I Kž-297/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 297/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Ružice Horvatinović kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Gudelja, Erike Kocijančić i Vladimira Primorac kao članova vijeća i stručnog suradnika Rajke Tomerlin-Almer kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.Ž. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 2. KZRH (čl. 34.), odlučujući o žalbama okružnog državnog odvjetništva i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 29. prosinca 1992. K 41/92, u sjednici održanoj 5. kolovoza 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika P.B.,

p r e s u d i o j e:

Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. P.Ž. za jedno krivično djelo iz čl. 34. st. 2. KZRH (ranije čl. 35. st. 2.) opisano u izreci prvostepene presude utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 20 godina i za drugo krivično djelo iz čl. 34. st. 2. KZRH (čl. 35. st. 2.) opisano u izreci prvostepene presude utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 20 godina, pa se opt. P.Ž. za oba krivična djela temeljem čl. 34. st. 2. KZRH u vezi čl. 43. st. 2. toč. 1. OKZRH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, u koju kaznu mu se uračunava temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH vrijeme provedeno u pritvoru od 26. kolovoza 1992. godine pa nadalje.

Odbija se kao neosnovana žalba opt. P.Ž., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Varaždinu pobijanom presudom oglasio je krivim opt. P.Ž. zbog dva krivična djela iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZRH (čl. 34. st. 2.) koja da je počinio na način pobliže činjenično i pravno opisanih u izreci pobijane presude, te mu za svako krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i primjenom čl. 48. st. 2. OKZRH (čl. 43. st. 2.) izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Temeljem čl. 108. st. 2. ZKP odlučeno je da je optuženik dužan oštećenicima isplatiti naknadu materijalne štete, a po čl. 505. st. 1. i 2. ZKP oduzeta je od optuženika imovinska korist u iznosu od 6.590 ATS, 2.130 DEM i 1.000 STL.

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Državni odvjetnik žali se zbog povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku utvrde za svako pojedino djelo strože kazne zatvora i zakonito izreče jedinstvena kazna.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, troškovima postupka, imovinsko- pravnom zahtjevu i oduzimanju imovinske koristi i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Vraćajući spis, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je podržalo žalbu okružnog državnog odvjetnika dok je za optuženikovu žalbu predložilo da kao neosnovana bude odbijena.

Žalba Državnog odvjetništva je osnovana, dok optuženikova žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP).

U odnosu na taj žalbeni osnov optuženik ističe da su razlozi pobijane presude na pojedinim mjestima potpuno nejasni, te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude, o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u toku postupka i samih tih isprava i zapisnika. Tako žalitelj ističe, da prvostepeni sud utvrđuje kao nedvojbeno da je jedan trag papilarnih linija na osobnom automobilu oštećenika ostavio optuženik i da nije utvrđena prisutnost po tim tragovima druge osobe, što je u suprotnosti sa zapisnikom i daktiloskopskim vještačenjem iz kojeg proizlazi da je na vještačenje dostavljeno pet spornih otisaka papilarnih linija. Od tih tragova samo je identificiran krvavi otisak dlana dok su ostali tragovi neidentificirani, pa se ne može isključiti da je u automobilu bila neka druga za sada neidentificirana osoba.

U odnosu na te navode žalbe treba reći da prvostepeni sud u svojoj presudi u prvom redu utvrđuje da krvavi otisak papilarnih linija iznad kvake na desnim vratima je nedvojbeno otisak dlana optuženika. To utvrđenje prvostepenog suda je bitno, kao i način na koji je moglo doći do nastanka takvog otiska (otvaranjem vrata iznutra kroz otvoren prozor), koji način ukazuje da je osoba (optuženik) koja je otisak ostavila bila unutar automobila. Drugi pak otisci, za koje je ostalo nerazjašnjeno, od koga potiču, dva sporna traga papilarnih linija (nalaz vještaka str. 114), obzirom na lokaciju gdje su nađeni, su nebitni jer doista ne dokazuju da bi ostale osobe koje su ostavile te otiske bile unutar automobila (trag na vjetrobranskom staklu izvana i na staklu desnih vratiju izvan automobila). Što se tiče ostalih tragova oni nisu bili podobni za vještačenje (str. 114), s obzirom na to opravdano zaključuje prvostepeni sud da nije utvrđena prisutnost tragova koji bi ukazivali na prisutnost još neke osobe u automobilu, što tvrdi žalitelj. Prema tome, ta konstatacija prvostepenog suda nije u suprotnosti s nalazom i mišljenjem provedenog vještačenja.

