Us I-1828/2014-7 · Upravni sud u Rijeci

Poslovni broj: 4 UsI-1828/14-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Snježani Horvat-Paliska, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja D. F. iz P., M. M. 25, protiv tuženika Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđivanja statusa povratnika, 20. rujna 2016.,

p r e s u d i o j e

I. Poništava se rješenje Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje KLASA: UP/II-019-06/14-06/68, URBROJ: 510-04-01-02/1-14-02 od 23. rujna 2014.

II. Tužitelju se priznaje status povratnika.

III. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da u roku od 60 dana od pravomoćnosti ove presude donese odgovarajuće rješenje.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženika UP/II-019-06/14-06/68, URBROJ: 510-04-01-02/1-14- 02 od 23. rujna 2014. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u istarskoj županiji, Službe za opću upravu i društvene djelatnosti, KLASA: UP/I-019- 01/14-04/13, URBROJ: 2163-05-03-14-1 od 08. srpnja 2014. kojim prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja te članova njegove obitelji S. F., V. F., D. F. za priznavanje statusa povratnika, uz obrazloženje da ne ispunjavaju zakonom propisane uvjete. Tužitelj se tužbi, u bitnome, poziva na odredbu članka 2. stavak 2.

Zakona o statusu prognanika i izbjeglica („Narodne novine“ 96/93, 39/95, 29/99, 128/99 i 51A/13) te pojašnjava da se sa obitelji iselio se u Crnu Goru nakon 08. listopada 1991., gdje je imao status izbjeglice. Prema Zakonu o kretanju i boravku stranaca u Republici Crnoj Gori, pitanje izbjeglica bilo je uređeno na način da strancu koji je napustio državu čiji je državljanin ili u kojoj je bio stalno nastanjen kao lice bez državljanstva, da bi izbjegao „proganjanje zbog svojih naprednih političkih stremljenja ili nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti“ mogao se u Jugoslaviji priznati status izbjeglice (o priznavanju ili oduzimanju statusa izbjeglice odlučivao je savezni organ).

Godine 1992. kao odgovor na izbjegličku krizu, Vlada Crne Gore donijela je Uredbu o zbrinjavanju raseljenih lica, kojom je Ministarstvu unutrašnjih poslova omogućeno da odobri status raseljenog lica za ljude iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i ostalih bivših jugoslavenskih republika, koji su u Crnoj Gori potražili utočište. U odnosu na nadležnosti Komesarijata za raseljena lica Vlade Republike Crne Gore (dalje Komesarijat) i Ministarstva unutrašnjih poslova (dalje MUP) bilo je definirano da između ostalog Komesarijat vodi evidenciju o raseljenim licima, usklađuje pružanje pomoći od strane drugih organa i organizacija i stara se o ravnomjernom i pravovremenom pružanju pomoći, dok MUP donosi rješenja o priznavanju i gubljenju statusa raseljenog lica, odlučuje po žalbi, donosi pravilnik o obrascu kartona raseljenog lica, legitimaciji raseljenog lica i podacima koji se evidentiraju i vodi evidenciju o podnijetim zahtjevima za izdavanje legitimacija raseljenih lica i donesenim rješenjima.

Donesena je Uredba o zbrinjavanju raseljenih lica („Službeni list Republike Crne Gore“ 37/92) koji poznaje samo termin „raseljena lica“ te tužitelj nije mogao prema važećim propisima u Crnoj Gori imati status izbjeglice, samo radi terminoloških razlika, iako je zapravo imao status izbjeglice. Navedeno je da je potvrđeno u sadržaju Nacionalne Strategije za rješavanje pitanja izbjeglica i interno raseljenih lica koju je donijela Vlada Republike Crne Gore u kojoj je „izbjeglica“ raseljeno lice iz bivših jugoslavenskih republika, koje su sada međunarodno priznate države, dok je interno raseljeno lice, raseljeno lice s Kosova i Metohije.

Tužitelj ističe da su on i članovi obitelji stambeno zbrinuti u Republici Hrvatskoj kao bivši nositelji stanarskog prava s namjerom trajnog ostanka te da su imali prebivalište u Republici Hrvatskoj do 08. listopada 1991. pa da su samom tom činjenicom ostvarili status povratnika. Žalba tužitelja da je odbijena kao neosnovana od strane Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje jer se u potvrdi MUP-a, Direktorat za upravne unutrašnje poslove, Direkcije za azil 3/5 broj … od 02. lipnja 2014. navodi da je obitelj F. dobila status raseljenih lica na osnovu Uredbe o zbrinjavanju raseljenih lica te da su ostvarili sva prava u Crnoj Gori koja su im po osnovu tog statusa pripadala.

