I Kž-446/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 446/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Šibl Neve, kao predsjednika vijeća, te mr. Zmajević Branka, Potrebica Ante, Garačić Ane i Klarić-Baranović Senke, kao članova vijeća i savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. C.A., zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 12. svibnja 1995. K 54/93-21, u sjednici održanoj 23. kolovoza 1995. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. C.A. kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru oglasio je krivim opt. C.A. zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga na temelju čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu čl. 38. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. ožujka do 7. travnja 1993. godine.

Na temelju čl. 64. st. 1. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, automatske puške CZ kalibar 7,62 mm broj B70591 s dva okvira.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP optuženik je obvezan nadoknaditi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1-6 ZKP, u iznosu od 2.723,56 kn, te paušalnu svotu u iznosu od 200,00 kn. Protiv te presude podnijeli su žalbu državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik pobija presudu prvog stupnja zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izreče stroža kazna.

Optuženik pobija presudu prvog stupnja po braniteljima H.B., odvjetniku iz G.P. i M.M., odvjetnici iz B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a po branitelju H.B. i zbog povrede krivičnog zakona, odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a po branitelju H.B. ili da se preinači sukladno žalbenim navodima.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spise, prema čl. 360. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba državnog odvjetnika uvaži i optuženiku izreče stroža kazna, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Premda se optuženik žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi ne navodi ništa konkretno u čemu vidi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na tu žalbenu osnovu sadržaj optuženikove žalbe po oba branitelja svodi isključivo na pobijanje pravilnosti utvrđenja odlučnih činjenica.

Neosnovano optuženik po branitelju H.B. ističe žalbenu osnovu povrede krivičnog zakona, jer iz obrazloženja žalbe proizlazi, da se i u tom dijelu pobija pravilnost utvrđenih činjenica, na temelju kojih je sud prvog stupnja zaključio, da je upravo optuženik došao do kuće oštećenika, te u namjeri da ga liši života ispalio u njegovom pravcu iz automatske puške rafal od najmanje devet hitaca. Dakle, ne radi se o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona na pravilno utvrđeno činjenično stanje, već o pobijanju pravilnosti utvrđenih odlučnih činjenica.

Suprotno žalbenim navodima, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve odlučne činjenice.

Žalbom po oba branitelja želi se najprije dokazati da optuženik nije pucao u pravcu oštećenika i njegove kuće. Zatim, uvjetno, ako je pucao u pravcu kuće oštećenika, da nije imao namjeru da oštećenika liši života.

Suprotno žalbenim prigovorima, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, prihvaća da je kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja, da je kritične noći upravo optuženik, s namjerom da oštećenika liši života, ispalio u njegovom pravcu rafal od najmanje devet hitaca, dakle da je upravo optuženik pokušao lišiti života oštećenika.

Za svoja činjenična utvrđenja, sud prvog stupnja naveo je iscrpne i razumljive razloge, koje kao pravilne i potpune u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja. Dok optuženik - koji je u istrazi (list 45/II) i na glavnoj raspravi (list 104/II) iskazao, da se sjeća da je pucao po kući oštećenika i da je pri tome čuo jauk jedne žene, vjerojatno zbog toga što su oštećenik i njegov sin bili u četnicima koji su iz njegovog sela odveli četvero ljudi - u žalbi nastoji prikazati, da nije pucao ne samo u pravcu optuženika, već ni prema njegovoj kući, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio, da je obranom optuženika u svezi s iskazom oštećenika i vještačenjem sa sigurnošću utvrđeno, da je kritične noći upravo optuženik ispalio iz svoje puške više hitaca u pravcu oštećenika, jer su u blizini kuće pronađene čahure, a u kući dijelovi zrna za koje je vještačenjem utvrđeno da su ispaljeni iz puške optuženika. U svezi s tim treba istaći, da je dokazan raspored i koncentracija nesagorjelih i djelomično sagorjelih barutnih čestica na silikonskim odljevima šaka opt. C.A. (list 118). S obzirom na takvo utvrđenje suda prvog stupnja, bez značaja su iskazi svjedoka I.R. i J.J. na koje ukazuje žalitelj u žalbi po braniteljici M.M., jer oni nemaju nikakvih saznanja o događaju.

Iako je neprijeporno da optuženik prethodno nije bio u lošim odnosima s oštećenikom, ipak i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, suprotno žalbenim navodima, ne može se isključiti namjera optuženika da liši života oštećenika, jer je optuženik u revoltu, pod utjecajem alkohola,

I Kž 446/95

pucao u oštećenika, za kojeg tvrdi da je zajedno sa sinom bio u četnicima koji su počinili puno zla u njegovom selu. Optuženik je aktivni sudionik rata, s vrlo neugodnim i pogibeljnim iskustvima, koja su prema njegovom sudu u dobrom dijelu povezana s aktivnostima oštećenika i njegovog sina, a što ga je, prema nalazu neuropsihijatrijskog vještaka dr. V.Ž., dovelo u jednu negativnu afektivnu koleraciju s oštećenikom premda sa njim prethodno nije imao nekih direktnih verbalnih sukoba. Treba još istaći, protivno žalbenom prigovoru, da je optuženik neprijeporno dobro poznavao oružje, pa je očito da je on bio svjestan da ispaljivanjem više metaka kroz prozor u pravcu oštećenika može usmrtiti oštećenika, što je i htio jer je oštećeniku nanio strijelne rane desne strane glave i lijeve strane grudnog koša, koje su povrede lake naravi, a do smrtnog ishoda nije došlo jer nisu povrijeđeni vitalni dijelovi.

Iz izloženog proizlazi, da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio odlučne činjenice, pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kad se žale zbog odluke o kazni.

Pri odmjeravanju kazne sud prvog stupnja pravilno je ocijenio težinu krivičnog djela i stupanj krivične odgovornosti optuženika, kao i sve ostale okolnosti, pobliže navedene u razlozima pobijane presude prvog stupnja, što utječu da kazna bude veća ili manja, pa je prema takvoj ocjeni optuženiku pravilno odmjerio kaznu zatvora u najkraćem mogućem trajanju od jedne godine, koja nije preblaga, kako to ističe državni odvjetnik u svojoj žalbi, ni prestroga suprotno žalbenom prigovoru optuženika.

Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Osim toga, sud prvog stupnja je u svemu pravilno odlučio da optuženik treba nadoknaditi troškove krivičnog postupka, koje optuženik i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, može platiti bez posljedica za svoje uzdržavanje ili osoba koje je on dužan uzdržavati.

Ispitujući u smislu čl. 369. ZKP i sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta iz čl. 64. st. 1. OKZRH, treba reći da je sud prvog stupnja osnovano i pravilno postupio, kad je tu mjeru izrekao, jer je optuženik oduzetom automatskom puškom izvršio krivično djelo.

S obzirom na izloženo, ne postoje razlozi iz kojih optuženik i državni odvjetnik pobijaju presudu suda prvog stupnja. Kako ne postoje ni povrede zakona iz čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP, koje sud drugog stupnja ispituje po službenoj dužnosti, na temelju čl. 374. ZKP presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. kolovoza 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Šibl Neva v.r.