Revr-1751/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1751/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice Z. R. iz V., koju zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženice Opće bolnice V., koju zastupa punomoćnica G. Ć., odvjetnica u Odvjetničkom društvu B. i Ć. iz V., radi isplate razlike plaće, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1523/09-3 od 9. kolovoza 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-496/09-9 od 19. lipnja 2009., u sjednici održanoj 1. srpnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove uskraćivanjem za 50% uvećane plaće u razdoblju od 1. travnja 1998. do 7. kolovoza 2001. i to 2.564,46 kn mjesečno u razdoblju od travnja 1998. do rujna 2000., za listopad 2000. iznos od 1.429,61 kn, za studeni 2000. iznos od 2.564,46 kn, za prosinac 2000. iznos od 1.945,68 kn, zatim iznos od 1.545,85 kn mjesečno u razdoblju od svibnja 2001. do srpnja 2001. te za kolovoz 2001. iznos od 355,39 kn, sve s pripadajućom zateznom kamatom te je ujedno tužiteljici naloženo naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 10.052,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 84/08 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja i postupovnopravnog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstva u primjeni zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu tako da se prihvati tužbeni zahtjev, a podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Tužena nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz st. 2. ovog članka, stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP, jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U konkretnom slučaju, revidentica je u reviziji naznačila pitanja:

1) Koje pravno stajalište i kada je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske po pitanju Zakona o područjima od posebne državne skrbi i izmjena i dopuna istog?

2) Pripada li tužiteljici u konkretnom slučaju pravo na uvećanu plaću za 50% za utuženo vremensko razdoblje za vrijeme dok je Hrvatsko Podunavlje bilo još okupirano, tj. za vremensko razdoblje koje prema Zakonu o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“ broj 44/96) nije razvrstano niti u jednu skupinu područja posebne državne skrbi? 3) Je li tužiteljevo pravo na isplatu uvećane plaće pravo utemeljeno na zakonu ili je pravo iz radnog odnosa?

4) Može li tužitelj trpjeti štetu što Vlada Republike Hrvatske nije razvrstala Grad Vukovar u prvu ili drugu skupinu Zakonom o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“ broj 44/96)?

5) Priznaje li Vrhovni sud Republike Hrvatske svoje stajalište koje je zauzeo na sjednici Građanskog odjela od 13. lipnja 2003., prema kojem je utvrđeno da pravni osnov stoji i da je pravo tužitelja zasnovano na zakonu?

6) Može li se potraživanje tužitelja temeljiti na institutu stjecanja bez osnove, a ako ne može na kojem može?

7) Po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je svrha donošenja Zakona o područjima od posebne državne skrbi?

8) Jesu li sudovi vezani svojim ranijim stajalištima zauzetim u istovrsnim predmetima?

Polazeći od citirane odredbe te analizirajući pitanja naznačena u reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da podnesena revizija nije dopuštena. S tim u svezi potrebno je reći da revidentica pogrešno tumači institut izvanredne revizije propisane odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, smatrajući da se pozivom na taj pravni institut Vrhovnom sudu Republike Hrvatske mogu postavljati pitanja, a koja su moguća u svezi s predmetom spora, zanemarujući pri tome svrhu i cilj instituta izvanredne revizije, a to je osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Postavljena pravna pitanja pod 1) i 2) nisu pitanja koja bi u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP ovu reviziju činili dopuštenom. Radi se o pravnim pitanjima o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već izrazio svoje pravno shvaćanje u presudama donesenim u predmetima Revr-725/06 od 21. veljače 2007. i Revr-892/07 od 16. travnja 2008., a sa kojim pravnim shvaćanjima je upravo podudarna i pobijana drugostupanjska presuda, pa navedena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Pravno pitanje pod 3), a kako je formulirano, bespredmetno je, pošto je izvjesno da su sva prava iz radnog odnosa prava utemeljena na zakonu, te jasno da takvo pitanje ne može biti razlogom za ocjenu dopuštenosti izvanredne revizije.

Glede postavljenog pravnog pitanja pod 4), revident nije izložio razloge zbog čega bi isto bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, te bilo važno za odluku u ovom sporu koji se ne temelji na institutu naknade štete, već na institutu stjecanja bez osnova.

Pravno pitanje pod 5) kako je formulirano, nejasno je i ničim ne ispunjava pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Pravna pitanja pod 6), 7) i 8) su teoretska pitanja i općenita i kao takva se ne mogu podvesti pod pravna pitanja a zbog kojih bi izvanredna revizija u konkretnom slučaju bila dopuštena, posebno što revident nije ukazao u čemu bi bila važnost odgovora na ova pitanja sa stajališta osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Kako je na temelju navedenog ocijenjeno da pitanja pod 1) i 2) zbog kojih je podnesena revizija nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a da postavljena pitanja pod 3), 5), 6), 7) i 8) nisu određeno naznačena pravna pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer da bi neko pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano, tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju je riječ u okviru određenog pravnog instituta ili zakonske odredbe te da pitanje pod 4) ne sadrži razloge zbog kojih revident smatra da je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP odbaciti reviziju tužiteljice kao nedopuštenu.

Zagreb, 1. srpnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.