Shodno važećem Zakonu o azilu („Službeni list Republike Crne Gore“ 45/06) strancu se garantira pravo na podnošenje zahtjeva za dobivanje azila te ukoliko ispunjava uslove propisane Zakonom istom se može priznati i status izbjeglice, uz napomenu da obitelj F. nikada nije predala zahtjev za dobivanje azila te su shodno navedenom imali status raseljenih lica u Republici Crnoj Gori. Tužitelj ističe kako tuženik ne osporava činjenicu da su tužitelj i članovi njegove obitelji u programu stambenog zbrinjavanja, da su imali prebivalište u Republici Hrvatskoj do 08. listopada 1991. te su napustili svoj dom u P. i otišli u Crnu Goru.

Primjenom članak 2. Odluke o stambenom zbrinjavanju povratnika bivših nositelja stanarskog prava na stanovima izvan područja posebne državne skrbi („Narodne novine“ 29/11, 139/11, 42/13) tužitelj je sklopio Ugovor o najmu stana u vlasništvu Republike Hrvatske, čime da je kao povratnik i raniji nositelj stanarskog prava, sa članovima obitelji stambeno zbrinut. Dodjelom stana da je neizravno priznat status povratnika dok je, u, poslije dosta vremena, pokrenutom upravnom postupku po službenoj dužnosti, formalno status povratnika odbijen uz obrazloženje da tužitelj i članovi njegove obitelji ne ispunjavaju zakonom propisane uvjete.

Tužitelj, konačno postavivši tužbeni zahtjev na raspravnom ročištu predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika, sam riješi stvar na način da se tužitelju prizna status povratnika.

Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja te navodi da je u Odluci o privremenom zadržavanju statusa i prava raseljenih i interno raseljenih lica u Republici Crnoj Gori, koju je donijela Vlada Republike Crne Gore 20. lipnja 2006., u članku 3. propisano da će se status lica iz članka 1. te Odluke (raseljena lica iz bivših jugoslavenskih republika kojima je status uređen na osnovu Uredbe o zbrinjavanju raseljenih lica i interno raseljena lica s Kosova kojima je status utvrdio Komesarijat za raseljena lica Vlade Republike Crne Gore rješavati u skladu sa zakonima kojima se uređuje pitanje azila i stranaca te Strategijom za trajno rješavanje pitanja izbjeglica i raseljenih lica u Crnoj Gori i regionalnim dokumentima o rješavanju pitanja izbjeglica i raseljenih lica iz 2005. (Deklaracija Ministarske Konferencije u Sarajevu i Protokol o suradnji).

Tuženiku nije sporno da su tužitelj i članovi njegove obitelji dobili status raseljenih lica na osnovu Uredbe o zbrinjavanju raseljenih lica i ostvarivali sva prava koja su im po osnovu toga statusa pripadala. Navedeno proizlazi iz očitovanja MUP-a od 02. lipnja 2014., međutim, u tom je očitovanju izričito navedeno da se shodno važećem Zakonu o azilu strancu garantira pravo na podnošenje zahtjeva za dobivanje azila te ukoliko ispunjava uvjete propisane zakonom istom se može priznati status izbjeglice te je naglašeno da tužitelj i članovi njegove obitelji nikada nisu predavali zahtjev za dobivanje azila te shodno navedenom, imenovani su imali status raseljenih lica u Crnoj Gori, a ne status izbjeglice koji se strancu odobrava isključivo na osnovi odredaba Zakona o azilu.

Tuženik navodi da je očitovanje nadležnog tijela Republike Crne Gore bilo osnov, kako za odluku prvostupanjskog tijela o zahtjevu tužitelja za priznavanje statusa povratnika, njemu i članovima njegove obitelji, tako i za osporavano rješenje tuženog tijela koje je doneseno povodom njegove žalbe, a tužitelj uz tužbu nije pružio dokaze o suprotnom, dakle, da su on i članovi njegove obitelji bili u Crnoj Gori u statusu izbjeglice. Tuženik navodi da je odredbama važećih propisa u Republici Hrvatskoj, Zakona o statusu prognanika i izbjeglica kao i Uredbe o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice, prognanika odnosno povratnika („Narodne novine“ 133/13), donesene na osnovu toga Zakona, propisano da je pored ostalog za priznanje statusa povratnika potrebno dokazati da su te osobe napustile svoj dom odnosno mjesto prebivališta tijekom Domovinskog rata kao izbjeglice ili prognanici te da im je prestao status prognanika ili izbjeglice u državi u koju su izbjegli., a tužitelj i članovi njegove obitelji nisu ostvarili status izbjeglice, niti dokazali da im je status prestao (nego samo status raseljenog lica).

