I Kž-Us-23/2016-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 23/2016-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik), optuženog S. K. i optuženog B. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. svibnja 2015. broj K-Us-46/2012., u sjednici održanoj 17. listopada 2019., u prisutnosti državnog odvjetnika, optuženog S. K. i branitelja optuženika, R. Č., odvjetnika iz Z., optuženog B. M. i branitelja optuženika, G. R., odvjetnika iz K.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaćaju se djelomično žalbe optuženog S. K. i optuženog B. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o djelomičnoj uvjetnoj osudi,

- tako da se od kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, na koju je optuženi S. K. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. osuđen pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11., izvršava 6 (šest) mjeseci zatvora, a dio kazne u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo, s tim da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne počinje teći od pravomoćnosti presude, a na temelju članka 54. KZ/11. optuženom S. K. u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. travnja 2012. do 27. travnja 2012.;

- tako da se od kazne zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, na koju je optuženi B. M. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. osuđen pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11., izvršava 6 (šest) mjeseci zatvora, a dio kazne u trajanju 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo, s tim da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne počinje teći od pravomoćnosti presude.

I Kž-Us 23/2016-6

II. U ostalom dijelu žalbe optuženog S. K. i optuženog B. M. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog S. K. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavaka 1. i 2. KZ/11. te optuženog B. M. zbog istog kaznenog djela poticanjem iz članka 291. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/11., i to za kazneno djelo inkriminirano im pod točkom 1. optužnice. Na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11. sud je optuženog S. K. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine te mu na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu tako da se od kazne zatvora na koju je osuđen izvršava 1 (jedna) godina, a dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće biti izvršen ukoliko optuženik u vremenu od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo. Istovremeno, optuženi B. M. je temeljem članka 291. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci te mu je također, na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda, na način da se od kazne zatvora na koju je osuđen izvršava 10 (deset) mjeseci, dok se dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ukoliko ovaj optuženik u vremenu od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo. Temeljem članka 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08-I), optuženi S. K. i optuženi B. M. obvezani su da na ime naknade štete oštećenoj Republici Hrvatskoj solidarno isplate iznos od 3.173.618,84 kune u roku 15 dana.

O trošku kaznenog postupka je riješeno sukladno odredbi članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. ZKP/08., na način da su optuženici dužni podmiriti troškove kaznenog postupka, i to optuženi S. K. ukupno 33.882,50 kuna, a optuženi B. M. ukupno 31.982,50 kuna.

Nadalje, istom je presudom optuženi S. K., na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.-I, oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/97.), stavljeno mu na teret točkom 2. optužnice.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi S. K. i optuženi B. M.

Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nadalje, protiv oslobađajućeg dijela presude, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok u odnosu na osuđujući dio presude žalbu podnosi zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri. Žalbom predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u cijelosti ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

I Kž-Us 23/2016-6

Optuženi S. K. žali se osobno bez navođenja žalbenih osnova, a po branitelju R. Č., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Budući da se žalbe ovog optuženika, podnesene osobno i po branitelju, međusobno sadržajno nadopunjuju, biti će razmatrane kao jedinstvena žalba. Branitelj i optuženik zatražili su obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Optuženi B. M. žalbu je podnio po branitelju G. R., odvjetniku iz Z., "zbog svih žalbenih razloga osobito zbog odluke o kazni", predlažući ovom drugostupanjskom sudu da "preinači presudu i II-okrivljenika oslobodi od odgovornosti ili presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku". Također, i ovaj optuženik te njegov branitelj zatražili su obavijest o sjednici žalbenog vijeća.

Državni je odvjetnik podnio odgovor na žalbe optuženika, kojim ističe njihovu neosnovanost i predlaže da se iste odbiju.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-II), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u roku vratio.

Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupili su optuženi S. K. i njegov branitelj, odvjetnik R. Č., dok uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika te optuženi B. M. i njegov branitelj, odvjetnik G. R., nisu pristupili pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08-II, održana u njihovoj nenazočnosti.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok su žalbe optuženih S. K. i B. M. djelomično osnovane.

Nisu u pravu žalitelji kada ističu žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Tako nije ostvarena bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-II tvrdnjom državnog odvjetnika da je izreka presude, u odnosu na točku 2., nerazumljiva te proturječna razlozima, samo zato što je u pravnom opisu djela u izreci naznačena odredba članka 60. KZ/97., dok iz razloga presude proizlazi da je optuženi S. K. oslobođen za jedno, a ne za više kaznenih djela u stjecaju. Naime, iz izreke presude u cjelini, kao i iz obrazloženja, potpuno je jasno za koje je i kakvo kazneno djelo prvostupanjski sud optuženike oglasio krivima, a za koje je, i to jedno kazneno djelo, optuženog S. K. oslobodio od optužbe. Očita pogreška u pisanju kada sud prvog stupnja u pravnom opisu djela za koje optuženog K. oslobađa od optužbe naznačuje i odredbu članka 60. KZ/97., nije takvog značaja da se zbog nje pobijana presuda ne bi mogla ispitati.

