I Kž-150/2002-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-150/02-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Hajrije Novoselec, kao predsjednice vijeća, te Milana Gudelja i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalboma državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 28. studenog 2001., br. K-134/01, u sjednici održanoj dana 23. travnja 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića i zamjenice optuženikova branitelja A. V., odvjetnice iz S.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te se izriče da je opt. D.B. djelom opisanim u izreci te presude, zbog kojeg je proglašen krivim, počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, pa se na temelju tog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, u koju mu se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 24. siječnja 2001., pa nadalje.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i u cijelosti žalba opt. D.B. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. D.B., zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, pobliže opisanog u izreci te presude, za koje je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci, u koju

nja 2001., pa

mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru 24. siječ nadalje.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od optuženika je oduzeta opojna droga koja će se nakon pravomoćnosti presude uništiti.

Protiv te presude državni odvjetnik i optuženik su podnijeli žalbe.

Državni odvjetnik se žali zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o kaznenoj sankciji izricanjem zatvorske kazne u dužem trajanju.

Optuženik se žali zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno podredno da se preinači u odluci o kazni izricanjem kazne zatvora u kraćem trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Vraćajući nakon razgledanja spise u smislu čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika prihvati i pobijana presuda preinači prema prijedlogu te žalbe.

U smislu čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća izvješteni su optuženik i njegov branitelj V.L., odvjetnik iz Splita, koga je uz zamjeničku punomoć na sjednici zamijenila A.V., odvjetnica iz S., dok predsjednik vijeća i vijeće nisu smatrali svrhovitim osigurati prisutnost optuženika koji se nalazi u pritvoru a ima branitelja.

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Sadržaj žalbe optuženika u odnosu na uvodno istaknute žalbene osnove povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, svodi se, u suštini, na tvrdnju da ni tijekom ponovljenog suđenja nije dokazano da je optuženik neovlašteno prenosio opojnu drogu radi prodaje i time počinio kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim. U prilog navedene tvrdnje u žalbi se ističe da “nema niti jedan dokaz u postupku koji bi upućivao na to da bi okrivljenik drogu prenosio radi prodaje”, odnosno da je “kajnje neuvjerljivo, nedostatno i pravno neodrživo” samo na temelju količine droge zaključivati da se radi o prenošenju radi prodaje.

Istaknuti žalbeni navodi, u stvari, predstavljaju ponavljanje obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je prvostupanjski sud analizirao i temeljito ispitao, nakon što je u ponovljenom suđenju otklonio nedostatke i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio ovaj drugostupanjski sud u svojoj odluci, te je s pravom našao da optuženikova obrana, objektivno, nije istinita, za što je u obrazloženju svoje presude dao iscrpne i uvjerljive razloge.

Prije svega, suprotno neargumentiranim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud nije samo na temelju količine opojne droge pronađene i oduzete od optuženika, izveo zaključak da je optuženik prenosio drogu radi prodaje, već je uz neprijepornu okolnost da je oštećenik prenosio navedenu količinu droge, koja okolnost istina ima prevalentno značenje za utvrđenje pobijane odlučne činjenice, u obrazloženju svoje presude izložio i ocjenu svih drugih relevantnih okolnosti ovog slučaja, prije svega načina na koji je optuženik uspostavio kontakt sa njemu nepoznatim isporučiteljem droge, radnjama koje je poduzeo da bi se osigurala tajnost i predaja opojne droge njemu također nepoznatom primatelju, te konačno izložio posve logične i uvjerljive razloge na temelju kojih je pouzdano eliminirao bilo kakvu mogućnost da je tolika količina opojne droge bila namjenjena za osobno konzumiranje od strane osoba koje su neposredno sudjelovale u inkriminiranoj djelatnosti, tako da je preostala samo mogućnost da je droga koju je optuženik prenosio bila namjenjena daljnjoj prodaji na ilegalnom narko- tržištu, kojom prodajom bi se ostvarila znatna “zarada” s obzirom na razliku u nabavnoj cijeni droge u Bosni i Hercegovini u odnosu na prodajnu cijenu droge u Republici Hrvatskoj.

Usvajajući, prema tome, u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom postupku pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa se žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom, dok se u odnosu na navodno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi ništa određeno ni ne navodi koju odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio a trebao je utvrditi, niti se u tom pravcu predlažu bilo kakvi dokazi.

Isto tako nije osnovan prigovor povrede kaznenog zakona, jer ta žalbena osnova nije obrazložena niti je označena, već žalitelj tu osnovu pobijanja prvostupanjske presude neuspješno pokušava dovesti u svezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem.

Nasuprot izloženom, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona.

Naime, državni odvjetnik s pravom ističe prigovor da je prvostupanjski sud protivno odredbi čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona propustio primijeniti čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 129 od 22. prosinca 2000.), kojom je za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ sada propisana kazna zatvora od jedne do 12 godina, dok je alternativno predviđena kazna dugotrajnog zatvora brisana, tako da se novi zakon ukazuje blažim za optuženika kao počinitelja.

Stoga je u tom dijelu trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona, te djelo zbog kojeg je optuženik proglašen krivim pravno označiti kao pod toč. I. izreke ove presude i po tom propisu mu izreći kaznu.

Postupajući na taj način, ovaj Vrhovni sud je našao da je i unatoč izmijenjenoj pravnoj oznaci djela u pravcu primjene blažeg zakona, u konkretnom slučaju nije potrebno optuženiku izreći blažu kaznu od one kako mu je izrekao prvostupanjski sud. Međutim, isto tako ovaj sud nije prihvatio žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Naime, protivno navodima u žalbi optuženika, koji smatra da mu je izrečena prestroga kazna s obzirom na njegove osobne i obiteljske prilike, sudjelovanje i ranjavanje u Domovinskom ratu i teško zdravstveno stanje, kao i stajalištu izraženom u žalbi državnog odvjetnika, prema kome je optuženiku trebalo izreči strožu kaznu s obzirom na svrhu kažnjavanja u pravcu generalne prevencije i obaveze pravosudnih tijela Republike Hrvatske spram Konvencije Ujedinjenih naroda protiv kriumčarenja opojne droge iz 1998. godine, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilno utvrđene od strane prvostupanjskog suda sve okolnosti koje su od utjecaja da kazna bude lakša ili teža, kao i na pravilnoj ocjeni tih okolnosti izrečenu kaznu zatvora za počinjeno kazneno djelo u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci. Takva kazna primjerena je stupnju krivnje optuženika, pobudama iz kojih je kazneno djelo počinjeno, pogibeljnosti djela i svrsi kažnjavanja, kako u pravcu individualno preventivnih tako i u pravcu generalno preventivnih razloga, izloženih u obrazloženju prvostupanjske presude.

Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, podnesena u korist optuženika, sadržava u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenim sankcijama, ovaj Vrhovni sud je temeljem čl. 382. ZKP ispitao pobijanu presudu i u dijelu o sigurnosnoj mjeri, te je našao da je prvostupanjski sud opravdano i na zakonu utemeljeno prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta – opojne droge, jer je primjena te sigurnosne mjere obavezna u smislu čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP, o žalbama državnog odvjetnika i optuženika odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. travnja 2002.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Hajrija Novoselec, v.r.