Tuženik osporava da se, u odnosu na pojam raseljenog lica i pojam izbjeglice radi samo o terminološkoj razlici, kako to drži tužitelj, već je za ostvarenje i reguliranje statusa izbjeglica u toj državi dan zakonodavni okvir, odnosno Zakon o azilu, a prema odredbama kojeg tužitelj i članovi njegove obitelji nisu poduzeli radnje kako bi takav status ostvarili. Tuženik drži da navodi tužitelja, u kojem ukazuje da su on i članovi njegove obitelji stambeno zbrinuti u Republici Hrvatskoj kao bivši nositelji stanarskog prava pa da su samom tom činjenicom ostvarili status povratnika, nisu osnovani.

Naime, u naprijed spomenutoj Uredbi o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice u članku 3. stavak 1. propisano je da za bivše nositelje stanarskog prava i članova njihovih obitelji koji su podnijeli zahtjev za stambeno zbrinjavanje te su se vratili u Republiku Hrvatsku, mjesno nadležni ured Državne uprave odnosno nadležno upravno tijelo Grada Z. po službenoj dužnosti pokreću postupak za utvrđivanje prava na status povratnika, dakle, sama činjenica stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava bez ispunjavanja svih propisanih uvjeta za ostvarenje ili priznavanje statusa povratnika koji u postupku utvrđuje nadležno tijelo sama po sebi nije dovoljna osnova za priznavanje statusa povratnika.

Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

U ovoj upravnoj stvari održana je rasprava na ročištu dana 14. rujna 2016. u prisutnosti tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na kojoj je proveden dokaz uvidom u dokumentaciju spisa predmeta upravnog postupka i spisa predmeta upravnog spora te je strankama dana mogućnost da se izjasne o činjenicama i dokazima.

Na temelju svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

Među strankama nije sporno da je tužitelj, sa članovima svoje obitelji, nakon 08. listopada 1991. iz P., u kojoj je imao trajno prebivalište i bio nositelj stanarskog prava, odselio u Republiku Crnu Goru, tada unutar SR Jugoslavije.

Također nije sporno da je tužitelj sa članovima obitelji u Crnoj Gori ostvario status raseljenog lica temeljem Uredbe o zbrinjavanju raseljenih lica koja je osobama iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i ostalih bivših jugoslavenskih republika, koje su u Crnoj Gori potražile utočište, priznala status raseljenog lica.

Među strankama je sporno može li se tužitelju, kao raseljenom licu, priznati status povratnika temeljem Uredbe o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice, prognanika odnosno povratnika.

Prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951., izbjeglica je ona osoba koja se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih političkih uvjerenja nalazi izvan zemlje svojeg državljanstva ili koja ne može ili zbog tog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje, ili tko s obzirom da nema državljanstvo, a zbog gore navedenih razloga se nalazi izvan zemlje svog bivšeg stalnog mjesta življenja te ne može ili zbog tog straha ne želi u nju se vratiti.

Imajući u vidu Konvenciju o statusu izbjeglica u cjelini, smisao i svrhu pružanja zaštite ovim osobama, izbjeglice moraju moći slobodno donijeti odluku u vezi s povratkom te ovu odluku i izraziti, napose u konkretnim prilikama raseljavanja prilikom raspada SFR Jugoslavije, a što se, po mišljenju ovoga Suda, nastojalo postići i ta svrha ostvariti u normativnom okviru kojim se reguliraju prava izbjeglica, prognanika i povratnika u Republici Hrvatskoj.

Članak 2. stavak 2. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica određuje da se povratnički status može utvrditi osobama koje su prebivale na području Republike Hrvatske do 8. listopada 1991. te napustile svoj dom odnosno mjesto prebivališta tijekom Domovinskog rata kao izbjeglice ili prognanici, kao i članovima njihovih obitelji u skladu s odredbama posebnog propisa o obiteljskim odnosima, a koje su se vratile na navedeno područje s namjerom da na navedenom području trajno žive, u trajanju od šest mjeseci od dana povratka.