Državni odvjetnik, nadalje, uvodno ističe da u pobijanoj presudi izostaju razlozi o odlučnim činjenicama vezano uz odluku o kazni, čime također upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-II, međutim iz

I Kž-Us 23/2016-6

daljnjeg sadržaja žalbe zapravo proizlazi kako žalbu podnosi zbog odluke o kazni jer smatra da sud istu nije pravilno odmjerio s obzirom na postojeće i utvrđene okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja.

Nije u pravu niti žalitelj S. K. kada upire na bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-II uz tvrdnju da je izreka presude nerazumljiva jer da u činjeničnom opisu djela nije naznačeno u čemu se sastoji iskorištavanje položaja i ovlasti optuženog S. K., odnosno odredbe propisa kojima se granice njegovih ovlasti kao pročelnika Područnog ureda K. utvrđuju. Naime, nasuprot stavu obrane, zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11. po svojoj pravnoj prirodi nije blanketno kazneno djelo koje bi se sadržajno moralo oslanjati na propise iz drugih zakona. Iskorištavanje položaja i ovlasti može biti počinjeno, a da se pritom ne krše norme drugih zakona. Ovom kaznenom djelu imanentno je da počinitelj koristi svoja ovlaštenja na protupravan način u materijalnom smislu, pri tome u obavljanju službene radnje počinitelj može ostati u granicama ovlasti određenih za njegovu funkciju, no te svoje ovlasti zlouporabljuje u vidu postupanja protivno potrebama službe ili pak mjere koju je ovlašten, odnosno nije ovlašten poduzeti.

Protivno daljnjem žalbenom navodu S. K., izreka prvostupanjske presude nije nerazumljiva niti u dijelu dispozitiva u kojem je naznačena radnja poticanja optuženog B. M. Naime, u izreci pobijane presude jasno je i razumljivo naznačeno da je optuženi S. K. djelovao na poticaj optuženog B. M. koji je od ovog tražio upravo postupanje zbog kojeg je optuženi S. K. oglašen krivim, dok je sagledavanjem činjeničnog opisa u cjelini razvidno kada i kako je on na takvo postupanje potaknut upravo od optuženog B. M., vlasnika trgovačkog društva u čiju je korist optuženi K. svoj službeni položaj i ovlast iskoristio.

Nadalje, a u odnosu na tvrdnju da radnja optuženog S. K. nije dostatno opisana jer da nije naznačeno kako je on putem P. Š., a kako točno faks porukama, nalagao nepoduzimanje mjera prisilne naplate duga, potrebno je naglasiti da činjenični opis nije potrebno opterećivati detaljnim navođenjem svakog osobnog ili telefonskog razgovora za koji je u postupku utvrđeno da je ostvaren. Način na koji je radnja počinjenja djela optuženog S. K. opisana u činjeničnom dijelu izreke presude sasvim je dostatno i jasno određuje, slijedom čega nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da je izreka presude u tom smislu nerazumljiva. Obrazloženje presude sadrži jasne, potpune i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda dostatne razloge za utvrđenja kako je i na koji način optuženi S. K. nalagao Lj. V. da pričeka s provođenjem prisilnih mjera naplate duga, odnosno M. T. da ne uvrsti društvo I. B. M. d.o.o. u Plan nadzora za 2009. godinu, o čemu će kasnije u presudi biti više rečeno, zbog čega nije u pravu žalitelj kada ukazuje da je, uslijed nedostatnog opisa ove odlučne činjenice, pobijanom odlukom počinjena povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-II. Protivno daljnjem navodu žalbe optuženog S. K., prvostupanjski sud u odluci iznosi jasne i dostatne razloge zbog čega utvrđuje da inkriminirane faks poruke s rukom dopisanim sadržajem, ustvari, predstavljaju nalog hijerarhijski nadređenog čelnika tijela (Područnog ureda K.) nižem tijelu (Ispostavi Đ.) te zbog čega je voditeljica tog nižeg tijela iste takvima shvatila. Ovdje valja naglasiti da prvostupanjski sud nigdje u svojoj odluci niti ne ističe da bi se radilo o poreznom aktu u smislu odredaba članaka 49. i 50. tada važećeg Općeg poreznog zakona („Narodne novine” broj 147/08. - dalje: OPZ), već o uputi koja je djelovala snagom autoriteta nadređenog službenika.

