Rev-103/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-103/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz Z., zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu, broj: Gž-5010/95 od 03. rujna 1996. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu, poslovni br. Pn-1698/93 od 12. travnja 1994. godine i dopunska presuda istog suda, pod br. Pn-1698/93 od 06. ožujka 1995. godine, u sjednici održanoj dana 26. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

“Tuženica je dužna tužitelju isplatiti 51.664.000 HRD sa zateznim kamatama tekućim od 12. travnja 1994. godine pa do isplate u visini prema čl. 277. st. 1. ZOO-a, i Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine”, br. 19/94), kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.630.000 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 112.224.000 HRD tužitelj se odbija.”

Protiv te drugostupanjske presude u dijelu za koji je odbijen s traženjem izjavio je reviziju tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da pobijana presuda bude preinačena u smislu revizijskih navoda, te tužitelju dosuđen i daljnji parnični trošak srazmjerno uspjehu u revizijskom postupku.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i pravilnost postupka koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da ne postoji bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete proizišle mu iz štetnog događaja koji se dogodio 20. prosinca 1991. godine.

U ovom stadiju postupka je prijeporna visina tužitelju nastale nematerijalne štete s osnova pretrpljenih bolova, pretrpljenog straha, duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, kao i naknada materijalne štete što ju ima za pružanje tuđe njege i pomoći.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili sve okolnosti o kojima u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) ovisi visina pravične novčane naknade za sporne oblike nematerijalne štete.

Suprotno navodima revidenta drugostupanjski sud nije na njegovu štetu primijenio materijalno pravo kad mu je dosudio naknadu za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 8.000,00 kn (jakog intenziteta su bolovi trajali 5 dana, srednjeg intenziteta oko 2 tjedna i manji bolovi oko 3 mjeseca), te s osnova pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 kn (strah je bio jakog intenziteta kratkotrajan, te tzv. sekundarni strah srednjeg intenziteta koji je proistekao iz brige za zdravlje i ishod liječenja koji je trajao oko 2 tjedna, te blažeg intenziteta oko 3 mjeseca), te s osnova umanjenih životnih sposobnosti u iznosu od 37.000,00 kn (od zadobivenih povreda kod tužitelja su zaostale trajne posljedice u vidu bolnosti kralješka i povišena intrapsihička tenzija uz izraženu anksioznost i hipobuličnost, radi navedenog životna aktivnost tužitelja je umanjena za 25%.

Donoseći odluku o visini naknade nematerijalne štete nižestupanjski sudovi su vodili računa i o cilju kome služi naknada nematerijalne štete, pa se zbog navedenog ne mogu prihvatiti revizijski navodi da je tužitelju dosuđena naknada nematerijalne štete u preniskom iznosu.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 195. st. 1. ZOO-a u dosuđenju naknade za tuđu njegu i pomoć, pri čemu su imali u vidu, vremensko razdoblje kroz koje je tužitelj imao potrebu za tuđom njegom i pomoći, činjenicu da su mu istu pružali srodnici, a dosuđeni iznos ne prelazi netto zaradu stručne osobe koja u Z. može pružati takvu pomoć.

Iz iznesenih razloga, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. ožujka 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.