Nadalje, žalitelj tvrdi da niti jedan od saslušanih svjedoka nije iskazao da bi prilikom razgovora na terasi kafića "Z. " u Č. optuženik nešto rekao, već da su samo čuli fragmente razgovora, a da sud utvrđuje da se optuženik dogovarao s oštećenicima i time pogrešno interpretira iskaze svjedoka.

Međutim, u odnosu na taj prigovor treba reći da osnovano prvostepeni sud iz iskaza svjedoka prisutnih na terasi lokala te zgode (Č.S., B.J. i K.Z. ) zaključuje prema njihovom opisu osoba, da je prisutan bio optuženik, što se pak tiče sadržaja razgovora između prisutnih koji su čuli svjedoci, očito je, da se radilo između ostalog o dogovoru za kasniji susret. Prema tome zaključak prvostepenog suda da se je prisutan optuženik dogovarao nije niti po čemu proturječan sadržaju iskaza navedenih svjedoka.

Nadalje žalitelj smatra da postoji proturječje u razlozima presude jer da prvostepeni sud ocjenjuje vjerodostojnim iskaze pojedinih svjedoka, a da su iskazi tih svjedoka međusobno proturječni, to posebno glede presvlačenja optuženika u uniformu policajca nakon izvršenog krivičnog djela, kao i glede okolnosti

I Kž 297/93

da li je staklo na desnim vratima automobila bilo podignuto ili spušteno, nadalje, prema navodima žalbe, sud utvrđuje da iz iskaza svjedoka G.J. proizlazi da je optuženik nakon događaja počeo dolaziti na posao s "aktovkom punom novaca" iako taj svjedok o količini novca nije ništa iskazao. U odnosu na te navode žalbe optuženika treba reći, da što se tiče utvrđenja suda da se optuženik presvukao u uniformu nakon izvršenja djela, to prije svega proizlazi iz obrane samog optuženika dane u istražnom postupku kada on tvrdi da se je presvukao u obližnjem vinogradu. Svjedok pak G. u svome iskazu u istrazi ne sjeća se kako je optuženik bio odjeven po povratku na graničnu postaju, a na glavnoj raspravi se pak sjeća da se vratio odjeven u uniformu. Također i svjedok Z. na glavnoj raspravi iskazuje da je optuženika zatekao na graničnoj postaji kada se je on vratio, kako se šeće u uniformi, dok svjedok Ž. se ne može sigurno sjetiti da li je optuženik tada bio u uniformi ili u civilnoj odjeći, ali dodaje da mu je njegov brat tvrdio da je optuženik bio u uniformi. Prema tome, time što prihvaća iskaze tih svjedoka i utvrđuje da se optuženik vratio na radno mjesto odjeven u uniformu policajca prvostepeni sud ne zaključuje nešto što bi bilo proturječno iskazima navedenih svjedoka.

Okolnost da prvostepeni sud ne prihvaća iskaz svjedoka P.J. a djelomično i V.D. glede činjenice da je staklo prozora na desnim vratima bilo podignuto i za to neprihvaćanje navodi svoje razloge, može biti samo propust u ocjeni iskaza tih svjedoka, a ne i proturječje s iskazima tih svjedoka, pa ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka već prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Također nema nikakve proturječnosti s iskazima svjedoka G. kada sud utvrđuje iz kazivanja toga svjedoka da je optuženik dva do tri dana nakon događaja dolazio na posao s torbom punom novaca, jer iz iskaza upravo toga svjedoka, danog na glavnoj raspravi, proizlazi da je optuženik imao kod sebe mnogo novaca koje je na graničnoj postaji mijenjao za devize.