I Kž-Us 23/2016-6

Protivno stavu žalbe optuženog S. K., pitanje prihvaćanja ili pak otklanjanja njegove obrane nije ostalo otvoreno. Naime, potpuno je i jasno prvostupanjski sud obrazložio zbog čega smatra dokazanim terećeno postupanje ovog optuženika i to, između ostalog, prihvaćajući iskaze svjedoka P. Š., Lj. V., Lj. T., M. T. i R. Č. Temeljenjem osuđujuće presude na iskazima nabrojanih svjedoka koji su sadržajno potpuno suprotni obrani optuženog S. K., jasno je da obranu ovog optuženika u dijelu u kojem on poriče učin djela pod točkom 1. izreke, prvostupanjski sud ne prihvaća vjerodostojnom, neovisno o tome što to u pobijanoj odluci izrijekom ne navodi. Stoga, nije u pravu žalitelj S. K. kada upire na ovaj vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-II. Također, ovaj žalitelj nije u pravu kada ističe da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer da, po navodu obrane, izostaje obrazloženje o pribavi koristi za društvo I. B. M., kao i zašto bi osiguranje daljnjeg poslovanja tog trgovačkog društva značilo ostvarenje štete. Zbog istog ovog razloga prvostupanjsku odluku pobija i optuženi B. M., smatrajući da je presuda nerazumljiva u dijelu obrazloženja cilja i motiva postupanja optuženika.

Protivno tim žalbenim navodima, sud prvog stupnja dostatnim i jasnim razlozima obrazlaže zbog čega smatra utvrđenim sam cilj postupanja oba optuženika, njihovu svijest pri poduzimanju radnji za ostvarenje tog cilja, kao i činjenicu nastanke štete za proračun, koja svakako podrazumijeva i nastanak imovinske koristi za društvo I. B. M. d.o.o. jer to društvo iznos dužnog poreza u konačnici nije platilo.

Ističući, nadalje, žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, žalitelji S. K. i B. M. tvrde da se u konkretnoj situaciji ne može raditi o učinu kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavaka 1. i 2. ZKP/08. jer da nepoduzeta radnja prisilne naplate poreznog duga (donošenje rješenja o blokadi žiro računa) nije bila u nadležnosti optuženog S. K., već djelatnica Ispostave Đ., čime on ne može odgovarati za njihove propuste, pa zbog načela akcesornosti ni optuženi B. M. time ne može biti poticatelj optuženog S. K. Ovim navodima žalitelji zapravo osporavaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima je utemeljen zaključak o kaznenoj odgovornosti žalitelja.

U tom kontekstu valja reći kako nije upitno da je optuženi S. K., kao pročelnik Područnog ureda K., službena osoba u smislu članka 87. stavka 3. KZ/11. i to neposredno hijerarhijski nadređena djelatnicima Ispostave Đ. koja potpada pod nadležnost ovog Područnog ureda. Osim što to ne poriče ni optuženi S. K., navedeno proizlazi već iz Organizacijske sheme Porezne uprave, a potvrđuje se iskazima svih saslušanih svjedoka. Nadalje, nije sporno ni to da je taj optuženik, kao pročelnik Ureda, zadužen da upravlja, organizira i koordinira rad poreznih tijela u kojem svojstvu je ovlašten davati naloge i upute podređenim službenicima, pa tako i voditeljici Ispostave Đ. Lj. V. Nesporno je i da je postupak provođenja ovrhe na žiro računu poreznog obveznika, sukladno Metodologiji rada u ovršnom postupku, u nadležnosti Ispostave, kao i da nadležnim službenicima za poduzimanje te radnje nije potrebna nikakva daljnja ili dodatna uputa niti nalog. Međutim, upravo se suština kriminalnog postupanja optuženog S. K. sastoji u činjenici što je, iskorištavajući svoj hijerarhijski autoritet, nalogom spriječio nadležne službenike u obavljanju dužne radnje koju su oni po zakonu i Metodologiji trebali poduzeti.

I Kž-Us 23/2016-6

Zbog navedenog, nije u pravu žalitelj S. K. kada tvrdi da bi kazneno odgovorne za nepoduzimanje inkriminiranih radnji trebale biti Lj. V. i Lj. T., dok bi eventualno, u slučaju da je takvo što doista naložio, on mogao biti samo poticatelj. Upravo iskorištavajući svoj položaj i stvarajući kod podređenih djelatnica dojam da Područni ured K. ovu konkretnu situaciju poreznog duga drži pod kontrolom, on na način opisan u činjeničnom dispozitivu sprječava službenice koje zbog autoriteta nadređenog ne poduzimaju radnje prisilne naplate, već čekaju podmirenje duga sukladno dogovorima o kojima su sukcesivno obavještavane putem poslanih faks poruka, ali i telefonskih razgovora. Drugo je pitanje postoji li istovremeno i kaznena odgovornost drugih djelatnika na koje žalba ukazuje, ali to nije predmetom ovog kaznenog postupka, već postupanja državnog odvjetnika.

Upirući na postojanje povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP/08., žalitelj S. K. ističe da namjera postupanja s ciljem nanošenja štete mora kod optuženika biti postojeća u trenutku poduzimanja prve radnje u listopadu 2007., što smatra da kod optuženog S. K. nije utvrđeno, čime zapravo također pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Nasuprot tome, pravilno i osnovano prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza utvrđuje da je primarni cilj postupanja, dakle namjera kako optuženog S. K., tako i optuženog B. M., bila spriječiti nastup blokade društva I. B. M. d.o.o. i osiguranje nastavka poslovanja. Međutim, istovremeno s time, oba optuženika svjesna su da na taj način stvaraju korist ovom trgovačkom društvu koje zadržava sredstva koja bi u protivnom moralo uplatiti u korist državnog proračuna, a jednako tako svjesni su da istovremeno, neplaćanjem dužnih davanja državi, oni nanose štetu proračunu.

