Supreme Court dismisses worker's rent claim for lost wages after injury due to lack of proof of expected salary loss.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court ruling that rejected his claim for monthly rent compensation. The plaintiff argued he suffered a work-related injury in 1983 which caused him to lose wages, but the courts found he did not actually lose income because he continued working for the defendant until June 1988 and later secured a new position. The court held that since the plaintiff did not demonstrate a probable loss of earnings compared to his pre-injury work or his new job, the defendant was not liable for the alleged lost wages.
Legislator headnote
AI generatedčl. 195. st. 2. ZOO; čl. 385. st. 3. ZPP; Rent is due only if the injured party proves a probable loss of income compared to pre-injury work or new employment; factual findings of lower courts cannot be challenged via appeal.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2552/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Djordja Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.P. iz K.I., … , koga zastupa punomoćnik V.A., odvjetnik iz Z., protiv tuženika "I. " OOUR N. iz I.G., koga zastupa punomoćnik D.J., odvjetnik iz Z., radi plaćanja rente, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu proti pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 19. svibnja 1992. br. Gž 3890/92, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu od 30. siječnja 1992. br. P 124/91, u sjednici održanoj dana 1. travnja 1993.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 19. svibnja 1992. pod posl. br. Gž 3890/92, odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda kojom je odbijen zahtjev tužitelja koji glasi: "T. "I. " OOUR N. iz I.G., dužan je tužitelju G.P. iz K.I., … plaćati mjesečnu rentu za razdoblje od 1. 1. 1988. do 4. 6. 1988. g. u iznosu od 8.- HRD mjesečno, a od 4. 6. 1988. g. pa nadalje mjesečnu rentu u iznosu od 2.450 HRD, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, s tim da pojedini obroci dospijevaju do svakog desetog u mjesecu".
Tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) prvostupanjski sud je reviziju tužitelja dostavio tuženiku i nadležnom javnom tužitelju.
Tuženik je u odgovoru na reviziju tužitelja osporio revizijske navode uz prijedlog da revizija bude odbijena kao neosnovana, a Javni tužitelj Hrvatske se o istoj nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Dana 14. VI. 1983. tužitelj je padom sa visine od 6,5 m doživio radnu nesreću. Nije sporno da tuženik tužitelju odgovara za tim padom pretrpljenu cjelokupnu štetu.
Posljedica povrijedjivanja je daljnja nemogućnost tuženika za rad na većim visinama.
Sporno je pitanje i u ovoj fazi postupka da li tužitelj zbog te posljedice ostvaruje manju zaradu čime bi mu nastala šteta koja bi bila u uzročnoj vezi sa radnom nesrećom za koju tuženik u cijelosti odgovara.
Odlučujući o ovom spornom pitanju sudovi su utvrdili da je tužitelj u razdoblju od 1. I. 1988. g. do 4.
VI. 1988. g. radio kod tuženika. Kroz to razdoblje tužitelj nije ostvarivao manju zaradu od one koju bi ostvarivao da je nastavio obavljati sve one radne zadatke koje je obavljao prije pretrpljene radne nesreće.
Dana 4. VI. 1988. g. a nakon što se prijavio i nakon što je primljen na objavljeni natječaj Poduzeća "I. " tužitelj je zasnovao radni odnos na radno mjesto KV operatera za koje radno mjesto je bio raspisan natječaj.
Tužitelj tužbom traži izgubljenu zaradu za vrijeme rada kod tuženika od 1. I. do 4.VI. 1988. g. te onu zaradu koja se pojavljuje kao razlika izmedju zarade radnog mjesta KV operatera i radnog mjesta štelera strojeva na koje bi radno mjesto prema tvrdnji tužitelja bio rasporedjen u poduzeću "I. ".
Temeljem ovih utvrdjenja, a pozivom na odredbu iz čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 te "Narodne novine" br. 53/91 i 73/91, u daljnjem tekstu: ZOO) sudovi su valjano primijenili materijalo pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. To i stoga što prema utvrdjenju sudova tužitelj nije dokazao da bi "po redovnom toku stvari mogao očekivati da će na to radno mjesto (štelera strojeva) biti upravo on rasporedjen.
Naime u smislu odredbe iz čl. 195. st. 2. ako tužitelj kao povrijedjena osoba zbog djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, tuženik je kao odgovorna osoba dužna plaćati odredjenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
U odnosu na revizijske navode istaći je da ZOO ne daje odgovor na pitanje što se ima smatrati pod izgubljenom zaradom.
Sudska praksa zauzimajući stav o pojmu izgubljene zarade konzekventno odgovara na to pitanje smatrajući da pod gubitkom zarade treba podrazumijevati gubitak svake imovinske koristi koja se postiže radom. Medjutim da bi odgovorna osoba odgovarala za tako izgubljenu zaradu osnovna je pretpostavka da bi do te zarade sa velikom vjerojatnošću pod pretpostavkom da nije došlo do nesreće i do posljedica pretrpljene nesreće, došlo.
Stoga kada nema gubitka zarade za vrijeme rada tužitelja kod tuženika kod koga je radio i prije nesreće i nakon nastanka radne nesreće i nastanka posljedica te radne nesreće, dobrovoljni odlazak tužitelja iz te sredine i zasnivanje radnog odnosa, do kojeg nije došlo zbog posljedica radne nesreće koje bi tužitelja onemogućavale da nastavi sa radom kod tuženika, gdje nije trpio štetu s naslova manje ostvarene zarade, ima za posjedicu da tuženik nije više odgovoran za eventualni gubitak zarade koji u toj novoj radnoj sredini ostvaruje tužitelj.
Stoga, su sudovi valjano primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja za isplatu rente s naslova gubitka zarade.
Istaći je da se revizijom kao izvanrednim pravnim lijekom ne mogu pobijati činjenična utvrdjenja sudova nižeg stupnja (čl. 385. st. 3. ZPP). Stog razloga ovaj sud nije ispitivao revizijske navode kojima se pobijaju činjenična utvrdjenja.
Kako iz izloženog porizlazi da nije ostvaren razlog zbog kojeg je revizija izjavljena a kako ovaj revizijski sud ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog potupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 1. travnja 1993.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković v.r.