I Kž-580/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 580/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, mr. Rudolfa Frančule, Milana Petranovića i Stanka Hautza, kao članova vijeća i stručnog suradnika Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I.M., zbog krivičnog djela iz čl. 144. KZ preuzetog kao zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 26. lipnja 1992. K 14/92, u sjednici održanoj 27. listopada 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske V.K.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. I.M. kao neosnovana i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Karlovcu pobijanom presudom oglasio je krivim opt. I.M. zbog krivičnih djela iz čl. 144. KZ SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske i dva krivična djela iz čl. 35. st. 1. KZH činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci prvostepene presude te mu je za krivično djelo iz čl. 144. KZ preuzetog kao zakona Republike Hrvatske, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset godina a za svako krivično djelo iz čl. 35. st. 1. KZH kaznu zatvora u trajanju od pet godina i izrekao mu primjenom čl. 48. KZ preuzetog kao zakona Republike Hrvatske, jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina.

Temeljem čl. 65. KZ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja od alkoholizma. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno

I Kž 580/92

i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni u kojoj žalbi predlaže da se pobijana presuda ukine.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javno tužiteljstvo Republike Hrvatske, vraćajući spis, predložilo je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Iako je u smislu čl. 371. st. 1. ZKP optuženik u žalbi stavio zahtjev da o sjednici vijeća budu obaviješteni on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kojoj se u postupku o žalib ne primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku o obavezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. st. 1., 2 i 4. ZKP).

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada ističe žalbeni osnov povrede krivičnog zakona.

Povredu krivičnog zakona žalitelj ne obrazlaže već samo u odnosu na djelo opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude tvrdi da je vojni sud trebao primijeniti odredbe čl. 9. st. 1. KZ budući se optuženik nalazio u nužnoj obrani. Ova tvrdnja predstavlja u svojoj suštini prigovor pravilnosti odnosno potpunosti utvrdjenog činjeničnog stanja.

Prvostepeni sud je na pravilno utvrdjeno činjenično stanja pravilno primijenio materijalni zakon pa nije učinjena niti jedna povreda krivičnog zakona.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud izveo je pravilan zaključak da je optuženik učinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret i da je krivično odgovoran. Za svoja činjenična utvrdjenja prvostepeni sud naveo je iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostepeni sud. Žalbenim navodima protiv prvostepene presude optuženik ne dovodi niti u sumnju pravilnost utvrdjenih činjenica odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U vezi sa ovom žalbenom osnovom optuženik u prvom redu, ponavljajući navode obrane na glavnoj raspravi, ističe položaj u kom se nalazila Republike Hrvatska u vrijeme izvršenja djela, okolnost da je u toj situaciji željela dokazati postojanje pravnog poretka, činjenicu da je ovakove postupke iskoristio agresor da bi svijetu prikazao genocidnu narav hrvatskog naroda. Nadalje žalitelj ukazuje da je optuženik bio najbolji borac 43. diverzant-

I Kž 580/92

skog voda, sa mnogobrojnim ratnim zaslugama, fizički i psihički na rubu sloma uslijed stresova rata, te kao takav poslužio je kao žrtva i bio optužen za djela kojima su mnogi drugi doprinijeli.

U odnosu na te navode želbe treba reći da su oni našli svog odraza u odluci suda o kazni optuženiku ali nemaju odlučnog značaja za pravilnost i potpunost utvrdjenog činjeničnog stanja.

Nadalje žalitelj u odnosu na krivično djelo pod toč. 1. izreke u prvom redu navodi da je stražar zarobljenika bio dužan na bilo koji način spriječiti optuženika da izvrši djelo, medjutim on ništa nije poduzeo. Prostorije u kojima su bili zarobljenici, prema tvrdnji žalitelja, nisu bile osigurane, svatko je mogao ući u njih, posebno zbog toga što da stražar S.J. nije bio u vrijeme izvršenja djela na svome mjestu. Pokraj toga, tvrdi se u žalbi, nije točno da su zarobljenici ubijeni rafalom iz automatske puške optuženika već iz je netko dokrajćio pojedinačnim hicima. Teško je povjerovati da je optuženik mogao samo rafalnom paljbom ubiti sve zarobljenike. Ovo posebno kad se imade u vidu da je bio alkoholiziran i potpuno iscrpljen. Situacija u Ogulinu je bila takova da su mnogi htijeli da se to dogodi, te je nakon pucanja optuženika u zarobljenike bilo lako da ih neko drugi ubije.

U pogledu tih navoda treba istaći kako je potpuno sigurno da je ogorčenje civilnog stanovništva i vojnika Hrvatske vojske u Ogulinu bilo veliko, radilo se o zarobljenicima koji su pucali na njih, razarali im grad. Točno je takodjer da niti osiguranje zarobljenika nije bilo dovoljno, ali sve to ne može opravdati postupak optuženika. Nadalje, nema nikakovih dokaza da stražar S.J., nije bio na svom mjestu i da se nasilno ulaženje optuženika u prostoriju sa zarobljenicima nije odigralo onako kako to stražar opisuje. Što se tiče usmrćenja zarobljenika prema obrani optuženika on je u njih pucao rafalnom paljbom iz automatske puške, sam optuženik ne tvrdi da bi bilo tko drugi pucao, ne iznosi to niti jedan saslušani svjedok pa je potpuno logično utvrdjenje prvostepenog suda da ih je on usmrtio.