Stoga, a glede izravne namjere optuženog S. K., ispravno sud prvog stupnja zaključuje da je on svjestan svih svojih radnji od početka inkriminiranog perioda te je itekako svjestan da nalaganjem nepokretanja prisilne naplate, iskorištava svoj hijerarhijski položaj i snagu svog autoriteta koja iz toga proizlazi. Također, s pravom sud prvog stupnja utvrđuje da je optuženi S. K. svjestan da na taj način čini štetu državnom proračunu jer kroz inkriminirani period, unatoč upozorenjima i čekajući da društvo postupi po dogovorenim rokovima plaćanja, porezni dug čitavo vrijeme raste iznad toleriranih milijun kuna, da bi na kraju, tek kada dug doseže tri milijuna kuna, naložio pristupanje prisilnoj naplati duga, i to nakon što su računi poreznog obveznika već dva mjeseca blokirani potraživanjima trećih.

Nastavno, nije u pravu niti žalitelj B. M. kada tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno motivaciju postupanja optuženika nalazi u ranijem dužničko-vjerovničkom privatnom odnosu optuženog S. K. s trgovačkim društvom I. B. M. d.o.o. Naime, protivno istaknutim navodima, sud prvog stupnja, obrazlažući svoje razloge za zaključak o ostvarenju subjektivnog elementa djela, ovoj nespornoj činjenici ne pridaje poseban značaj, već izravnu namjeru optuženika nalazi ostvarenom u ranije izloženim, osnovanim i pravilno označenim razlozima.

Pobijajući, nastavno, utvrđeno činjenično stanje, obojica optuženika ukazuju da u dokaznom postupku pročitane faks poruke ne mogu predstavljati nalog, u smislu poreznog akta iz članaka 49. i 50. tada važećeg OPZ-a. Nadalje, tvrde da iz njih nikako ne može biti iščitana uputa na nepoduzimanje mjera prisilne naplate poreznog duga, jer da takvo što ne proizlazi iz njihovog sadržaja. Jednako tako, optuženi S. K. tvrdi da nije dokazano da bi upravo on M. T. dao nalog da društvo I. B. M. d.o.o. isključi iz Plana Nadzora za 2009. godinu, dok oba optuženika ističu kako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i u odnosu na

I Kž-Us 23/2016-6

pitanje poticanja B. M., odnosno njegova traženja da optuženi S. K. postupi na terećeni mu način. Optuženi B. M. smatra također da nije pravilno utvrđena činjenica stvarne nemogućnosti naplate poreznog duga.

Nasuprot ovim tvrdnjama žalbi, prvostupanjski je sud sve činjenice u postupku pravilno i potpuno utvrdio te je osnovano zaključio da su obojica optuženika počinili kaznena djela na način kako ih se tereti točkom 1. optužnice državnog odvjetnika.

U odnosu na optuženog S. K. treba poći od već navedenog utvrđenja da se ovdje radi o nalozima u smislu upute nadređenog službenika kako postupiti u konkretnoj situaciji, a ne o formalnom poreznom aktu. Razgledavajući sadržaj inkriminiranih faks poruke, kronologiju slanja istih vezano uz stanje duga u konkretnom trenutku, te povezujući ove poruke s iskazima u postupku ispitanih svjedoka, osobito Lj. V., Lj. T. te P. Š., potpuno osnovano i ispravno prvostupanjski sud zaključuje da se u datoj situaciji doista radilo o nalozima, sadržajno uputama za postupanje, u predmetu poreznog duga društva u vlasništvu optuženog B. M.

Tako, prije svega, osnovano prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenicu da su poruke faksirane iz hijerarhijski višeg Područnog ureda K. u niže tijelo - Ispostavu Đ., koja je bila nadležna za praćenje konkretnog poreznog dužnika, kao i poduzimanje prvih radnja prisilne naplate (opomena, pa rješenje o blokadi žiro računa). Potom, ispravno prvostupanjski sud utvrđuje, također nespornu činjenicu, da je u tim porukama, koje faktično predstavljaju izlist stanja računa poreznog obveznika na određeni dan, rukom nadopisan sadržaj koji jasno predstavlja naznaku o načinu podmirenja dijela duga kao i rok do kojeg će isti biti podmiren. Jednako tako, nesporno je da su prve dvije poruke (ona od 11. listopada 2007. te od 6. svibnja 2008.), na dnu potpisane, odnosno parafirane, po P. Š., tada voditelja Odjela ovrha Područnog ureda K., optuženom S. K., tada pročelniku Područnog ureda K. te B. M., odgovornoj osobi upravo poreznog obveznika čije je stanje duga izlistano. Ispravno prvostupanjski sud nadalje nalazi da za utvrđenje značaja tih poruka u smislu naloga o načinu postupanja nije manje važna kronologija njihovog slanja. Tako iz datuma faksiranja jasno proizlazi da su poruke Ispostavi Đ. stizale gotovo uvijek istog onog dana kada je protekao rok u ranijoj poruci naznačen kao dan kada će dug biti podmiren. Primjerice u poruci od 6. svibnja 2008. naznačeno je da će dug biti podmiren do 15. srpnja 2008., kojeg pak dana u Ispostavu stiže nova poruka s naznakom načina i vremena podmirenja duga u budućnosti, i tako sukcesivno sve do 30. studenog 2009. kada je uputa da se započne s mjerama ovrhe jer da porezni obveznik nije poštivao dogovor.