Prema tome, nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave prvostepeni sud izveo je pravilan zaključak da je optuženik učinio djela koja mu se stavljaju na teret optužnicom i da je krivično odgovoran. Za svoja činjenična utvrđenja prvostepeni sud naveo je iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostepeni sud.

Žalbenim navodima protiv prvostepene presude optuženik ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenih činjenica odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U vezi s ovom žalbenom osnovom optuženik u prvom redu ističe, da je sud propustio izvesti niz neophodnih dokaza i da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Tako sud nije utvrdio tko je bio četvrti sudionik dogovora na terasi kafića "Z. ", nadalje nije utvrđeno da li su hici u automobilu ispaljeni u toku vožnje, a to bi dalo odgovor na cijeli niz pitanja, kao, da li je vozač bio živ kada je zaustavljao vozilo, tko je prvi ubijen, da li je ubojica upravljao vozilom nakon ispaljenja hitaca. Radi utvrđenja tih pitanja bilo je potrebno provesti i sudsko-medicinsko vještačenje, a ne osloniti se samo na obukcijski zapisnik, tvrdi se. Nadalje, prema žalbi, radi potpunosti činjeničnog stanja trebalo je utvrditi koliku je udaljenost prešao automobil od graničnog prijelaza pa do mjesta ubojstva jer tada ne bi bilo vremenskih praznina kojih ima u utvrđenju prvostepenog suda, a u kojem vremenu se moglo dogoditi nešto što je za sada neobjašnjeno. Žalitelj pored svega smatra da prvostepeni sud nije utvrdio količinu i porijeklo novca kojim su oštećenici raspolagali.

U odnosu na prigovor optuženika da nije utvrđena četvrta osoba prisutna dogovoru u kafiću "Z. " treba reći da se radi o osobi koju svjedok K.Z. poznaje kao Talijana po imenu D., koja je osoba sudjelovala u I Kž 297/93

razgovoru, ali nema nikakve potrebe da sud posebno utvrđuje identitet te za ovaj postupak potpuno sporedne osobe.

Prvostepeni sud je potpuno i nedvojbeno utvrdio, što proizlazi iz obrane optuženika (u istražnom postupku) da su hici ispaljeni u toku vožnje i da je zbog toga automobil sletio sa ceste, nakon što je pogođen vozač vozila, kao druga žrtva. Potpuno je nebitno da li je vozač bio još živ u trenutku kada se vozilo zaustavilo, a posve je sigurno da onaj tko je pucao nije upravljao automobilom. Radi utvrđenja tih okolnosti koje su bez odlučnog značaja nije bilo potrebno provoditi posebno sudsko-medicinsko vještačenje.

Neprihvatljiva je tvrdnja žalbe, da bi se na temelju prijeđene kilometraže od granične postaje do mjesta izvršenja djela moglo na temelju nesigurnih iskaza svjedoka, oko vremena odlaska automobila s granične crte, utvrditi potrebno vrijeme za svladavanje toga puta, kao i postojanje nekih "vremenskih praznina" u događaju, a koje bi bile neobjašnjene i bacale sumnju na to da se događaj odigrao onako kako to utvrđuje prvostepeni sud.

Bitno je za ovaj krivični postupak postojanje namjere optuženika da se ubojstvom oštećenika domogne većeg iznosa novca, kao i da je utvrđen iznos novca koji je optuženik uzeo i zadržao za sebe, a količina novca kojom su raspolagali oštećenici kritične zgode i porijeklo tog novca, nemaju odlučnog značaja za ovaj krivični postupak.

Optuženik u svojoj žalbi nadalje navodi da je prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke te nastoji dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, pa tako tvrdi da nije dokazano da bi optuženik sudjelovao u dogovoru na terasi kafića "Z. ", kao i da ne može s velikim stupnjem izvjesnosti sud zaključiti da je optuženik bio osoba koja je obavljala telefonski razgovor s ošt. B.Š. toga poslijepodneva, kada je bio prisutan svjedok V.D., ovo posebno jer je isti bio poznat u cijelom kraju kao osoba koja se bavi preprodajom deviza.