Pri ovakvom stanju dokaza, navodi žalbe u pravcu nemogućnosti da bi baš svi zarobljenici poginuli od rafala što ga je ispalio optuženik, temelje se samo na pukim pretpostavkama. Nadalje, sam optuženik tvrdi da je zatvorenike pogodio rafalnom paljbom i izašao iz prostorije, dakle sam priznaje da ih je pogodio a kako nema nikakovih drugih dokaza da je još netko pucao ostaje jedina mogućnost da ih je on ubio. U odnosu na daljnje tvrdnje žalitelja kako vojni sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir da je optuženik bio izložen čestim pogibeljnim situacijama, tjelesnim i duševnim traumama, konstantnom stanju povišene pripravnosti, te činjenicu da je toga dana prisustvovao sahrani ubijenog pok. bratića, treba reći da su sve te okolnosti cijenjene od strane suda prihvaćanjem nalaza i mišljenja liječnika psihijatra u pravcu utvrdjenja bitno smanjene uračunljivosti optuženika kritične zgode što je pak našlo svoga odraza kod odmjeravanja kazne.

Obzirom da je utvrdjeno obranom optuženika i saslušanjem svih svjedoka kako je optuženik jedini pucao nije bilo potrebno provoditi balističko vještačenje koje se predlaže u žalbi.

I Kž 580/92

Okolnost da je optužnicu protiv opt. I.M. podigao zamjenik okružnog javnog tužitelja u Rijeci koji je prema navodima žalbe po nacionalnosti Srbin, te da je osoba iste nacionalnosti kao vještak psihijatar vještačila optuženika, nema nikakovog značaja za pravilnost i potpunost utvrdjenog činjeničnog stanja u ovom konkretnom predmetu.

U pogledu daljnje žalbene tvrdnje, koja se odnosi na djelo pod II. izreke presude, da je optuženik kritičnog dana bio jako alkoholiziran i da su ga oštećenici vrijedjali vršeći na njega pritisak da vrati pištolj koji nije uzeo, te da je zbog provokacija oštećenika bio doveden u stanje jake razdraženosti, treba reći da su vještaci psihijatri cijenili poremećaje ličnosti optuženika, njegovo organsko oštećenje, stanje aktualne alkoholiziranosti, te njegovu povišenu afektivnu tenziju kritične zgode, što je sve uvjetovalo bitno smanjenu sposobnost shvaćanja postupaka i upravljanja njima u vrijeme izvršenja djela. Pri tome treba napomenuti da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da jaka razdraženost se mora cijeniti prema svojstvima ličnosti optuženika, budući se ona cijeni objektivno.

Nadalje, ne stoje žalbene tvrdnje da je optuženik čuo repetiranje puške i vidio pok. M.F., kako povlači pištolj, te da je tek tada reagirao spontano odbijajući protupravni napad i pucao prema oštećenicima. Pokraj toga žalitelj napominje da se svjedoku M.I., ne može vjerovati i predlaže da se sasluša kao svjedok D.J., koji će, kako on tvrdi, posvjedočiti o agresivnosti pok. T.M., napadu nožem kojeg je jednom prilikom jedva izbjegao.

U pogledu tvrdnje optuženika da se nalazio u stanju nužne obrane treba istaći da je pravilno prvostepeni sud poklonivši vjeru iskazu svjedoka M.I. i M.Z., utvrdio da je do pucnjave došlo ispred kuće, gdje je optuženik zatražio od oštećenika ispriku, pa kada je nije dobio, pucao je u pok. M.F., a kada je ovoga želio podići ošt. T.M., pucao je i u njega.

Niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi netko od oštećenika potegnuo pištolj ili repetirao pušku. Osnovano prvostepeni sud ukazuje na potpunu podudarnost iskaza svjedoka M.I. i kazivanje svjedoka M.Z., u istražnom postupku, koji iskazi u cijelosti potkrijepljuju navode optužnice. Ovo posebno jer M.Z. je u prijateljskim odnosima sa optuženikom. Pokušaju toga svjedoka da na glavnoj raspravi svojim iskazom pomogne prijatelju - optuženiku doista se ne može povjerovati.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Ne stoje optuženikovi žalbeni navodi niti zbog odluke o kazni.

Pri odmjeravanju kazne prvostepeni sud je osnovano optuženiku kao olakotno cijenio da je u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv, utjecaj alkohola, kao i stresnih situacija kroz koje je kao pripadnik diverzantskog voda prošao, pogibiju prijatelja i rodjaka neposredno prije izvršenja djela pod toč. I., dok u odnosu na djelo pod toč. II. ponašanje oštećenika koji su ga neosnovano optuživali za kradju pištolja. Kao otegotno sud je optuženiku cijenio raniju osudjivanost. Svojim žalbenim navodima optuženik ukazuje na

I Kž 580/92

mnogobrojne ratne zasluge, okolnost da je svojom hrabrošću spasio mnoge živote suboraca, a i civilnog stanovništva, kao i na ratne strahote kroz koje je optuženik prošao. U odnosu na te okolnosti osnovano javni tužitelj Hrvatske u svome prijedlogu upućuje da honoriranje tih elemenata je moguće i nakon donošenje zakonite presude, na temelju naknadnog apeliranja optuženka. Po utvrdjenju ovog drugostepenog suda utvrdjene kazne za pojedina djela kao i izrečena jedinstvena kazna od četrnaest godina zatvora primjerene su društvenoj opasnosti krivičnih djela što ih je počinio optuženik i njegovoj ličnosti.

S pravom je prvostepeni sud izrekao optuženiku mjeru sigurnosti iz čl. 65. KZ jer je krivična djela prema nalazu liječnika psihijatra počinio u stanju alkoholiziranosti.

Kako, dakle, žalba nije osnovana a pobijanom presudom nisu ostvarene niti bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu čl. 376. ZKP - to je žalbu trebalo odbiti i potvrditi prvostepenu presudu, temeljem čl. 384. ZKP.

U Zagrebu, 7. listopada 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši stručni referent:

/Vladimir Vuletin/