Osnovano prvostupanjski sud spornu činjenicu da je optuženi S. K. ne samo znao za sadržaj poruka i činjenicu da su iste dostavljane Ispostavi, već da je on takvo postupanje i nalagao, utvrđuje u prvom redu iskazom svjedoka P. Š. te svjedokinje Lj. V., posredno i svjedoka Lj. T. te R. Č. Naime, iz iskaza P. Š. proizlazi da je optuženi B. M. dolazio u ured optuženog K. kroz inkriminirano vrijeme, što potvrđuje i svjedok R. Č. (čiji je ured bio nasuprot ureda pročelnika), da je s njim dogovarao neformalnu odgodu plaćanja poreznog duga, govoreći kako i do kada će dug platiti, kao i da je po tim sastancima optuženi S. K. svjedoku nalagao pratiti stanje duga tog obveznika, sastaviti o dogovorenom bilješku i istu dostaviti Ispostavi Đ., što do ovog konkretnog slučaja nije bio uobičajen način postupanja. Navedeno, a osobito činjenicu da je ovo prvi porezni obveznik u odnosu na kojeg su u Ispostavi Đ. dobivali faks poruke s uputama, potvrđuje voditeljica te Ispostave, svjedokinja

I Kž-Us 23/2016-6

Lj. V., a upravo iz tog razloga ona je sadržaj i značaj faksom pristiglih poruka provjerila telefonskim razgovorom s optuženim S. K. te svjedokom P. Š. Sve ove navode posredno potvrđuje svjedokinja Lj. T. koja o ovim činjenicama crpi saznanja iz razgovora sa svojom nadređenom Lj. V.

Činjenicu da je optuženi S. K. znao i tolerirao odgodu plaćanja poreznog duga društva I. B. M. d.o.o. posredno potvrđuje i svjedok R. Č., koji ističe da je na upit voditeljici Ispostave Đ. iz kojeg se razloga prema konkretnom, tada najvećem poreznom dužniku, ne poduzimaju druge mjere osim slanja opomena, upućen na pročelnika, optuženog S. K., koji je svjedoka uvjeravao da ne brine, da će taj porezni obveznik dug platiti.

Slijedom izloženih utvrđenja, potpuno osnovano prvostupanjski sud zaključuje da izlisti stanja duga poreznog obveznika I. B. M. d.o.o. s rukom dopisanim sadržajem, faksirani po uputi optuženog S. K. iz Područnog ureda K. u Ispostavu Đ., a provjereni telefonskim razgovorima s tim optuženikom, stvarno i sadržajno predstavljaju naloge optuženog S. K. da se kod poreznog dužnika I. B. M. d.o.o. pričeka s daljnjim ovršnim mjerama prisilne naplate, konkretno s donošenjem rješenja o blokadi žiro računa tog trgovačkog društva.

U tom kontekstu promašeno žalitelj S. K. osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka P. Š., Lj. V. i Lj. T. ističući da ovi svjedoci, tereteći optuženog S. K., od sebe otklanjaju kaznenu odgovornost. Naime, ne samo da su iskazi ovih svjedoka u bitnome suglasni, istovjetni i bez proturječja, oni su nadalje potvrđeni materijalnim dokazima, i to u dokaznom postupku pročitanim faks porukama te također posrednim iskazom svjedoka R. Č. Slijedom izloženog, a imajući na umu činjenicu da ovi svjedoci nisu niti imali status osumnjičenika da bi od sebe trebali otklanjati kaznenu odgovornost, osnovano prvostupanjski sud iskaze ovih svjedoka prihvaća vjerodostojnima i na njima temelji svoju odluku.