Sadržaj dopisa MUP-a Crne Gore od 02. lipnja 2014. među strankama nije sporan. Po mišljenju ovog Suda, tuženik i prvostupanjsko javnopravno tijelo imaju pogrešan pravni pristup tumačenju dopisa MUP-a Crne Gore odnosno tumačenju činjenice da tužitelj u vrijeme vođenja upravnog postupka nema status izbjeglice već status raseljenog lica. Status raseljenog lica tužitelj je ostvario sukladno Uredbi o zbrinjavanju raseljenih lica. Zakon o strancima u Crnoj Gori stupio je na snagu 2006., a Odlukom o privremenom zadržavanju statusa i prava raseljenih i interno raseljenih lica u Republici Crnoj Gori određeno je da će se status raseljenih lica regulirati u skladu sa zakonima kojima se uređuje pitanje azila, bez postavljanja nekog roka do kada se ovi statusi imaju (pre)regulirati. Po mišljenju i tumačenju ovog Suda, raseljena lica koja su taj status stekla temeljem ranijih propisa, u jednom prijelaznom razdoblju preregistracije slobodno su mogla odlučiti kako žele nastaviti svoj status ili temeljem Zakona o strancima iz 2006. (ostvarujući status stranca sa trajnim boravkom, pri čemu, po mišljenju ovoga Suda, da su tužitelj i članovi njegove obitelji podnijeli zahtjev za azilom 2006., isti zahtjev bi se razmatrao sukladno pravnoj i činjeničnoj situaciji 2006., a ne 1991. i 1992. u vrijeme Domovinskog rata) ili rješavajući svoj status na način prihvata ili stjecanja državljanstva Crne Gore ili pak povratom u zemlju iz koje su se prvotno raselili, a to je, u konačnici, Republika Hrvatska, u kojoj je tužitelj i bio nositelj stanarskog prava, gdje je prije 08. listopada 1991. imao trajno prebivalište i gdje je iskazao jasnu namjeru da se vrati. Ovime je tužitelj oživotvorio načelo slobodnog donošenja odluke u vezi sa povratkom.

Ovaj Sud drži da je status raseljenog lica jednak statusu izbjeglice kako se on regulira odredbom članka 2. stavak 2. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica te članka 2. stavak 1. Uredbe o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice, prognanika odnosno povratnika, a budući da status povratnika može steći osoba koja je prebivala na području Republike Hrvatske do 08. listopada 1991. te je napustila svoj dom odnosno mjesto prebivališta tijekom Domovinskog rata kao izbjeglica, uvjete koje tužitelj ispunjava. Povratnik je izbjeglica odnosno prognanik koji se vratio u Republiku Hrvatsku, u mjesto ranijeg prebivališta, s namjerom trajnog ostanka i prebivanja. I ovaj uvjet tužitelj ispunjava.

Budući je tužitelj namjeru prestanka statusa prognanika ili izbjeglice izrazio povratom u Republiku Hrvatsku u mjesto ranijeg trajnog prebivališta, to, po mišljenju Suda nema prepreke da se utvrde i ostali uvjeti za priznavanja prava na novčanu pomoć i zdravstveno osiguranje sukladno odredbama Uredbe o uvjetima za utvrđivanje i gubitak statusa izbjeglice, prognanika odnosno povratnika, s obzirom da je tužitelj već stambeno zbrinut sklapanjem Ugovora o najmu stana u vlasništvu Republike Hrvatske. Iako je tuženik u pravu kada navodi da se status povratnika ne ostvaruje sklapanjem Ugovora o najmu stana već priznavanjem statusa pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela, u ovom upravnom sporu je, po mišljenju ovoga Suda, utvrđeno da tužitelju (koji je podnio tužbu pred ovim Sudom, a tužbeni zahtjev u svoje ime postavio na sudskom ročištu) valja priznati status povratnika.

Stoga je Sud, temeljem odredbe članka 58. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10, 143/12, 152/14, dalje ZUS) poništio osporeno rješenje tuženika i sam riješio upravnu stvar na način da je tužitelju priznao status povratnika.

Po pravomoćnosti ove presude, prvostupanjsko će tijelo donijeti odgovarajuće rješenje o pravima koje, po priznatom statusu povratnika, tužitelju pripadaju.

U Rijeci, 20. rujna 2016.

S u t k i nj a

Snježana Horvat-Paliska, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.