Protivno tvrdnji iz žalbe, pravilno je prvostepeni sud na temelju obrane samog optuženika dane u istrazi, kao i iskaza svjedoka koji su bili prisutni na terasi kafića "Z. " utvrdio da je dogovoru bio prisutan optuženik. S pravom sud također zaključuje da je ošt. B.Š. telefonski razgovarao s optuženikom, naime, na to doista ukazuju izgovorene riječi, što ih je čuo svjedok V., a koje se logički potpuno uklapaju u kasniji slijed događaja.

Navodi iz žalbe da se postavlja pitanje koliko je uopće novaca imao ošt. P.D. i da u vezi s tim se ne može zaključiti kako je djelo izvršeno iz koristoljublja, svode se na puke pretpostavke žalitelja iz kojih žalitelj izvodi razne kalkulacije, da bi zaključio kako optuženik nije niti mogao uzeti novac iz automobila, jer da je sav novac u njemu pronađen. Suprotno tome stoje nedvojbeno utvrđene činjenice, da je optuženik raspolagao nakon djela novcem, mijenjao ga na granici za devize, ulagao u banku, kao i da je u istražnom postupku priznao da je djelo izvršio samo zbog toga da se domogne novca, kojeg je na kraju i uzeo. Opravdano prvostepeni sud otklanja obranu optuženika o navodnom ubojici pod imenom "Darko" koji bi dolazio na graničnu postaju u automobilu crvene boje marke "Opel kadet". Te navode obrane ne potvrđuju svjedoci koji su radili toga dana na graničnom prijelazu (G. i Z. ), oni se uopće ne sjećaju da bi takva osoba kakvu je opisao optuženik i s takovim vozilom dolazila na granični prijelaz. Nadalje u široko pokrenutoj akciji traganja za takovom osobom nisu utvrđeni nikakvi tragovi o postojanju te osobe ili takovog automobila na tom području. Značaj iskaza svjedoka P.I. brata optuženika, kojeg na graničnoj postaji navedeni svjedoci nisu vidjeli, pravilno cijeni prvostepeni sud.

Suprotno navodima žalbe, opravdano prvostepeni sud zaključuje da je presvlačenje u civilno odijelo po odlasku s granične postaje kao i presvlačenje u uniformu policajca nakon izvršenog djela bilo dio plana optuženika za izvršenje djela. Posebno su neprihvatljivi razlozi koji se iznose u žalbi oko presvlačenja

I Kž 297/93

odjeće. Suprotno tome pravilno zaključuje sud, da nije bilo nikakovih razloga, da uniformu optuženik ne ostavi u stanici policije na graničnoj postaji budući je neuvjerljivo da bi netko mogao otuda uniformu otuđiti i da je to bio razlog takovog postupanja optuženika.

S pravom prvostepeni sud utvrđuje da je krajnje neuvjerljiva obrana optuženika kako je svoj službeni pištolj dao nepoznatoj osobi, da ga imade pri ruci kada obavlja nedopušten i opasan posao. Takovu nepromišljenost potpuno sigurno ne bi učinio nitko, a najmanje jedan školovani policajac, kakav je bio optuženik, pa se krajnje neuvjerljivim nalaze razlozi iz žalbe, koji opravdavaju takvo postupanje optuženika. Ukazivanje žalbe na nekakove vremenske praznine između odlaska s granice optuženika i oštećenih, te vremena kada je djelo izvršeno, odnosno potrebnog vremena da se put do mjesta izvršenja djela savlada, računica je u prvom redu na temelju pretpostavljenog vremena odlaska s granice kao i nepotpuno sigurnog trenutka izvršenja djela, pa ako se imade to u vidu, da se radi o dva nesigurno utvrđena vremena, potpuno je jasno da se prividno ukazuju neke vremenske praznine, a i zbog razloga što se ničime ne može utvrditi brzina vožnje oštećenika, a time i vrijeme potrebno za savladavanje navedene razdaljine.