Nadalje, uzimajući u razmatranje iskaz svjedokinje M. T. koja detaljno, a posredno potvrđeno iskazom svjedoka R. Č., opisuje kako je nastao Plan nadzora za 2009. te povezujući njezin iskaz s materijalnom dokumentacijom iz spisa predmeta, ispravnim se ukazuje utvrđenje prvostupanjskog suda da je upravo optuženi S. K. dao nalog ovoj svjedokinji da iz tog Plana isključi poreznog obveznika I. B. M. d.o.o. Tako iskaz M. T. da je u nacrt Plana uvrstila sporno trgovačko društvo, da je u nacrt intervenirao optuženi S. K., kao i da je nakon njegove intervencije ovo društvo ispušteno iz konačnog Plana nadzora za 2009. u cijelosti potvrđuju spisu priležeće radne te konačna verzija tablice Plana nadzora za 2009. Ponovljena žalbena tvrdnja da konkretna činjenica nije dokazana jer da ne postoji pisani nalog optuženika o isključenju društva iz Plana, nije od utjecaja na pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o dokazanosti ove činjenice. Ovo osobito kada se, uz ranije izloženo o pitanju hijerarhijskog autoriteta pročelnika Područnog ureda, ima u vidu iskaz svjedoka R. Č. sukladno kojem pisani nalozi nisu bili uobičajena praksa postupanja optuženog S. K., koji je, kao i njemu nadređeni, više puta davao samo usmene naloge po kojima je bio dužan postupati. Nasuprot povezanoj žalbenoj tvrdnji da neuvrštavanje ovog društva u plan nadzora za 2009. nema nikakve izravne ili neizravne veze s nastupom eventualne štete, osnovano prvostupanjski sud zaključuje kako ova radnja izostavljanja društva I. B. M. d.o.o. iz Plana nadzora zapravo predstavlja logičan slijed sprečavanja Ispostave da izdavanjem rješenja blokira računa tog društva, jer bi u suprotnom do blokade računa došlo znatno ranije. Za takve svoje zaključke pobijanom odlukom prvostupanjski sud daje valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

I Kž-Us 23/2016-6

U odnosu na žalbene navode oba optuženika kojima tvrde da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u odnosu na pitanje poticanja, osnovano prvostupanjski sud ovu činjenicu nalazi utvrđenom u brojnim međusobnim sastancima optuženika te sadržaju njihovih razgovora. Da je optuženi B. M. u više navrata dolazio u ured pročelnika Područnog ureda K., dakle optuženog S. K., osim iz same obrane optuženog M., proizlazi dodatno i iz izloženih iskaza svjedoka P. Š. i R. Č. Povezujući kronologiju slanja faks poruka, njihov sadržaj, kronologiju stanja i rasta poreznog duga, činjenicu da je optuženi B. M. prema iskazima svjedoka Š. i Č. kod optuženog S. K. dolazio u vrijeme postojanja problema tog duga, kao i da je, unatoč upozorenjima ovih svjedoka na potencijalni problem s konkretnim poreznim obveznikom, njima govorio da ne brinu i da će to biti riješeno, osnovano sud prvog stupnja utvrđuje da je optuženi S. K. očito postupao na traženje optuženog B. M., te uostalom upravo u korist društva kojeg je ovaj bio odgovorna osoba. U navedenom je svakako ostvarena radnja poticanja u smislu članka 37. KZ/11., što prvostupanjski sud iz valjanih razloga i osnovano nalazi utvrđenim.

Razmatrajući nalaz i mišljenje vještaka za knjigovodstvo K. Š., koji prvostupanjski sud potpuno osnovano prihvaća stručnim i vjerodostojnim, u cijelosti se izlišnim ukazuje žalbeni navod optuženog B. M. kojim ističe da u postupku nije sa sigurnošću utvrđena nemogućnost naplate poreznog duga obveznika I. B. M. d.o.o. Naime, vještakinja je nakon analize cjelokupnog poslovanja i stanja ovog trgovačkog društva, te dopunskog nalaza i mišljenja sačinjenog na traženje obrane, jasno i razložno zaključila kada je i iz koje imovine dug bilo moguće naplatiti, a kada je to prestalo biti opcija, što prvostupanjski sud valjano utvrđuje jasnim i u cijelosti dostatnim razlozima pobijane odluke. Uostalom činjenica da ovaj porezni dug do dovršetka dokaznog postupka nije niti djelomično smanjen, unatoč svim poduzetim radnjama i mjerama ovrhe, jasno govori o ispravnosti zaključka prvostupanjskog suda da naplata potraživanja Republike Hrvatske po osnovi neplaćenog poreza nakon nastupa blokade žiro računa trgovačkog društva, očito više nije bila moguća.

Žalbom optuženog B. M. problematizira se utjecaj dobrovoljnog plaćanja poreza i doprinosa kroz inkriminirano vrijeme od strane njegovog društva na pitanje njemu terećene namjere postupanja na štetu državnog proračuna. Iako je točno da je društvo I. B. M. d.o.o. kroz inkriminirani period od ukupnih poreznih obveza od 6.209.303,83 kune, dobrovoljno podmirilo obveze od 3.035.685,79 kuna, valja imati na umu da je dug na početku inkriminiranog razdoblja iznosio 1.135.043,89 kuna, te je isti unatoč plaćanja redovnim poslovanjem nastalih tekućih obveza (u prvom redu do studenog 2008. plaćani su tekući porezi i doprinosi iz i na plaće djelatnika, a porezi s ostalih osnova su neredovito ili uopće nisu podmirivani), narastao gotovo tri puta, da bi na kraju inkriminiranog razdoblja iznosio 3.173.618,04 kuna. Zbog navedenog, činjenica djelomičnog podmirivanja tekućih poreznih obveza, nije od utjecaja na dužnost podmirenja ranije nastalog poreznog duga, a koji je ovdje predmet inkriminacije.

