Rev-3273/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3273/1994-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B.M. iz O., … , zastupane po punomoćniku J.B., odvjetnici iz O., protiv tuženika B.I. iz O., … , radi utvrđenja nositelja stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 14. travnja 1994. godine br. Gž-764/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 13. siječnja 1994. godine br. P-1289/92, u sjednici održanoj dana 13. studenoga 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužiteljica jedini nositelj stanarskog prava na dvosobnom stanu u O., … , te je tuženik ovaj stan dužan predati u posjed tužiteljici na slobodno korištenje i iseliti iz istog, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 99,60 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske. Revizija nije osnovana.

Obrazlažući bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92 - ZPP) revident navodi da sudovi nisu ocijenili niti obrazložili koje od okolosti navedene u čl. 65. st. 2. Zakona o stambenim odnosima ("NN" br. 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 - ZSO) idu u prilog tužiteljici, a koje na teret tuženika, dakle propustili ocijeniti te okolnosti u konkurenciji jednih prema drugima, pa stoga da su u odlukama nižestupanjskih sudova izostali razlozi o odlučnim činjenicama te se pobijane odluke i ne mogu ispitati.

Na taj način, da je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava jer da sud nije utvrdio ni jednu činjenicu odnosno okolnost iz citirane odredbe koja bi upućivala na nepovoljniji položaj tužiteljice, pa da je stoga trebalo tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti.

Suprotno tvrdnji revidenta obje presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi ne proturječe međusobno kao ni utvrđenom činjeničnom stanju, tako da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Razlozi revizije u stvari upućuju na pogrešnu ocjenu činjeničnog stanja, a takav prigovor je u ovoj fazi postupka s obzirom na izričitu odredbu čl. 385. st. 3. ZPP nedopušten.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

I u ovoj stadiju postupka sporno je da li je odredba čl. 65. st. 2. ZSO pravilno primijenjena.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da nakon razvoda braka sporni stan u naravi dvosoban (površine 55,33 m5) koriste stranke sa svoja dva punoljetna sina.

Stan je dobio na korištenje tuženik 1982. godine od poduzeća "M. " O., a u to vrijeme bio u braku s tužiteljicom i imali su maloljetnu djecu, pa je to bio razlogom za dodjelu većeg stana.

Nadalje je utvrđeno da je do razvoda braka došlo do poremećenih odnosa između parničnih stranaka a dobrim dijelom je takvom stanju doprinio tuženik, što je dovelo do bolesti tužiteljice (o čemu postoji opsežna dokumentacija u spisu), tako da je njeno zdravstveno stanje trajno narušeno, dok je zdravstveno stanje tuženika dobro (iskaz tuženika list 6. spisa).

Kako obje stranke inače u stalnom radnom odnosu primaju minimalne plaće u svojim poduzećima, te nemaju drugih prihoda ni imovine iz koje bi crpili prihod, cijeneći okolnost da tužiteljica brine o dva odrasla sina koji su s njom ostali u zajedničkom domaćinstvu, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su temeljem odredbe čl. 65. st. 2. ZSO tužiteljicu utvrdili jedinim nositeljem stanarskog prava.

Naime, u smislu čl. 65. st. 2. ZSO ako se prijašnji bračni drugovi ne sporazumiju koji od njih zadržava stanarsko pravo, sud odlučuje o tome vodeći pritom računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihova porodična domaćinstva, materijalnih prilika, tko je od njih stekao stanarsko pravo kao i o drugim okolnostima, a upravo polazeći od ocjene gore navedenih okolnosti sudovi su osnovano prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice.

Naime, ni jedan od navedenih kriterija nema bitni odnosno odlučujući značaj nego sud u sklopu ostalih okolnosti (a u prilog tužiteljici govori njeno zdravstveno stanje kao i potrebe njenog porodičnog domaćinstva), prosuđuje i ocjenjuje sve okolnosti u njihovoj ukupnosti, pa procjenu nižih sudova u cijelosti kao pravilnu i zakonitu prihvaća i ovaj sud.

Kako nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 13. studenoga 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.