Revr-949/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 949/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz V. G., K., zastupanog po punomoćnici T. C., odvjetnici u Z., protiv tuženika Zagrebačke pekarne „K.“ d.d., Z., zastupanog po punomoćnici V. J., odvjetnici u S., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1940/12-2 od 26. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5221/08-26 od 5. travnja 2012., u sjednici održanoj 19. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5221/08-26 od 5. travnja 2012. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 14. studenoga 2008., zahtjev za sudski raskid ugovora o radu tužitelju sa danom donošenja prvostupanjske presude, kao i zahtjev za isplatu iznosa 55.014,75 kn s osnova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, te ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos 10.625,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1940/12-2 od 26. veljače 2013. djelomično je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o parničnim troškovima tako da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu mu parničnih troškova preko iznosa 6.250,00 kn (odbijen

đena.

za iznos 4.375,00 kn), dok je u ostalom dijelu prvostupanjska presuda potvr

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama glede ocjene suda o alkoholiziranosti tužitelja kao osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i time razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

Naime, upravo suprotno revizijskim navodima tužitelja, sud je ocjenjujući dopuštenost otkaza ugovora o radu tužitelju, a polazeći od radnog mjesta na kojem je tužitelj radio (poslovi pekara), te naravi i zahtjevnosti poslova koje to radno mjesto obuhvaća, dao svoje razloge zašto smatra da bi rad na tim poslovima u alkoholiziranom stanju mogao ugroziti život i zdravlje kako tužitelja tako i drugih, a što znači da presuda sadrži u tom pravcu jasne i određene razloge, te se takva presuda može ispitati.

Revizijski navodi tužitelja kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, te ujedno vrši njihova preocjena, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Pri tome tužitelj očito gubi iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj je ocjena izvedenih dokaza u pravcu utvrđivanja činjeničnog stanja pridržana sudu, a ne strankama.

Kako je pak drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja odgovorio na odlučne žalbene navode davši za njih jasne i određene razloge, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu, a kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 14. studenoga 2008.. U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno je li tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a zbog koje nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć, te jesu li time ostvareni razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu propisan tada odredbom čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 – pročišćeni tekst, 68/05 – dalje: ZR).

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je 1. studenoga 2008. tužitelj zatečen na radu u alkoholiziranom stanju, time da je prilikom alkotestiranja kod tužitelja utvrđena prisutnost alkohola u organizmu i to prilikom prvog mjerenja u iznosu 2,66‰, a nakon drugog mjerenja nakon pola sata u iznosu 2,15‰, nakon čega

- da je tužitelj, zaposlen na radnom mjestu pekara, udaljen s posla te

- da je tuženik 14. studenoga 2008. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju ocijenivši alkoholiziranost tužitelja na poslu osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa, a o kojoj odluci se nije protivilo radničko vijeće tuženika,

a polazeći od:

- odredbe čl. 69. Pravilnika o radu tuženika, a koja alkoholiziranost na radnom mjestu podvodi pod težu povredu obveze iz radnog odnosa, kao i

- prirodu posla pekara na kojem je tužitelj radio, te način kako se takav posao obavlja odnosno o opasnostima koje mogu proizaći kako za radnika tako i za njegovu okolinu ako se takav posao obavlja u alkoholiziranom stanju

pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da su se u okolnostima konkretnog slučaja ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 107. ZR-a za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju u smislu da je njegovo postupanje (visok stupanj alkoholiziranosti na radnom mjestu) doista imalo značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog ozbiljnosti koje povrede je tuženik osnovano i ocijenio da nastavak radnog odnosa tužitelja više nije moguć. Neprihvatljiva je argumentacija tužitelja da je takvo postupanje tužitelja bilo iznimka u njegovom dugogodišnjem radu kod tuženika, zbog čega da nije bilo mjesta izvanrednom otkazu.

Kako je to prethodno navedeno radno mjesto pekara, a na kojem je tužitelj radio specifično je s obzirom na proces i tehnologiju proizvodnje kruha i drugih pekarskih proizvoda, a što uključuje rad sa strojevima čijim nepažljivim rukovanjem se može ne samo teško ozlijediti radnik koji radi na njima već i drugi radnici ali isto tako pogriješiti sa uporabom namirnica od kojih se prave pekarski proizvodi, a čime se može ugroziti život i zdravlje potencijalnih konzumenata tih proizvoda, baš kao i izazvati znatna materijalna šteta poslodavcu.

Stoga ovakav, makar i jednom nastao eksces tužitelja u radu, je tuženik osnovano mogao ocijeniti osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa, a zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć kod tuženika.

Kako je dakle otkaz dopušten u smislu odredbe čl. 107. ZR-a, to je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. veljače 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.