Kako je već navedeno, pravilno je prvostepeni sud prihvatio nalaz liječnika obducenta i pri tome potpuno je nebitno u ovom krivičnom predmetu tko je prvi izdahnuo od oštećenika, a na redoslijed pucanja u oštećene nedvojbeno upućuje slijetanje vozila s kolnika, te prostrijelne rane koje su utvrđene kod oštećenika zašto nije potrebno da se provodi posebno medicinsko vještačenje, jer je mišljenje liječnika obducenta u cijelosti podudarno sa svim izvedenim dokazima, kao i obranom optuženika, danom u istražnom postupku.

Potpuno je neprihvatljiva teza iz žalbe, kako postoji sumnja da je optuženik imao municiju koja je pronađena u automobilu, a to stoga što nisu prilikom uviđaja posebno opisane nađene čahure. Naime, nedvojbeno je utvrđeno da je pucano iz pištolja optuženika, što optuženik u svojoj modificiranoj obrani niti ne poriče, pa su i navodi žalbe oko porijekla nađene municije bez ikakovog značaja, a aluzije žalitelja na rad policije su bez osnova.

Opravdano, protivno navodima žalbe, prvostepeni sud daje značaj nađenom krvavom otisku dlana optuženika na vanjskoj strani desnih vratiju automobila iznad kvake. Navodi žalbe da se radi o tragu koji je naknadno pronađen i da su i druge osobe mogle nakon događaja taj trag ostaviti, nema značaja budući je nedvojbeno da taj otisak potječe od optuženika. Isto tako tvrdnja žalitelja da rezultati provedenog daktiloskopskog vještačenja gube svoj značaj radi postupka policije, su neosnovani, jer su postupci policije kao i provedeno vještačenje potpuno u skladu s odredbama ZKP, a rezultat toga vještačenja je nedvojben i nikakove pretpostavljene situacije, koje se opisuju u žalbi, ne mogu dovesti u pitanje utvrđenje prvostepenog suda, da se radi o otisku dlana optuženika, koji otisak je nastao kada je optuženik kroz otvoreni prozor iz automobila otvarao vrata. Posebno treba napomenuti da pravilno prvostepeni sud ocjenjuje kako je pretraga DKT izvršena krajnje detaljno i savjesno.

Svojim navodima da nema dokaza da bi prozor automobila bio otvoren žalitelj ne dovodi u sumnju pravilnost ovog utvrđenja prvostepenog suda, koji se temelji na nađenim materijalnim tragovima, te nadasve stručnom nalazu vještaka.

Nesigurne iskaze svjedoka, oko toga da li je prozor bio otvoren ili zatvoren, opovrgava nedvojbeno utvrđena činjenica da je optuženik kroz prozor iz unutrašnjosti automobila otvarao vrata i pri tome ostavio krvavi otisak dlana.

U pravu je prvostepeni sud kada nalazi da je optuženik svojim postupcima manifestirao ponašanje koje ne priliči policajcu i da i ti njegovi postupci i ponašanje ukazuju na njega kao izvršioca krivičnog djela. Žalba, iako se trudi, ne daje valjane odgovore na pitanja koja postavlja prvostepeni sud analizirajući sveukupno ponašanje optuženika.

I Kž 297/93

Opravdano zaključuje sud da je optuženik, koji je bio uvjeren, da neće biti otkriven, položio oduzeti novac na štedne knjižice dan nakon izvršenja djela i pri tome nema nikakvog odlučnog značaja činjenica, koja se ističe u žalbi, da je domaćinstvo optuženika imućno i da je optuženik raspolagao s novcem koji je mogao zaraditi na više načina. Optuženik se pouzdao u to, da na njega kao službenu osobu neće pasti sumnja i da ga nitko neće povezivati sa izvršenjem krivičnih djela, te samo zbog toga dolazi do njegovog nesmotrenog ulaganja novca.