Slijedom svega izloženog, navodima žalbe optuženika nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci suda prvog stupnja te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je na zakonu osnovano prvostupanjski sud oglasio optuženog S. K. krivim za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavaka 1. i 2. KZ/11., a optuženog B. M. za isto kazneno djelo poticanjem.

I Kž-Us 23/2016-6

Prije prelaska na iznošenje razloga o odluci po žalbama svih žalitelja zbog odluke o kazni treba još, u odnosu na ponovljene tvrdnje optuženog S. K. da je uvijek bio uzoran državni službenik, sudjelovao u donošenju strateških planova Porezne uprave te radio časno i odgovorno, reći kako ove okolnosti ni na koji način nisu od utjecaja na procjenu namjere postupanja u odnosu na konkretnog poreznog obveznika, kao i na utvrđivanje njegove kaznene odgovornosti u ovom kaznenom postupku. Ova činjenica jest i svakako može biti od utjecaja na odluku suda o kazni i primjeni sigurnosne mjere.

Nastavno, nije u pravu državni odvjetnik kada traži strože kažnjavanje optuženika, dok su u pravu žalitelji da je u konkretnoj situaciji bilo mjesta za blaže kažnjavanje optuženika, time da je u odnosu na optuženog S. K. odluka o kazni preispitana sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-II.

Prije svega treba reći da nije u pravu državni odvjetnik kada ističe da sud ne nalazi na strani optuženog S. K. otegotnih okolnosti. Iako ih izričito takvima ne imenuje, iz razloga odluke o kazni jasno proizlazi da prvostupanjski sud otegotnom ovom optuženiku cijeni činjenicu da se radi o visoko rangiranoj službenoj osobi Porezne uprave kojoj je temeljni cilj očuvanje i zaštita financijskih interesa Republike Hrvatske, a u konkretnom slučaju postupio je suprotno te time nanio znatnu štetu državnom proračunu. Protivno navodima žalbe državnog odvjetnika, ova je činjenica, koja u sebi obuhvaća stavljanje privatnih interesa ispred državnih, našla dovoljno odraza u kazni zatvora na koju je optuženi S. K. osuđen. Jednako tako, nije u pravu državni odvjetnik kada ističe da sud nije cijenio nekritičan odnos optuženika prema počinjenom djelu, osobito imajući u vidu da optuženici tijekom cijelog postupka poriču učin djela, pa im ta okolnost ne može biti cijenjena otegotnom.

Polazeći stoga od pravilno utvrđenih okolnosti koje su odlučne za kaznu (optuženom S. K. činjenica da je obiteljski čovjek i otac dvoje malodobne djece, dotadašnji besprijekorni radni staž, no i činjenica da je u konkretnom slučaju postupio protivno temeljnom cilju državnog službenika, a optuženom B. M. okolnost da je bio značajan gospodarstvenik koji je godinama prije inkriminiranog vremena podmirivao poreze i doprinose u značajnim iznosima), ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja osudio optuženike primjerenim kaznama te osnovano na njih primijenio djelomičnu uvjetnu osudu iz članka 57. KZ/11.

Razmatrajući i dodatno valorizirajući, uz izložene, okolnost da su optuženi S. K. i optuženi B. M. neosuđivane osobe u dobi od 49, odnosno 57 godina života, kao i da je od počinjenja djela proteklo gotovo deset godina, ovaj sud nalazi da će svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. biti u potpunosti ostvarena i izvršavanjem manjeg neuvjetovanog dijela kazne. Stoga je ovaj drugostupanjski sud preinačio odluku o djelomičnoj uvjetnoj osudi optuženicima, i to u odnosu na optuženog S. K. na način da se od kazne zatvora u trajanju od 2 godine, na koju je osuđen, izvršava 6 mjeseci zatvora, a dio kazne u trajanju 1 godine i 6 mjeseci neće biti izvršen ako u vremenu provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo, a u odnosu na B. M. na načina da se od kazne zatvora u trajanju 1 godine i 10 mjeseci, na koju je ovaj optuženik osuđen ima izvršiti također 6 mjeseci, a dio kazne u trajanju od 1 godine i 4 mjeseca neće biti izvršen ako ovaj optuženik u vremenu provjeravanja od 4 godine ne počini novo kazneno djelo. S obzirom na to da je odredba

I Kž-Us 23/2016-6

članka 57. stavka 5. KZ/11. prema kojoj vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne unesena tek Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 118/18.) te stupila na snagu 4. siječnja 2019., to je ovom odlukom određeno da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne počinje teći od pravomoćnosti presude, jer je takvo određenje početka roka provjeravanja za optuženike povoljnije.

