I Kr-155/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kr 155/02-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić, mr. Branka Zmajevića, Josipa Budinskog i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. Ž. M. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne dostavljenom s prijedlogom Županijskog suda u Bjelovaru od 7. lipnja 2002. godine, br. K 11/98 (Kv 78/02), u sjednici održanoj 13. kolovoza 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se zahtjev os. Ž.M. za izvanredno ublažavanje kazne.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presude Županijskog suda u Bjelovaru od 11. rujna 1998. godine, br. K 11/98 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. rujna 2001. godine, br. I Kž 618/98, Ž.M. je osuđen zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Prema podacima u spisu, osuđenik nije nastupio izdržavati kaznu.

Zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne podnio je osuđenik, po branitelju J.D., odvjetniku iz G., te navodi da je u međuvremenu postao jedina osoba u obitelji koja ostvaruje prihode, da će sigurno odlaskom na izdržavanje kazne izgubiti posao, te da postoji potreba za njegovim radom od poslodavca u Njemačkoj, što sve smatra novim okolnostima kojih nije bilo kada se izricala presuda (l. 125). Zahtjevu je priložio potvrdu svog poslodavca od 19. kolovoza 2001. godine (l. 127).

Dostavljajući osuđenikov zahtjev, Županijski sud u Bjelovaru je predložio da se isti odbije, a negativna su i mišljenja Županijskog državnog odvjetnika (l. 130-131) i Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

I Kr 155/02-3

Zahtjev nije osnovan.

Naime, sudovima je bilo poznato da osuđenik radi u Njemačkoj i da je otac jednog mlt. djeteta (l. 18, 74-75), ali ne i da bi još netko, osim njega, ostvarivao prihode za obitelj. Točno je to da je prema potvrdi poslodavca, osuđenik potreban firmi u kojoj je zaposlen, ali «bezuvjetno» do srpnja 2002. godine, kako se to navodi (l. 127).

Međutim, neovisno od činjenice što je izminuo rok do kojega je osuđenik bio prijeko potreban u firmi u kojoj je zaposlen, treba reći da ta činjenica nije od takvog značaja da bi očito dovela do blaže osude, a eventualni gubitak zaposlenja i ostvarivanja prihoda za obitelj su logična i predvidljiva posljedica ovakve osude, a ne nova okolnost u smislu čl. 414. ZKP.

Stoga nisu ispunjeni uvjeti za izvanredno ublažavanje kazne, pa je zahtjev osuđenika trebalo odbiti kao neosnovan na temelju čl. 416. st. 6. ZKP.

U Zagrebu, 13. kolovoza 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v. r.

Milan Gudelj, v. r.