena odluka o tužiteljevu imenovanju za člana uprave društva.

Nesporno je također da je Nadzorni odbor tuženika na sjednicama 13. veljače 1997. nastavljenoj 21. veljače 1997. donio odluku o opozivu odluke o imenovanju tužitelja za člana uprave, a za novog člana uprave imenovana je N. K..

Odluka o opozivu je provedena u sudskom registru, tužitelj je brisan kao član uprave i upisan novi član. Brisanje člana uprave sudskog registra nema konstitutivni učinak, već je deklaratorni, a odluka o opozivu stupila je na snagu kao i učinci odluke kako je pravilno ustvrdio drugostupanjski sud.

I u ovoj fazi postupka sporno je je li odluka Nadzornog odbora o opozivu ništava (nevaljana), a njezina nevaljanost ima se prosuđivati u smislu čl. 244. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/93 i dr. – dalje: ZTD).

Prema citiranoj odredbi Nadzorni odbor može opozvati odluku o imenovanju člana uprave ili njezina predsjednika kada za to postoji važan razlog. Važnim razlogom naročito se smatra gruba povreda dužnosti, nesposobnost za uredno obavljanje poslova društva ili izglasavanja nepovjerenja na glavnoj skupštini društva.

Prvostupanjski sud je ispitivao razloge opoziva u smislu citirane odredbe (kao razlog navodi se netrpeljivost između tužitelja kao člana uprave i predsjednika uprave) i otklonio je uzroke nefunkcionalnosti u radu uprave od strane tužitelja utvrdivši da je za neuspješno vođenje društva odgovoran bio tadašnji predsjednik uprave, te da su bile opravdane primjedbe tužitelja na njegov rad.

Takvo činjenično utvrđenje prihvatio je i drugostupanjski sud, a takvo utvrđenje uopće ne dovode u sumnju ni revizijski navodi, kao ni zaključak nižestupanjskih sudova da se nisu ostvarili razlozi za opoziv tužitelja iz citirane odredbe.

Spornim se također ukazuje u ovoj fazi postupka je li tužitelju pripada pravo na isplatu otpremnine na temelju čl. 3. toč. 4./12. ugovora prema kojoj odredbi u slučaju opoziva direktora prije isteka roka imenovanja iz razloga za kojeg direktor ne odgovara pripada mu otpremnina u iznosu od 36 njegovih mjesečnih plaća.

Prvostupanjski sud pogrešno smatra da su ne uručenjem pismenog otpravka opoziva (koji je na sjednici Nadzornog odbora saopćen tužitelju) nastupile posljedice apsolutne ništavosti odluke o opozivu u smislu čl. 104. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO), pa da ti učinci za pravnu posljedicu imaju ništavost pobijane odluke o opozivu ex tunc, dakle da se ima smatrati da nije ni donesena, pa u takvoj poziciji tužitelj ostvaruje sva prava člana uprave kod tužitelja, pa je iz navedenih razloga i odbio zahtjev za isplatu otpremnine.

Prema odredbi čl. 244. st. 2. ZTD opozivom člana ili predsjednika uprave ne dira se u odredbe ugovora kojega su oni sklopili s društvom kako je pravilno utvrdio drugostupanjski sud, a to proizlazi i iz zakonske odredbe.

Stoga pravo na isplatu otpremnine ima se prosuđivati prema odredbi čl. 3. toč. 4./12. ugovora koja odredba je jasna, te je ne treba posebno tumačiti da bi se utvrdila prava volja stranaka.

Naime, iz iste odredbe proizlazi da tužitelju pripada otpremnina u slučaju opoziva prije isteka ugovora ukoliko nije odgovoran za opoziv, kako u svojim odlukama i utvrđuju nižestupanjski sudovi.

Kako je utvrđeno da se nisu ostvarile pretpostavke za opoziv tužitelja u smislu čl. 244. st. 2. ZTD-a, to je drugostupanjski sud pravilno preinačio prvostupanjsku presudu u tom dijelu i tužitelju dosudio ugovorenu otpremninu.

Pritom je neodlučna okolnost je li sama odluka o opozivu trebala biti pismeno sastavljena i uručena tužitelju, pa revizijski razlozi istaknuti u tom kontekstu su neodlučni, te ih ovaj sud nije posebice ni ocjenjivao.

Tužitelju je pravilno dosuđen dio isplaćene plaće za razdoblje od 1. studenoga 1996. do 21. veljače 1997. (do odluke o opozivu tužitelja kao člana uprave) utvrđene čl. 3. ugovora.

Mjesečna plaća ugovorena je citiranom odredbom s iznosom od 5.000 USD plativo u protuvrijednosti kuna. Kako je utvrđeno da tuženik je tužitelju u razdoblju od 1. studenoga 1996. do 21. veljače 1997. na ime plaće trebao isplatiti iznos od 19.167,00 USD, ali je isplatio iznos od 10.000 USD (tabela na listu 21 spisa), to su sudovi pravilno tužitelju dosudili razliku plaće za utuženo razdoblje u iznosu od 9.167,00 USD plativo u protuvrijednosti u kunama.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi revizije valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 13. svibnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.