Protivno navodima žalbe potpuno je nedvojbeno da je krivično djelo izvršeno iz koristoljublja, motiv djelovanja optuženika bio je isključivo da se domogne novca. Irelevantno je što je dio novca zbog brzine djelovanja, ili zbog činjenice da ga nije zamijetio, optuženik propustio da uzme. Dovoljno je da je motiv bio koristoljubiv, što je sam optuženik u istrazi priznao.

Prvostepeni sud je u pravu kada utvrđuje da je bez utjecaja na rezultat ovog postupka, to što na odjeći optuženika nisu pronađeni biološki tragovi. Naime, nije se moglo utvrditi koju odjeću je optuženik kritične zgode nosio, a činjenica da je pokušao brušenjem zatvarača pištolja otkloniti tragove upućuje da je poduzimao sve da spriječi pribavljanje materijalnih tragova o izvršenju djela.

Završna razmatranja žalitelja lišena su pravilnog zaključivanja i protivna su svim izvedenim dokazima u toku postupka.

Iz svega izloženog proizlazi da je prvostepeni sud u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu da li su učinjena predmetna krivična djela i je li optuženik krivično odgovoran. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog povrede krivičnog zakona, a da pri tome tu povredu ne obrazlaže, budući je prvostepeni sud pravilno primijenio zakon kada je optuženika oglasio krivim za krivična djela za koja se optužuje.

Nasuprot tome, u pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog povrede krivičnog zakona. Naime, sud nije mogao optuženiku nakon što mu je utvrdio kazne zatvora za svako krivično djelo u trajanju od 15 godina primjenom čl. 48. st. 2. OKZRH (čl. 43.) izreći jednu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, jer se u tom slučaju po toč. 2. istoga članka ne može izreći kazna zatvora koja premašuje 15 godina. Budući da žalba optuženika izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u njegovu korist sadrži i žalbu zbog odluke o kazni sud je ispitao prvostepenu presudu i u tome pravcu i utvrdio, da je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana, a ne žalba optuženika.

Prilikom odmjeravanja kazne prvostepeni sud imao je u vidu sve okolnosti koje su od značaja za izricanje kazne, ali je podcijenio brojne otegotne okolnosti, posebno podmuklost i brutalnost pri izvršenju djela, a ove okolnosti, uz izigravanje povjerenja oštećenika, činjenicu da je optuženik službena osoba - policajac koji je iznevjerio zadatak što mu ga je povjerilo društvo i umjesto da štiti pravni poredak družio se s osobama koje su bile na rubu kriminala, bio uključen u preprodaju deviza, primao poklone za svoje propuste, ukazuju da su optuženiku za pojedina djela utvrđene preblage kazne. Obzirom na društvenu opasnost djela, te ličnost samog optuženika, po nalaženju ovog drugostepenog suda, usprkos mladosti i dosadašnje neosuđivanosti optuženika, treba mu utvrditi za svako pojedino krivično djelo strože kazne i to kazne zatvora od 20 godina. Obzirom na utvrđene pojedinačne kazne od 20 godina za svako krivično djelo po čl. 43. st. 2. toč. 1. OKZRH optuženiku je trebalo izreći kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Optuženik se žali, ali ne obrazlaže žalbu zbog troškova krivičnog postupka, niti zbog odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu i oduzimanju imovinske koristi.

I Kž 297/93

Odluku o oduzimanju imovinske koristi (temeljem čl. 79. OKZRH) pravilno je donio prvostepeni sud, jer nitko ne može zadržati korist koju je ostvario izvršenjem krivičnog djela.

Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o mjeri sigurnosti (čl. 369. ZKP) ispitujući pobijanu presudu u tome pravcu, ovaj drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno izrekao optuženiku mjeru sigurnosti oduzimanja pištolja kojim je izvršeno krivično djelo.

Radi svega navedenog trebalo je temeljem čl. 374. i čl. 377. ZKP odlučiti kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 5. kolovoza 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

/Štefica Klepac/