Revr-925/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 925/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice D. K. iz O., II-tužiteljice K. T. iz A., obje zastupane po punomoćnici J. Č.-D., odvjetnici u O., trećetužiteljice M. Z. (prije S.) iz O., zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku u O., i IV-tužiteljice M. M. iz C., zastupane po punomoćnici J. Č.-D., odvjetnici u O., protiv tuženika U. d.o.o., O., zastupanog po punomoćnici I. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K., B. R. i I. M. u O., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o revizijama tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1036/2014-2 od 18. prosinca 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-361/2013-23 od 23. siječnja 2014., u sjednici održanoj 16. veljače 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizije se odbijaju kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Osijeku broj Pr-361/2013-23 od 23. siječnja 2014. utvrđeno je da su odluke tuženika od 18. ožujka 2010. o redovitom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme prvo-četvrtotužiteljicima nedopuštene, te je naloženo tuženiku vratiti prvo-četvrtotužiteljice na rad i priznati im kontinuitet radnog odnosa i to prvotužiteljici od 22. lipnja 2010. do povrata na rad, drugotužiteljici od 9. lipnja 2010. do povrata na rad, trećetužiteljici od 13. kolovoza 2010. do povrata na rad, te četvrtotužiteljici od 24. listopada 2010. do povrata na rad, te je ujedno naloženo tuženiku isplatiti tužiteljicama iznos 5.250,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1036/2014-2 od 18. prosinca 2014. preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica, te je naloženo tužiteljicama solidarno isplatiti tuženiku iznos 2.275,00 kn na ime parničnih troškova. Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavile prvo, drugo i četvrtotužiteljica pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje potvrđivanjem prvostupanjske presude u odnosu na te tužiteljice, odnosno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila i trećetužiteljica, također pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem njezinog tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizije nisu osnovane.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14

– dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizija tužiteljica ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

Neosnovano se u reviziji prvo, drugo i četvrtotužiteljice, odnosno trećetužiteljice prigovara da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pošto ista sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe.

S tim u vezi treba reći da se navodi tužiteljica kojima prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza od strane suda, a koje pravo u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a isključivo pripada sudu, su sadržajno prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

No, treba podsjetiti revidentice da prema odredbi čl. 8. ZPP-a, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako je drugostupanjski sud upravo postupajući u smislu citirane odredbe utvrdio za ovaj spor činjenice odlučne za ocjenu dopuštenosti odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljicama, to nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Neosnovan je revizijski prigovor trećetužiteljice da je drugostupanjski sud odlučujući o dopuštenosti odluka o otkazu im ugovora o radu prvo-četvrtotužiteljicu promatrao kao „jednu jedinstvenu skupinu osoba“, pošto iz obrazloženja te presude jasno proizlazi da je drugostupanjski sud ocjenjujući mogućnost raspoređivanja tužiteljica na tada slobodno radno mjesto materijalnog knjigovođe, a za koje je Pravilnikom o sistematizaciji propisana stručna sprema ekonomskog smjera, ocjenjivao stručnu spremu tužiteljica, te polazeći od činjenice da je prvotužiteljica po zanimanju cvjećar, drugotužiteljica po zanimanju fotograf, trećetužiteljica po zanimanju trgovac mješovitom robom, a četvrtotužiteljica po zanimanju poljoprivredni tehničar, pravilno zaključio da ni jedna od njih nije ispunjavala potrebne pretpostavke za rad na tom radnom mjestu, a time dakle ni jedna od njih nije mogla biti raspoređena na rad upražnjenog mjesta materijalnog knjigovođe.

Odnosno drugostupanjski sud je ocjenjivao i mogućnost rasporeda tužiteljica na tada upražnjeno radno mjesto administratora tehničkog održavanja, naknadno i ukinutog, te je ocijenio da ni jedna od tužiteljica s obzirom na njihovu stručnu spremu nije mogla biti raspoređena ni na to radno mjesto (a dok ono novom sistematizacijom radnih mjesta kod tuženika nije ukinuto). U takvim okolnostima govoriti o diskriminaciji trećetužiteljice po rodnoj osnovi, a što ona sugerira u reviziji je deplasirano.

Predmet spora je dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, a kojeg je tuženik dao tužiteljicama odlukama od 18. ožujka 2010.

Ocjenom izvedenih dokaza i rezultata provedenog postupka drugostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužiteljice bile radnice tuženika zaposlene na radnom mjestu cvjećara prodavača u organizacijskoj jedinici cvjećarnica, a koja

- da je poslovala s gubitkom, zbog čega ju je tuženik ukinuo, nakon čega

- da je tuženik sa društvom M. d.o.o. L. sklopio ugovor o zakupu cvjećarnica kojim se društvo M. d.o.o. L. obvezalo i preuzeti deset radnica tuženika zaposlenih u cvjećarnicama,

- da je dio radnica tuženika (pet radnica) sklopilo ugovore o radu sa društvom M. d.o.o. L., dok su tužiteljice odbile sklopiti ugovor o radu s tim društvom, nakon čega

- da je ugovor o zakupu cvjećarnica sklopljen između tuženika i društva M. d.o.o. L. raskinut, te je potom sklopljen novi ugovor o zakupu cvjećarnica sa društvom M. d.o.o. L., sada bez obveze tog društva o preuzimanju radnica tuženika, nakon čega

- da je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljicama, prethodno ocijenivši ih tehnološkim viškom zbog nemogućnosti njihovog raspoređivanja na druga radna mjesta, odnosno prekvalifikacije, o čemu

- da je prethodno tuženik izvijestio radničko vijeće tuženika koje se nije suglasilo s odlukom o otkazu ugovora o radu tužiteljicama.

Na temelju prednjih utvrđenja, drugostupanjski sud je odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljicama ocijenio dopuštenim, sve polazeći od odredbe čl. 107. u vezi s odredbom čl. 149. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09), te je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica.

U tom pravcu, razloge iznesene u pobijanoj drugostupanjskoj presudi prihvaća u cijelosti ovaj sud, zbog čega se, a umjesto posebnog obrazloženja revidenti upućuju na razloge iz pobijane presude, sve na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, time da će se u smislu odredbe stavka 2. tog članka ZPP-a uz presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske na internetskim stranicama objaviti i razlozi iz drugostupanjske presude.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 16. veljače 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.