U izrečenu kaznu zatvora optuženom S. K. valjalo je, na temelju odredbe članka 54. KZ/11., uračunati vrijeme lišenja slobode po uhićenju i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. do 27. travnja 2012., što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

Nije u pravu državni odvjetnik ni kada navodi da je za ostvarenje svrhe kažnjavanja u odnosu na optuženog S. K. potrebno i opravdano izreći sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti, a u odnosu na sve rukovodeće funkcije. Naime, za ponoviti je da je raniji dugogodišnji radni staž optuženog S. K. u sustavu Porezne uprave bio besprijekoran te da je od djela proteklo gotovo deset godina. Uz navedene okolnosti koje i po ocjeni ovog suda ne ukazuju na postojeću opasnost da će zlouporabom dužnosti optuženi K. u budućnosti ponovno počiniti kazneno djelo, valja imati u vidu i činjenicu da je sada, iako suspendiran, raspoređen na radno mjesto inspektora, dakle ne više na rukovodeću funkciju.

Zbog svega navedenog, a imajući na umu težinu počinjenog kaznenog djela i visinu za državni proračun nastale štete, pravilnom ocjenom okolnosti konkretnog slučaja i ličnosti optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se i ovako određenim kaznama svakom od optuženika u dostatnoj mjeri izraziti društveni prijekor te utjecati na način da shvate neprihvatljivost vlastitog postupka, ali i upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja. Upravo tako odmjerene kazne zatvora te primijenjene djelomične uvjetne osude, pravedne su i nužne da bi se ostvarile sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Uslijed ranije izloženih razloga, žalba državnog odvjetnika u dijelu kojim traži strože kažnjavanje optuženika nije osnovana, a u žalbi istaknute otegotne okolnosti već su našle dovoljnog odraza u ovdje odmjerenim kaznama.

U odnosu na oslobađajući dio presude, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud svoj zaključak u odnosu na djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz točke 2. izreke utemeljio na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Naime, nesporno je i pravilno, već potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, utvrđeno da je od inkriminirane literature, u prostorijama Područnog ureda K. pronađena gotovo polovina. Navedeno se potvrđuje nalazom i mišljenjem vještakinje za financije i knjigovodstvo K. Š. iz kojeg proizlazi da je literatura u vrijednosti od 6.850,05 kuna oduzeta. Nadalje, iz iskaza gotovo svih ispitanih svjedoka - djelatnika Područnog ureda K. te Ispostave Đ., pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da im je optuženi S. K. davao knjige naslova kao u činjeničnom opisu optužnice. Već same ove činjenice jasno potvrđuju zaključak prvostupanjskog suda da spornu literaturu optuženi S. K. nije zadržao za sebe, a kako mu se to optužnicom stavlja na teret.

I Kž-Us 23/2016-6

U odnosu na komplete za učenje stranih jezika, imajući u vidu iskaz svjedoka M. T. da je imala potrebu za znanjem stranog jezika u svom radu, kao i da je postojala inicijativa zaposlenika za nabavu CD-a za učenje jezika, doista se ne može sa sigurnošću zaključivati da bi naručivanjem ovih kompleta optuženi S. K. zlorabio svoj položaj. Na ovakav zaključak upućuje i činjenica da su sporni kompleti pronađeni u prostorijama Područnog ureda K., a optuženikovu obranu da ih je tamo pospremio kako ih netko ne bi otuđio, ne dovodi u sumnju niti jedan provedeni dokaz.

Razmatrajući sadržaj naslova inkriminiranih knjiga, kao i imena njihovih autora, ne može se bezrezervno prihvatiti stav optužbe da se ne radi o stručnoj literaturi, već da je riječ o "beletristici", dok je u pravu prvostupanjski sud kada utvrđuje da pojam stručne literature nije nigdje definiran niti propisan, pa čelnik tijela očito ima određenu ovlast procijeniti koju literaturu smatra potrebnom u radu. Ovdje osobito treba imati na umu okolnost da su računi za ove knjige bili odobreni i plaćeni od strane računovodstva središnjice Porezne uprave, što pak jasno ukazuje da se nikako ne može raditi o "beletristici" koja s poslovnim svijetom i strukom ne bi imala nikakve dodirne veze.

Budući da je za osuđujuću presudu nužno izvan svake sumnje dokazati ostvarenje svih elemenata bića kaznenog djela, dok obzirom na izloženo, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da u konkretnoj situaciji to nije slučaj, obzirom nije sa sigurnošću dokazano da je optuženi S. K. predmetnu literaturu, iskoristivši svoj položaj i ovlast, zadržao za sebe, to je osnovano optuženog S. K. oslobodio od optužbe za ovo kazneno djelo.

Kako su time navodi podnesenih žalbi, osim žalbi optuženika zbog odluke o kazni, neosnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene ni povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08-II, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08-II, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 17. listopada 2019.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Ranko Marijan, v.r.